Opet me iznenadio moj stari prika,
Pantelija pinter. Ulovih ga pre neko veče pored granatog oraja, blizu bircuza,
kako lepi plakate.
–
Jesi l’ to ti, crni Panto? – zinem od čuda k’o svrače na jugovini.
–
A ko bi drugi bio, moj pobro?
–
Ama, čim sam te vid’o, ništa mi ne beše jasno. Ne ide mi pod šešir što dangubiš
po selu s tim papiretinama, rajsneglama i čekićkom. Kanda si odleprš’o u
detliće, pa kljuckaš po drveću!
–
Ta, nemojte kasti! A kad si ti onomade pijan biciklis’o preko jendeka za tvoju
stranku, onda nikom ništa, a!? Još ti i gumu ispustili tamo neki stranački
protivnici! Lepo se čulo – pššš!
–
Dobro, pustimo to. Nego, koja te nevolja natera na budalaštine, u tim godinama?
–
Što budalaštine? Sanj’o sam čudan san. Vidim ja sebe di se grlim sa mojim
divnim glasačkim narodom. Svi me tapšu po ramenu, odobravaju mi predloge o
lepoj perspektivi ovog našeg Blatnjarevca, pa mi sve milo oko srca...
–
Crni Pantelija, kakva perspektiva u ovoj zabitoj varošici? Više smo u blatu
nego na suvom. Ta, još ni struju nemamo, a ti mlatiš praznu slamu o nekakvoj
boljoj budućnosti. A kako ti se zvala partija, u tom lepom snu? Kakav joj bio
program, kad sa uživancijom o tome divaniš?
–
Najbolji program i najlepša ’artija na kojoj je napisana i zapisana ta moja
partija. Pa još je i izmolovana i nacifrana najčitkijim rukopisom, sa zdravo
finim crveno-plavo-belim slovima, pa sa grbom... Znaš, i ja sam se slik’o preko
ceeele plakate!
–
Čekaj, kud si navro, Panto! Dosta smo pogrbljeni i bez grba. Ništa ne razumem
tu tvoju politiku. Kakve trobojke, trice i kučine? Kol’ko te znam, u poslednje
dve decenije slik’o si se samo onda kad te komšija u’vatio aparatom golišavog,
na guvnu, pa tužio sudu što se bez gaća kupaš pod orajom, u drvenoj kaci, u pô
bela dana!?
–
Pa, šta ondak − moja avlija, moj oraj, ja se brčkam di ja ’oću! A i mor’o sam,
bila teška omorina, prikane. Nisu ništa bolji ni ovi današnji golišavci što se
kezidu k’o lud na brašno, sa tih papirčina po tarabama. Oni ćedu da se bolje
obuku tek kad i’ narod izabere. Kad mogu ti golaći da se slikadu, mogu i ja.
–
A je l’ ti ovo ista ona partija ili stranka, vrag bi je znao, iz čudnog sna?
– Nego šta? Što u snu vidim, to na
danu u delo pretvaram. Tako danaske radidu u svakoj stranki. Partija mi se zove
NNKO.
–
Čudna neka skraćenica, prijatelju! Kao na nekakvom kinesko-japanskom!? Još kad
bi mi na naš lepi srpski to preveo.
–
Danas su ti u modi skraćenice: PRDOS - to ti je Partija rodoljuba drčne osiromašene
Stradije, LELEMUDOS – lezilebovići i mudrijaši opljačkane Srbadije, pa onda
MASERI – mućkaroška asocijacija serbskog ekonomskog razvoja intelektualaca...
− Skrati, crni Panto, nećeš do mraka
polepiti plakate sa tvojom slikom od po metra. A što sve tako neki prastari
nazivi!?
− Rekoh li ti da sam im’o kao nekak’o
sanjalačko predskazanje, kanda mi se javio glas sa onoga sveta da se moramo
pozivati na našu junačku tradiciju...
−
Dobro, dobro, nemoj mi još i Eru s onoga sveta prizivati, to mi je već poznato
od vajkada. Nego – ime!? Gukni već jednom tu tvoju odgonetku!
– A to! Dobro slušaj kad divanim:
stranka mi se zove, pobro moj – „Neću Ni Kako ’Oću!“ Pa ti vidi! Baš mi nešto leži inat! Reko’ li ti ja da tu
ima lepe perspektive.
– Šta reče, budibog s nama! „Neću ni
kako oću“! E, baš ti zdravo lepo zvuči! Sve onako pošteno paorski!
Nasmejah se od srca i duše. Prekrstih
i ispratih novopečenog stranačkog kandidata pogledom. I ode moj Pantelija kroz
drvored, kraj druma, da zakiti ozelenela stabla orajā velikarnim fotografijama
svoje značajne političke ličnosti, koja mu se na san dala. Pravo prikazanje, ni
da je u bob vrač’o! Stranka će mu sigurno pobediti. Ko doživi, pripovedaće –
unucima!
0 коментара:
Постави коментар