humor

ZABORAVLJEN - MIĆA M. TUMARIĆ


ZABORAVLJEN


            Živeo je na na kopnu, gde je rođen i gde  se školovao. Na kopnu je radio. Dugo i vredno. Osnovao porodicu. Započeo karijeru pisca. U toj  zemlji strogih pravila. 
            Na kopnu je sve bilo pod  kontrolom vlasti. Od strane doušnika i poltrona. Oni su registrovali svaki šum. Svaki kašalj. Čak i  prdež. O svemu je izveštavana centralna vlast. Usmeno i pismeno. Slikom i filmom. Vlast  je znala šta građani jedu. Koliko spavaju. Kada se kupaju. Imala je uvid  čak i u njihov seksualni život.
            Na platnom spisku države najbrojniji su, naravno,  bili špijuni. Postojali su redovni, vanredni i pomoćni špijuni.  Praktično je svako svakog nadgledao. Prisluškivao. Posmatrao. Bila je to zaista preglomazna služba. Sa neograničenim pravima.
            U to vreme niko nije smeo da ima svoje mišljenje. Taman posla! Vlast je jedina imala pravo na mišljenje. Ako bi se neko, ne daj bože, usprotivio, taj bi baš gadno završio. Ovde je sve  bilo prekršaj. Neki šaljivdžija prolazi pored plakata vlasti i isplazi jezik. Ništa više. Centralna vlast bi o tome istog trena bila obaveštena. Nesrećnika bi uhapsili i bez suđenja slali na neko od brojnih ostrva. U kazamate. Odakle se malo ko vraćao.
            Junak ove priče, građanin-pisac, vredno je radio i ćutao. Ceo život klonio se nevolja. Pisao je pesme. Ljubavne. Jednom je, zgađen brutalnošću policije, opsovao. Vlast. Glasno.  Samo pet minuta posle izrečene psovke, uhapšen je i odveden na pusto ostrvo. U zatvor za jednog čoveka. Ostavljen je bez hrane i vode. Zainat vlasti uspeo je da preživi. Hranio se ribom, zečevima i pacovima koji su se namnožili na ostrvu. Sakupljao kišnicu, pa je uvek imao dovoljno vode za piće.
            Posle tri meseca, predstavnici centralne vlasti, u crnim odelima, belim košuljama i crvenim kravatama, došli  da vide  šta je ostalo od zatvorenika. Umesto  skeleta, zatekli su čoveka, suprotno očekivanjima,   u veoma dobrom stanju. To ih je iznenadilo. Čak uplašilo.
            Ostavili su ga, za kaznu, još tri meseca. S nadom da će ovog puta, kao i mnogi pre njega, sigurno umreti. 
            Po isteku predviđenog vremena, ponovo su poslali komisiju. U njenom zapisniku  je pisalo:  zavorenik je živ i zdrav!
            Centralna vlast se naljutila. A to može biti pogubno za okolinu. Odlučila je da ovog puta nesrećnog pisca ostavi samog još pola godine! U istim nehumanim uslovima.  Bez hrane i vode.
            Komisija se, po dolasku na ostrvo, ponovo zaprepastila. I nakon šest meseci sužanj je bio živahan i čio!  Jedino su mu brada i kosa porasli.
            Kopnena vlast  se sada baš rasrdila. Odlučila je da  ga više i ne posećuje. Da ga službeno zaboravi.
            Desetak godina kasnije, kad su stigli privatizacija i tranzicija, neki dokoni birokrata počeo  da razmišlja. Na kraju je smislio da  zatvor za jednog čoveka pretvori u svoj privatni hotel. Proverom podataka utvrđeno je da je tamo ostavljen građaninin-pisac. U izvidnicu je poslata novoformirana komisija, pošto su članovi stare pomrli.  
             Zatvorenik je i ovog puta bio u odličnom stanju. Čak je uspeo da oformi malu baštu, da izgradi bazenčić sa morskom vodom, koju je kofama grabio  sa zidova zatvora-tvrđave.
            Komisija se brže-bolje vratila na kopno. I šefovima prenela poruku zatvorenika. On je poručio centralnoj vlasti da će umreti za dve godine. Naveo je  dan, datum i  sat: utorak, 6. maja u 12 časova.
            Komisija sa kopna je došla u  zakazano vreme.  Građanin-pisac  je umro pred njima. Kako je i prorekao.  U komisiji je, zbog radoznalosti,  bio i predsednik centralne vlasti. On je  kao mladi šef špijuna, pisca prijavio i poslao na ostrvo. 
            Rukovodilac centralne vlasti, začuđen ispunjenim obećanjem,  sa svitom je krenuo na kopno. Specijalnim vladinim brodom. Jedna  podvodna mina, zaostala iz prethodnih ratova, otkačila se od dna,  isplivala na površinu mora i udarila u pramac. Od siline eksplozije brod se prepolovio i potonuo. Zajedno za ljudima iz centralne  vlasti.
            Građanin-pisac  predvideo je i taj događaj. Samo komisiji to nije hteo da saopšti. Zato se sada zadovoljno smeška u raju. 
Mića M. Tumarić


Administrator ШИПАК

0 коментара:

Шипак, Београд.Сва права су задржана!Дизајн блога Игор Браца Дамњановић. Омогућава Blogger.