ERGELA - ĐURĐA VUKELIĆ-ROŽIĆ

Istina je da novac mijenja život pojedinca i društva, no mnogo novca, doista čini čudo.  A meni se upravo to i dogodilo.  Čudo, odnosno, nenadano australsko nasljedstvo!  Odjednom sam imao beskrajno mnogo vremena i mnogo, mnogo novca.  Osjećao sam se slobodnim, poput ptice što iskorištava zračne struje, raširvši krila i grijući se na suncu.  Prvo, lijep stan.  Kuća u nizu, u novom i elitnom dijelu grada. Pa sam tako imao savršene susjede, njih tridesetak u toj slijepoj ulici u utrci za održavanjem standarda, poput konja kojima stave klapne na oči pa oni jure, bezglavno jure a ne znaju i nikada neće saznati zašto.  Život je za njih utrka.  Pa sam to svoje susjedstvo krasnih, učenih i prezaposlenih, zabrinutih ljudi opterećenih strahovima, zvao svojom ergelom.
 Bilo je tu zubara, liječnika, defektologa, vrtičkih tetica, profesora ovoga ili onoga, imali smo i jednog slikara koji je gornji kat prepun prozora i sunca pretvorio u svoj atelje pa su kriomice, naše susjede odlazile pozirati, dok bio najbolji supruzi na svijetu bili na službenom putu, sa ili bez asistentice.
 Bilo kako bilo, moja je ergela bila jako zabavan teren.  Nema toga što ja nisam znao!  Pokupio bih to od njih. Davali bi mi svoje knjige, časopise!  Dijelili sa mnom svoje problema na radnom mjestu. Voljeli su kako spravljam roštilj dok su se djeca prčkala u mom bazenu.  Ma, idealan život s konjima za svaku utrku sam imao. Gotovo su mi bili kao braća i sestre, idealna velika obitelj.  Konjić za po svako pitanje imao je odgovore.  I bio sam ponosan džokej.  A onda sam shvatio da i ja jednoga dana moram umrijeti.  Kakav peh!  

  Đurđa Vukelić Rožić

Podeljeno

Share

Pin it

Tweet

Share

Share

Share

Buffer

Print

Administrator ШИПАК