Srbija više nema neprijatelja, izjavi nedavno predsednik Toma Nikolić.
Da je Aristotel danas živ, i da je Srbin
po nacionalnosti, svojom metodom dedukcije, izvođenjem zaključaka od opšteg ka
posebnom, došao bi do uverenja da Srbija ima samo prijatelje. To jest, da su
pojedinačno Amerika, Francuska, Britanija, Nemačka, Austrija, Crna Gora,
Makedonija... vrli srpski prijatelji. Ili makar nisu nam neprijatelji!
Kad ono, baš ti „prijatelji“ otimaju Srbima valjda ono što nam je
najsvetije. Kažem valjda, misli se na Kosovo i Metohiju, premda prijatelji
pominju samo Kosovo, ali otimaju i Metohiju skupa. Ne samo da su ovi
„prijatelji“ priznali državu „Kosovo“, nego hoće i srpsko kulturno nasleđe
Arnautima da poklone. Kažu Kosovo će se kao član Uneska bolje starati o Visokim
Dečanima, Gračanici, Patrijaršiji i stotinama drugih spomenika srpske kulturne
zaostavštine od samih Srba! Možda poput džihadista iz Islamske države koji
brižljivo čuvaju spomenike svetske vrednosti u Palmiri, Mosulu, odnosno
Talibani u Avganistanu? Uostalom Tači i kompanija su primerom utrli put
džihadistima i pokazali kako se ophodi prema kulturi drugih nacija i religija.
Nije lako razumeti visoku politiku. Sve što čini mudro rukovodstvo, čini
u našem interesu. Smeši se poglavlje 35! Malo li je? Evropa nas hvali. Srbija
je garant mira. Najhumanije se ponašamo prema migrantima s Bliskog i ostalog
istoka. Ljudi beže od rata u Siriji, Iraku, Pakistanu, Avganistanu, Eritreji,
ima i Iranaca, Somalijaca, Marokanaca... Nisam potpuno siguran da svuda besni
rat, ali kad mladi ljudi beže sigurno nije bez razloga. Pa kad naši građani
odlaze u Nemačku, Švedsku ili Norvešku, i traže azil u tom hladnom, bezdušnom
svetu, a napuštaju jednu prosperitetnu, demokratsku, priznatu i uvaženu zemlju,
te neće Pakistanci i Kurdi!
Mi obični građani ne možemo da odgonetnemo zamršene političke rebuse.
Ja, na primer, volim da padne režim Mila Đukanovića u Montenegru. Ne smatram da
je Crna Gora drugo oko u glavi, ipak su mi Srbi iz Crne Gore draži od
montenegrina. I kako onda da razumememo veliko prijateljstvo srpske i
crnogorske vrhuške? Otimaju nam jezik, srpski. Progone Srpsku crkvu, Zbog
dosledne politike, kažu, podržavaju Kosovo nauštrb Srbije. A mi nikad bolje
odnose nismo imali s Crnom Gorom! Ajde!
Da nije ono sličan se sličnom raduje? Svako traži prijatelja po svojoj
meri. Ili, ponoviću, mi obični smrtnici ne možemo da dokučimo visine genijalnog
promišljanja. Biću iskren, ne sviđa mi se premisa „Evropa nema alternativu“.
Bio sam ubeđen da ništa ne može postojati bez alternative. Samo propali kockar,
avanturista može položiti sve adute na jednu kartu. Mudar čovek se ne kocka.
Ako se već kocka, onda ide na sigurno. Znači, organizuje kocku i tako nikada ne
gubi. Čak i nepopravljiv kockar ne baca sav novac na jedan broj, jednu kartu,
odnosno jedan loz! Međutim, počinjem da sumnjam u sebe. Upravo politika koju ja
nisam podržavao dobija 54 % glasova. Više od polovine ispitanih u anketama daje
za pravo srpskom rukovodstvu. Priznajem da se kolebam. Eto, otvaraju se
poglavlja, privreda porasla za neverovatnih 0,5%, raste zaposlenost, Finci
kupuju Fap iz Priboja, Mercedes kreće u proizvodnju u Srbiji, Beograd se gradi
na vodi (nadam se i malo čvršćoj podlozi), rešene su sve sporne privatizacije,
nema kriminala, sačuvali smo Kosovo, sačuvali smo stare prijatelje i zadobili
nove, sve više ličimo na Zapad. Za sada doduše više na Divlji, ali biće još
pomaka. I zato verujem da ću na sledećim izborima dati glas upravo ovoj
pobedničkoj i uspešnoj koaliciji. I demokratskoj, pre svega. Jer u ovoj
koaliciji ima i četnika i partizana, evropejaca i žestokih nacionalista.
Rusofila, takođe. Ima i jedan lični razlog. Na svim dosadašnjim izborima od devedesete
uvek sam glasao pogrešne. Zapravo, one koji su gubili. Vazda sam bio na
gubitničkoj strani. Od Vuka Draškovića na prvim izborima, na šta nisam ponosan,
preko Milana Panića, potom „Deposa“, koalicije „Zajedno“, kasnije „DOS“ , što
mi isto tako ne služi na čast, mada sam podržavao samo jedne iz DOS-a,
najslabije potom, moji favoriti su
gubili. Ako na sledećim izborima dam glas sadašnjoj vlasti i oni pobede, jednom
ću biti na pobedničkoj strani. Ako, pak, izgube i opet budem na poraženoj
strani, neću biti nezadovoljan. Naprotiv.
Miodrag Tasić
0 коментара:
Постави коментар