“GRAND PRODAKŠEN” VJENČANJE
Prije nekoliko
dana gledam mladu posle vjenčanja u Opštini (zar je važno u kojoj kad je u svim
isto): Visoka, osamnaestogodišnja, crnokosa ljepotica, sa pozlaćenom krunom na
glavi mete bijelom, čipkastom vjenčanicom asvalt ispred opštine, vrišti u
transu sa raširenim rukama uprtim u nebo dok “armonika” svira a “armoničar”
pjeva neku debilsku pjesmu koju su snimili neka Erni i neki Hera za “Grand
Prodakšen” (jebem li ga ako znam je li ovo ispravno napisano jer je naziv ove
najpopularnije balkanske muzičke kuće na stranjskom jeziku). Harmonika veselo
bruji, a “armoničar” tužno cvili, zavija, pjeva o starom mercedesu, njegovim
propalim sjedištima i ćelavim gumama. Bilo mi je došlo da joj priđem i kažem da
se ne provaljuje, da se ne bruka, da to što ovi gore navedeni (gadi mi se još
jednom izgovoriti njihova retuširana imena) urlaju, nije nikakva pjesma, nije
nikakvo kolo. Da joj kažem da muzika može biti narodna, zabavna, rok,
klasična... da to što se uvija kao zmija oko panja vrijeđa izvorno narodno kolo
koje se davno izgradilo i da njegovu koreografiju ima pravo samo da mijenja
školovani koreograf i to samo sa manjim korekcijama da ne bi uništio ono što se
u narodu vijekovima čuva kao relikvija, i što se naziva kultura i tradicija.
Taman sam u
svojoj ludosti krenuo da joj to kažem, kad preko mene nagrnu kamara naroda,
mladića i djevojaka, šesnaestogodišnjaka, dvadesetogodišnjaka... uhvatiše se u
red za mladu, padoše u ”centro-trans”, počeše da se uvijaju, lomataju na sve
strane, motaju nogama, zadižu opijeno glavu iza vrata držeći se za oznojene
ruke, ciče, guzeljaju, pijano podvriskuju, pucaju iz raznih oružja i oruđa put
Boga... Ja, ležim dole u prašini, jadno se šćućurio i čekam da me taj
mladalački zanos u svojoj novokomponovanoj opijenosti zgazi, poravna sa
prašinom, utaba nogama da nestanem sa lica majke zemljice jer se ja, zajedno sa
svojom generacijom osjećam krivim za strahote koje ova djeca prolaze u ovom
času njihovog veselja. Pitam se, dok mi cipela broj četrdeset šest gnječi prste
na ruci:
- Zar su ovo
naša djeca, i gdje smo to pogriješili?
A, možda, mi
matori rokeri, nismo ni za šta krivi? Možda je i ovo dio politike, možda je ovo
smišljeno i organizovano ispiranje mozga koje propagira ”Grand Prodakšen” našoj
djeci (za debele pare) da ne bi razmišljali o drugim važnijim stvarima nego što
je ovo suludo guzeljanje u alkoholisanom stanju. ”Hljeba i igara” - to je
dovoljno. Malo tvrdog hljeba tek toliko da se ne umre od gladi i puno ludih
igara, što luđih to bolje...
”Konjina” mi
siđe sa ruke i ja se pridigoh na koljena, protrljah prašnjave oči i pogledah
ispred sebe. U tom trenu bio sam udaljen dva metra od bijelog, ”reponje
mercedesa”, okićenog plastičnim cvijećem i vijencima. Da nije bio bijel, da je
kojim slučajem bio crne boje pomislio bih da je sahrana u pitanju, a ne svadba.
Na šoferšajbi je pisalo: “Sretno mladenci”, pola slova ćirilicom, pola
latinicom. Valjda je to pisalo na srpskom-hrvatskom i bosanskom jeziku pa je
zato pola i pola. Samo me začudi što posle onoga ”Sretno” nije dopisano i
”Aferim”. No, nisam imao više vremena da se čudim jer mlada, vjerovatno ni ne
primjećujući me, probode me štiklom desetkom kroz rebra zaneseno vodeći kolo,
povali me nazad u prašinu gdje i pripadam čim sam tu a nisam u kolu, pređe
preko mene i “ukola” pravo u bijelog, okićenog mercedesa. Za njom preko mojih
rebara prodefilova cijelo kolo i svi uđoše u ”mečku”.
Prije no što se
onesvijestih ugledah ćelave, mercedosove gume i upitah se:
- KUDA TO IDETE
DJECO I ZAR VAS TOLIKO MOŽE STATI U ”MEČKU”? AFERIM!
A. Šabo, roker
i praistorijski čo*jek
0 коментара:
Постави коментар