SUD
Ima
državica mnogo sudova. I još više sudija. Sve sami pravni stručnjaci visoke
klase. Ljudi od ugleda i poverenja vlasti. Stranačke gromade. Rade po zakonima.
Bez pardona. Građanin ovde ne sme ni dan da kasni u plaćanju poreza. Inače je
najeb'o. Odrapiće mu visoku kaznu i
oduzeti imovinu. Za čas posla. Dok udariš dlanom o dlan suđenje je već
završeno. Prvaci su sveta u tome. Nema, bato, zajebancije sa pravnom državicom
i njenima.
Tako
rade sve dok u ovalnom kabinetu predsednika suda, gde je zgodnim pripravnicama
dozvoljeno pušenje, ne zazvoni crveni telefon. Specijalni. Zaštićen od
prisluškivanja. Obično se javi neko od glavonja. S brda vlasti. Sa mandatom. Onda servilni predsednik reaguje brzinom munje. Sa istog telefona poziva postupajućeg sudiju.
I tada se sve menja. Iz korena. Zato pravo pocrveni. Od muke. A pravda se
krsti. Od čuda.
- Zvao je glavonja
– zaverenički šapuće predsednik sudiji. – U vezi bratanca, slučaj koji
ti vodiš. Onaj pokušaj ubistva, ono, kad je muž, direktor klinike, hteo da kokne neposlušnu švalerku.
- Aaaa, da – priseća se sudija i
tiho, kao da ga neko prisluškuje, dodaje. –
Mnogo je škakljivo. Teška kvalifikacija. Zaprećena je velika zatvorska
kazna. Znaš i sam.
- Dobro, de – smiruje ga
predsednik. – Nemoj biti sitničar. Krupna
je riba zvala, somina kapitalac.
Najviši nivo vlasti. Tu zezanja nema.
-
Neće proći – brani se sudija
-
Čekaj, stani! Ide li ono tvoj sin
na studije u Englesku?
- Naravno.
- Bravo, ćale!
- Hvala.
- I potrebna mu je povelika stipendije, skupa
je to zemlja.
- Svakako!
- Ako ti rešiš ovo, onaj odozgo
će već sutra potpisati rešenje o deviznoj stipendiji za malog.
- E, sunce ti...
- Jesmo li se
dogovorili?
- Pa...jesmo...jebi ga!
- He...imaš još jedan slučaj.
- Šta je sad?!
- Perić...
- Uuuu!!!
Nemoj, molim te! Imao je čitav arsenal oružja. Mogao je da pokrene pravi
rat!
- Ali...
- Policija mu, bog te, oduzela sto kilograma eksploziva! Ne mogu...ne može na slobodu. Novinari bi me,
jebote, razapeli...
- Jebeš novinare!
- A
tužilac živog odrao.
- Misliš?
- Kad ti kažem.
- Smiri se. O’ladi. Tužilac će sutra, je l’ te, na specijalno studijsko putovanje u
inostranstvu. Ostaće šest meseci, ej! Znaš ko mu je zamena? Joca, bre, naš
Joca.
- Pa...
- Šta se nećkaš k’o nova
mlada. Da li je tvoja ćerka podnela
zahtev za dodelu državnog stana?
- Jeste!
- I?
- Još nema odgovora
- Sutra će, srećniče, dobiti
ključeve od trosobnog stana!
- Stvarno?! Ne zezaš me?
- Ozbiljan sam, najozbiljniji.
- Super!
- Imamo li oslobađajuću presudu?
- Naravno, čoveče!
Tu je telefonski razgovor
prekinut. Rešena su još dva velika kriminalna slučaja. Na zadovoljavajući
način.
Mića M. Tumarić
0 коментара:
Постави коментар