Ivo Mijo Andrić
AFORIZAM U RIJEČI I SLICI
Josip Balaško:
HRVATSKA AFORISTIKA 1847.-2018., Studio Moderna d.o.o. Zagreb, 2019.
Teška i odgovornog antologičarskog
posla prihvatio se književnik Josip Balaško, kada je odlučio pripremiti i
prirediti zbirku Hrvatska aforistika
1847.-2018. Bilo je i ranije pokušaja da se uradi antologija aforizma u
Hrvata, ali su oni završili na objavi izvan zemlje. Tako je Mladen Vuković svoj
antologijski izbor objavio u Rumunjskoj na rumunjskom jeziku, jer za domaću
objavu nije uspio osigurati dostatna sredstva. A domaći nakladnici, koji
godišnje objavljuju na desetke i stotine knjiga stranih autora, mare za
aforistikom koliko za lanjskim snijegom.
Tek nedavno, na poticaj Josipa
Balaška, jedan od njih, Studio Moderna odlučio je u simboličnom tiražu objaviti
njegovu antologijsku zbirku pod gornjim naslovom. Obimna je to, lijepa i
nadasve korisna knjiga, koja će ljubiteljima aforistike, humora i satire pomoći
da čitanjem i proučavanjem ostvare cjelovit uvid u aforističko stvaralaštvo
hrvatskih pisaca od početka socijalističkih revolucija u Europi, pa do danas
kada tih revolucija nema ni u tragovima. Današnje mobitelsko-internetsko
vrijeme okrenuto je drugim vrijednostima i pošastima, tako da ono što je nekad
bilo i što se događalo sakuplja prašinu u knjigama što živih, što mrtvih
autora.
Pisac i antologičar Josip Balaško,
na sreću je još uvijek među nama pa se u svojoj 77 godini, kada to već nisu
htjeli niti umjeli mlađi od njega, prihvatio posla da otrgne od zaborava jednu
vrijednu vrstu književnog i duhovnog stvaralaštva kakva je aforistika. Time se
na najbolji način odužio svim autorima koji su od 1847. pisali aforizme, a bilo
ih je 147 ili nešto više. Svakome od njih je Balaško ustupio 2-3 stranice svoje
antologije, navodeći osnovne biografske podatke, kratak izbor aforizama, te
autorovu fotografiju i presliku korica jedne knjige iz koje je vršen izbor
radova. U tome poslu koristio je raspoloživu tematsku građu Nacionalne i sveučilišne knjižnice i
Knjižnica Grada Zagreba te Zbornik aforizama Zlatni rez Udruge hrvatskih aforista i humorista. Veliku pomoć
pružili su mu zaposleni u NSK i KGZ koji su stavili na uvid aforističku
dokumentaciju s kojom su raspolagali. Tako je nastalo djelo kapitalne
vrijednosti koje će ljubiteljima aforistike i istraživačima omogućiti
kvalitetan uvid u ovo vrstu stvaralaštva, kao i upoznavanje na jednom mjestu
autora kratke, jezgrovite i duhovite misli u Hrvata.
Radi
bolje preglednosti, priređivač je zastupljene aforiste poredao abecednim
slijedom, tako da će čitatelji lako pronaći one pisce čije ih djelo posebno
zanima. Na kraju knjige izložene su
fotografije i karikature svih autora koje su bile dostupne u vrijeme njezine
pripreme. Tako je zaokružen ciklus stavljanja pod jedan naslov oko 3000 odabranih
radova koje su hrvatski aforisti stvorili u posljednja dva stoljeća. Impozantna
brojka i posao vrijedan svake pohvale i poštovanja.
Čitanjem zbornika lako se može
uočiti da on zapravo u vremenskom slijedu započinje od Rudolfa Cvetića koji je
1847. godine objavio knjigu Različita
dela. U toj su knjizi sadržane i aforističke misli u obliku pitalica s
odgovorima. Primjerice: Koji lov veliča
mladost? Cjelov; Koji govor je oštriji od mača? Ugovor; Kada su djevojke u
pokoju? Kada se po koju dođe; Kojeg se lova zvijer osobito boji? Olova; Koje
ovce djevojke najradije strižu? Trgovce. Slične aforizme kasnije su pisali
Gustav Krklec i Franjo Martinović Fram.
Nakon
Cvetića, dolazi Ante Starčevića koji
je svoje prve aforističke i ostale misli prezentirao u Hrvatskom kalendaru za
1858. godinu. Starčević je bio napredan pisac za svoje vrijeme koji je baštinio
različite vrste književnog stvaralaštva. Mudre misli i narodne izreke bile su
mu najboljim načinom za brušenje vlastitih literarnih i političkih pogleda na
svijet. To se ponajbolje vidi iz misli napisanih na stranicama kalendara, od
kojih za ilustraciju izdvajam nekoliko: Tko
naglo sudi u kajanje hrli; Tko istinu ne govori i ne čuje je; Učena glava
dvostruke oči ima; Sve je tuđe što god dobiješ bez zasluga; Sladak govor ima
svoj otrov; Ako ne razmišljaš, uzalud slušaš razumnika.
Gledano
vremenski, iza Starčevića dolazi Nikola Andrić koji je 1894. godine u Zemunu objavio
knjigu U vagonu potpisanu pseudonimom
Miloje Fruškogorac. Pseudonim je vjerojatno korišten zbog dijela knjige pod
naslovom Zimni aforizmi u kojem se
nalaze duhovite misli o ljudima iz piščeva okruženja. Navodimo samo neke od tih
misli, koje u autoru otkrivaju zrelog aforistu: Žena je naša sreća, a žene nesreća; Prilika ne čini samo lupeža, nego i
velike ljude; Lakše je biti čistih rukava, nego čistih ruku; Ima liječnika koji
su gori od bolesti; Vjera je cvijet, iz kojeg pčela iznosi med, a osa jed. Moglo
bi se čak reći da je potpisani Fruškogorac bio naš prvi aforist u izvornom
smislu te riječi.
Poslije
njega slijede dvojica autora koji su objavili samostalne knjige aforizama. Radi
se o Rudolfu Maldiniju i Feliksu Barušiću. Maldini je 1905. objavio u Osijeku
zbirku Iskrice i aforizmi koja donosi
pregršt lijepih i zanimljivih mudrih misli kao što su: Praštaj ako ti tko skrivi, ali ne skrivi da ti se mora praštati; Ni
jednim oružjem nećeš se tako posjeći kao jezikom; Živi da radiš, a radi da
živiš; Razum ima granice, glupost nema nikakvih; Nikada ne strepi pred onima
koji pred drugima strepe. Nekoliko godina kasnije (1911.) u Osijeku je
Feliks Barušić objavio knjigu Aforizmi. Riječ
je o prvoj knjizi koja nosi takav naslov i koja se kvalitetom sadržaja može
porediti sa knjigama suvremenih autora. Da je tomu tako, lako je zaključiti iz
aforizama koji slijede: Pogriješiti može
samo onaj koji – zna; Tko dobro predase gleda, taj vidi na sve strane; Nejednakim
se oružjem bore samo nejednaki protivnici; Najskuplje je ono što se uopće ne
prodaje; Polagano umiru samo bolesni. Zdravi umiru brzo; Samo psa možeš
pridobiti ako mu baciš oglodanu kost.
Da
aforistika u Hrvatskoj napreduje iz godine u godinu i desetljeća u desetljeće, potvrđuje
i primjer Ante Dukića koji je u 62. godini života 1928. godine objavio aforističku
knjigu Pogled na život i svijet. Dukić
je bio jedan od rijetkih pisaca toga vremena čiji su aforizmi prevođeni na
druge jezike, što je značajka za svaku pohvalu. Da je to i zaslužio, potvrđuju i
ovi aforizmi: Riječi se ne broje ni ne
mjere, nego važu; Daj ženi pravo prije nego si ga sama uzme; Mudraca muče
sumnje, a budalu istina; Radi neumorno – to jest – nikada do umora; Poštuj
žuljeve dlanova i žuljeve mozga; Kad
opanak postane cipela, misli da je čizma. U istim godinama života knjigama
aforizama; Po stazama života i Po samotnim putevima objavljenim u
Zagrebu 1934. i 1935. godine javio se Hugo Krishaber urednik osječkog
enigmatsko-humorističkog mjesečnika Razbibriga,
koji je imao rubrike aforizama i humoreski. Iz Hugine misaone radionice izdvajamo nekoliko aforističkih
bisera antologijske vrijednosti: Čitav
život se sastoji od dobrog pamćenja i vještog zaboravljanja; Na dnu se duše
često nalazi talog – spasa; Dotjerivanje vlastitih radova, cjenkanje je sa
samim sobom; Ne upuštaj se u raspravljanje s ljudima neograničene
ograničenosti; Kome je do kavge, nije mu do pravde.
Da
aforistika nije samo muška stvaralačka disciplina i svojina potvrđuju i dvije
dame koje su u Osijeku i Zagrebu objavile svoje prve knjige aforizama. Riječ je
o Mari Rakić rođenoj 1867. i dvadesetak godina mlađoj Irmi Lederer. Mara Rakić
otisnula je knjigu Misli i aforizmi iz
koje navodim sljedeće uratke: Čovjek kod tuđeg stola jede i ono što mu
škodi; Kad se za nekim plače, oplakuje se sebe; Kad bi se ljubav mogla izreći
bez riječi, bila bi najljepša; Samo rijetko kad netko govori o sebi, a da ne
ogovara drugoga; Mudrac se divi i tuđem znanju. Iste godine, u sumraka rata
Irma Lederer objavila je knjigu Pjesme u
prozi i aforizmi. Zanimljivo i poučno štivo za vrijeme opterećeno sumornim
predraćem, koje nudi vedrinu i varljivu nadu, što se vidi i iz ovih aforizama: Istina, svijet je veleban, no tek čovječja
djela čine ga rajem ili paklom; Niska duša često napada visoko djelo, jer ga
smatra nemogućim; Sreća lebdi preko visina gora, nesreća se spotiče već o
uvenulo lišće; Gdje zloba počinje, tu mudrost prestaje.
Nakon
Drugog svjetskog rata u našoj zemlji izniknula je i razvila se plejada vrsnih
aforista koji su obogatili nacionalnu, balkansku i europsku aforistiku. Navodim
samo neka imena koja su desetljećima „palila i žarila“ južnoslavenskim
aforističkim poljem i punila stranice listova i radijske emisije humorom
visokog estetskog i satiričnog dometa. To su, prije svih: Pajo Kanižaj,
Zvonimir Balog, Srećko Lazzari, Zvonko
Petrović, Marko Grgičević, Ivan Jurić, Marinko Mijović, Tomislav Supek, Zdenko
Oreč, Stipe Golac, Zdravko Kurnik, Josip
Grgić, Ivan Boždar, Arsen Dedić, Svetislav Biljanović, Ladislav Radek, Luka
Tomić i drugi, rođeni u dvadesetim i tridesetim godinama prošloga stoljeća.
Poslije
ove generacije dolazi ratna poratna, koja je danas pronositelj aforističke
misli diljem Balkana i Europe. Njezini najistaknutiji predstavnici su: Josip
Balaško, Franjo Martinović Fram, Tomislav Božinović, Živko Prodanović, Tomislav
Mihanović, Frano Vukoja, Mara Ožić Bebek, Boris Nazansky, Marinko Čavar, I. M.
Andrić, Jandre Drmić, Nedo Zuban, Mladen Vuković, Tonka Lovrić, Jozo Čizmić, Danko
Ivšinović, Iva Nuić, Dragutin Lončar, Abdurahman Halilović Ahil, Paško Romić,
Zvonimir Penović, Zlatko Tomić, Nađan Dumanić, Zlatko Garvanović, Dražen
Jergović i mnogi drugi. Oni su sadašnjost i budućnost hrvatske aforistike koja
sigurno korača stazama očuvanja duha i duhovitosti u Hrvata diljem zemlje i cijeloga
svijeta.
0 коментара:
Постави коментар