Ivo Mijo Andrić
VEDRA KNJIGA ZA LIJEČENJE BRIGA
Momir
Vasić: DOBILI SMO DOJAVU DA ĆE NAM BITI BOLJE, Korisna knjiga d.o.o, Beograd,
2025.
Vrijeme u kojem živimo, kao i ono
što je ostalo iza nas puno je burnih događaja i promjena koje su kreirane u
svjetskim centrima moći i operativno odrađene na prostorima gdje su u manjoj
ili većoj mjeri prisutni ljudska nemoć i ekonomsko siromaštvo. Globalni planovi
velikih oduvijek su se lomili preko leđa i dobara malih naroda, ostavljajući
pomore i zgarišta koja su se teško i mukotrpno obnavljala i vraćala u stanje u
kakvom su se ranije nalazila. U takvim okolnostima pametnim i mudrim ljudima
nije preostalo ništa osim da crtežom, slikom, riječju ili na druge umjetnički
sofisticirane načine iskažu svoje nezadovoljstvo i neslaganje sa svime što
odnarođeni elementi kreiraju i provode u iskrivljenoj političkoj, ekonomskoj,
vojnoj i društvenoj praksi.
Zahvaljujući tome na trusnim
balkanskim prostorima od devedesetih godina prošloga stoljeća do danas izgrađen
je jedinstven pokret humorističko-satiričnog otpora koji raznim duhovitim
sredstvima razotkriva negativne pojave u društvu i označava njihove nosioce, s
ciljem da ih učini prepoznatljivim i vrijednim svakog javnog ismijavanja i
prezira od strane napaćenog naroda koji im je dao povjerenje da upravljaju i
rade u njegovom i državnom interesu. U tom su pokretu među najaktivnijim sudionicima brojni
humoristi, satiričari, karikaturisti, slikari i ini stvaraoci čija su
literarna, slikarska i druga umjetnička djela unijela zdrav duh u živote i
domove običnih ljudi koji trpe
posljedice pogrešnih odluka odmetnutih nosilaca političke vlasti i ekonomske
moći.
Jedan od tih stvaralačkih boraca za
ljudska i narodna prava i slobode je i Momir Vasić, pjesnik, prozaist, aforist i
karikaturist koji svoju časnu spisateljsku misiju vrši neposredno uz obalu na
daleko poznate rijeke 'krive' Drine. U grad glinice i splavara Momir je došao
iz rudarske i solarske Tuzle, ponijevši sa sobom zdrav radnički duh i odlučnost
da ga, po cijenu trošenja vlastitog slobodnog vremena, pretoči u duhovitost
koja će razvedravati ljude i širiti tamne oblake iznad glava oholih
vlastodržaca i glavešina koji upravljaju zemljom i državom. Svoj, od mladosti
poznati pjesnički i spisateljski talent, vedri i vrijedni Vasić stavio je u
službu naroda, ispisujući na desetke humorističko-satiričnih priča i zapisa, na
stotine satiričnih pjesama i na hiljade aforizama, epigrama, gnoma, sentenci i
drugih kratkih misli i primisli. Moram
istaknuti da sam mnoge Vasićeve aforizme, pjesme, priče i humoreske, čitao na stranicama brojnih elektronskih časopisa i
prije objave knjige Dobili smo dojavu da će nam biti bolje. Bio sam tako, kao i
mnogi drugi, upoznat sa njegovom bogatom literarnom produkcijom za koju je
posljednjih godina primio više nagrada i priznanja na konkursima u BiH i Srbiji,
koja ima bogatu i nadaleko poznatu humorističku i satiričnu tradiciju. Knjiga
ovog izuzetno zanimljivog i optimističnog naslova sastoji se iz tri
humorističko-satirična dijela koji su tematski povezani, a sadržajno se u svemu
prožimaju i nadopunjuju.
Prvi
dio knjige ispunjen je aforizmima i drugim kratkim misaonim uradcima kojima
autor odašilje svoja zapažanja, komentare, poruke i pouke o znanoj nam
prošlosti, vidljivoj sadašnjosti i nepredvidivoj budućnosti. Aforizam kao
najkraća i najdublja duhovito-satirična književna forma na našim je prostorima
doživio od devedesetih godina takvu ekspanziju kakvu već dugo nije doživjela ni
jedna vrsta literarnog stvaralaštva. Iz njegove postojbine u Antičkoj Grčkoj
preselio se na Zapadni Balkan i tu namjerava ostati do najdublje starosti.
Takvu dugovječnost osigurava mu brojno potomstvo koje je ostalo vjerno rodnoj
grudi unatoč masovnim seobama u vrijeme ratova i sve češćim odlascima mladih
'trbuhom za kruhom'. Ne za demokratijom kako neki misle, jer za prognanike i
emigrante i dalje, kao poučak, vrijedi proročanski Šantićevi stihovi 'Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba neće vas
grijati ko što ovo grije, grki su tamo zalogaji hljeba, gdje svoga nema i gdje
svoje nije'.
Ovu svevremenski
Aleksinu poetsku tezu svesrdno aforizmima podupire i Momir Vasić. Čak štoviše,
on ide i korak dalje, pa kaže: Naše
nevolje nisu izraz naše volje. I dodaje: Korijeni krize su u vrhu. A gore, na tom oštrom, a vrlo često i
tupom vrhu su oni koji se nakon izbornog lansiranja u orbiti vlasti pitaju: Kako da gradimo, a da se ne ugradimo? Narod
im, naravno, ispred kontejnera koji rade kao šop, non-stop, utješno odgovara: Mirno spavajte, svanuti nam sigurno neće. U
isto vrijeme i nevrijeme, mladi naraštaji s koferima u rukama na granici
strpljenja postavljaju razumsko pitanje:
Koja je cijena putarine na putu za Evropu? Odgovora nema, jer za ojađene i
nezaposlene taj put nema cijenu. Na njega se ide bez fige u džepu i bez nade da
će ovdje skoro biti bolje.
Aforistika je otvoreno književno
polje na kome se u isto vrijeme može orati, sijati, kopati i brati, a da se
orač, sijač, kopač i berač puno ne umore. Ona je misaoni i leksički alat koji
je svima lako dostupan 'od jutra do sutra'. Za one koji ga ne koriste kao
stvaralačko sredstvo, uvijek ostaje dovoljno vremena za čitanje svega što je na
tom polju marno zasijano. Mislilac Vasić kao vrijedni aforistički djelatnik, za
sve koji ne pišu i ne čitaju, ima kratku i jasnu poruku koja na svim jezicima
ima isto značenje: Ne moraš čitati da bi
ih pročitao. E, u tom grmu leži zec, ali i vuk koji se pita i odgovara: Ako je istina da se na greškama uči, onda
smo mi loši đaci. Podrazumijeva se da je to baš tako jer: Slijepima kod očiju, džabe nude svijetlu
budućnost.
A ko im to nudi svijetlu budućnost?
Odgovor je jasan i neutješan: političari! Veliki majstori predizbornih obećanja
i postizbornih obmana. Ne svi, i ne baš svi u jednakoj mjeri. Ali mnogi i to oni
na najvišim pozicijama vlasti čija je riječ glasnija od božjih zapovijedi. Zato
aforist te i takve političare zove virusima i zaključuje: Političari su kao virusi – malo, malo pa mutiraju. Zna to i narod,
ali narod ko narod, prima sve kao svevišnju poruku koja i u teoriji i u praksi
glasi: Zapamtite dobro; zaborav liječi
sve! Ima narod bogato iskustvo iz bliske prošlosti koje se može prepoznati
u aforizmu: Desio se narod – napunio je
narodne kuhinje.
U
drugom dijelu knjige uvrštene su lirsko-epske satirične pjesme pisane vezanim
stihom sa istančanim smislom za rimu kao najtečniji oblik lirskog izražavanja.
Autor je u toj vrsti pjesničkog stvaralaštva dosegao visok nivo umjetničkog
iskaza, čime se svrstao u red ponajboljih stvaralaca na našim prostorima. Potvrdio
se kao vrstan znalac u odabiru tema iz svakodnevnog života i vješt prenosilac
vlastitih kritičkih i samokritičkih misli o svemu što se oko njega i šire u
zemlji i svijetu zbiva i događa. To se najbolje vidi iz brojnih stihova koji na
slikovit način, probranom leksikom prikazuju stanje u društvu te vedre i tamne
nijanse koje se tvore i javljaju u ljudskom umu i duhu. Vasić to uvjerljivo
potvrđuje u pjesmi Bog nam dao, a đavo
nam ne da, iz koje za ilustraciju citiram strofu: /Bog nam dao, a đavo nam ne da/ Da živimo ponosno i sretno/ Da cijenimo
ono što imamo/ I shvatimo da je izuzetno/.
Svoje pjesničko poslanje Vasić
izvršava s obje strane Drine jer njegova loza ne priznaje lijeve i desne obale
kao granice ljudskog postojanja i življenja. Ona je tu rijeku pregazila kao
'plitak potok' i tako dala vidan doprinos sprečavanju širenja 'bijele kuge' što
je zahvatila siromašno balkansko podneblje. Ta bijela pošast opisana je u
tugaljivoj pjesmi pod naslovom Bijela
kuga, sljedećim stihovima: /Cijeli
svijet se sad Srbiji ruga/ Na vrata joj stigla bijela kuga/ Sve se manje
dječica rađaju/ Sve se češće škole zatvaraju/. Svaki komentar ovdje se čini
suvišnim osim onoga da djecu treba zadržati uz 'majku zemlju,' jer je to jedini
način njenog očuvanja u izvornom okrilju znanog nam roda i doma. Sve drugo su
prazne priče koje svakodnevno slušamo sa paučinom opletenih političkih
govornica iz usta onih kojima je istina gotovo isto što i laž. Poet Vasić to je
optimistično najavio i objavio u pjesmi Kad
na vrbi rodi grožđe. /Prema raju krenuli smo/ Riječ dadoše naše vođe/ Ko
preživi dočekaće/ Kad na vrbi rodi grožđe/. Pokojna Silvana Armenulić bi to
otpjevala riječima… /Tužna vrbo sestro
moja mila, nad izvorom što si se nadvila/. A vrba, ko vrba. Nikad i nikome
grožđe nije dala!
Život je pjesma, kaže naš narod.
Lijepa ili ružna. Vedra ili tužna. A kad nije pjesma, onda je priča. Poučna,
vesela ili kao vrba: tužna i žalosna. Znade to Momir Vasić, pa nas iz svijeta
pjesme u drugom dijelu knjige, odvodi u humoristički pripovjedni svijet. U
njemu nalazimo obilje tematski širokih i sadržajno bogatih humoreski, kozerija,
kratkih zapisa i crtica.
Za razliku od satirične poezije koja
zahtijeva izričajnu preciznost, slogovnu metriku i čistu rimu, šaljivo prozno
pripovijedanje u trećem dijelu knjige pruža autoru mogućnost šireg korištenja
raznovrsne jezičke aparature i bogatog rječničkog fonda. Tu se pisac Vasić
snalazi kao riba u vodi. To je njegov izvorni teren na kome dolazi do izražaja
pripovjedna snaga stečena u mladosti i razvijana kroz život kao biljka koja
daje cjelogodišnje plodove. Vidi se to iz svake humoreske, kozerije ili kratke
priče obojene zdravim humorom, ironijom, sarkazmom, apsurdom i drugim stilskim
figurama koje krase njegove prozne zapise.
Prozaist promatra svijet oko sebe,
procjenjuje njegovu vrijednost i iz tog obilja izdvaja teme koje velemajstorski
pretače u vješto montirane kratke i krotke priče i pričice koje kod čitaoca
moraju izazvati osjećaj vedrine, smiješak na licu, pa i grohotan smijeh. Neke
humoreske su obojene satirom, neke uokvirene ironijom i sarkazmom, a u nekima
nalazimo elemente alegorije, hiperbole, apsurda, kontrasta, pa i groteske u
graničnom obliku. Vasićeva naracija je odmjerena, pročišćena od blatne
trivijalnosti, jezgrovita i lako razumljiva za čitače svih uzrasta stepena
obrazovanja i starosne dobi. Priče se čitaju sa užitkom i osjećajem da su
posuđene iz vlastitog opažaja svijeta oko nas, i kao da su prepisane našom
rukom i iz naših misli. Pisac je tu ostvario takvu bliskost sa čitačem u kojoj
se i on osjeća vrijednim suautorom. To je vrhunac kojega malo tko može postići
u ovoj vrsti intelektualnog posla.
Sve naprijed napisano može se
pronaći i iščitati naročito u pričama, humoreskama i kozerijama pod naslovima: Peron broj 1; On lajn dijeta; Sajam
automobila; Satiri hvala; Čekam nasljednike; Provodadžija; Alo; Ljubimac;
Krizni štab; Kum; Plavi sokolovi; Rijeka života; Glasam za 5G; Izgubljeno
vrijeme i Sumnjivo lice. Ovo su samo neke od više desetaka sjajnih proznih
kazivanja o današnjem vremenu i svijetu koji nas okružuje u doba kompjutera,
mobitela, interneta i zaraznih društvenih mreža koje su ljude pretvorili u
minijaturne hodajuće strojeve sa čim ni Tesla ne bi bio baš do kraja sretan i
zadovoljan.
Ovom mišlju završavam
pisanje o knjizi humorističko-satirične poezije i proze koju vrijedi više puta
čitati i imati na policama vlastite kućne biblioteke. U zdravlje bilo svim
vjernim čitačima, a piscu i crtaču Momiru Vasiću želim da ga zdravlje posluži
što duže da može u miru pisati i ilustrirati nove i ovako dobre knjige.
0 коментара:
Постави коментар