Časopis Šipak

IVO MIJO ANDRIĆ: ZBORNIK HRVATSKIH I ČEŠKIH AFORISTA „OTISCI VEDRINE“

 

Ivo Mijo Andrić

ZBORNIK HRVATSKIH I ČEŠKIH AFORISTA „OTISCI VEDRINE“

 

 


UVODNE RIJEČI PRIREĐIVAČA

 

Od vremena Marka Marulića (1450. – 1524.) hrvatski pisci, uz ostale vrste književnog stvaralaštva, zapisivali su aforizme i druge kratke misli. Neki od njih u prošlim stoljećima objavili su posebne autorske ili koautorske zbirke kratkih misli i aforizama (Ante Starčević, Feliks Barušić, Nikola Andrić, Mara Rakić, Ante Dukić, Rudolf Maldini, Hugo Krishaber, Antun Gustav Matoš, Irma Lederer, Gustav Krklec…). Njihovim putem u drugoj polovici 20. i u 21. stoljeću nastavili su brojni književnici i književnice, bogateći riznicu kratke, mudre i duhovite misli (Vesna Parun, Srećko Lazzari, Zvonimir Drvar, Pajo Kanižaj, Zvonimir Balog, Luka Tomić, Martin Jakšić, Marinko Mijović, Tomislav Supek i drugi).

Aforističku tradiciju nastavljaju pisci i zapisivači kratkih misli srednje i starije generacije, koji su stekli međunarodnu afirmaciju na balkanskim i širim europskim prostorima (Jandre Drmić, Danko Ivšinović, Živko Prodanović, Abdurahman Halilović Ahil, Ladislav Radek, Boris Nazansky, Đurđa Vukelić Rožić, Zlatko Garvanović, Mladen Vuković, Zlatko Tomić, Dražen Jergović, Darko Žigrović…), kao i mnogi drugi koji su danas iznimno stvaralački aktivni u zemlji i inozemstvu. Zahvaljujući njihovu predanom spisateljskom radu, aforizam u Hrvatskoj ima osiguranu lijepu i izvjesnu budućnost.

U proteklom razdoblju, a posebno od 2017. godine, kada je osnovana Udruga hrvatskih aforista i humorista (UHAH) pa do danas, hrvatska aforistika doživjela je takav napredak kakav nije zabilježen ni u jednom prethodnom stoljeću. Broj pisaca aforizama i zapisivača kratke misli skoro je udvostručen u odnosu na ranije godine, a višestruko je porasla i nakladnička produkcija. Udruga je objavila sedam godišnjih zbornika aforizama svojih članova te devet zbornika s aforistima iz država slavenskog govornog područja (Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora, Češka, Poljska, Sjeverna Makedonija, Slovačka, Slovenija i Ukrajina). Tu su i dva tematska zbornika o ljubavi i vinu, te zbornik posvećen preminulim hrvatskim i srpskim aforistima. Bogata je to produkcija koja učvršćuje temelje hrvatske aforistike i otvara široke mogućnosti za njezinu daljnju jezično-stilsku nadogradnju i estetsko oblikovanje.

Uz zajedničke zbornike i knjige objavljene u nakladi Udruge, više desetaka njenih članova i drugih pisaca objavilo je autorske zbirke kratkih misli, aforizama i epigrama u vlastitoj nakladi, čime su obogatili knjižni fond nacionalne, regionalnih i gradskih knjižnica, kao i kućne biblioteke brojnih ljubitelja ove vrste literarnog stvaralaštva. Broj objavljenih zajedničkih i autorskih knjiga sigurno bi bio znatno veći da Ministarstvo kulture i medija RH podupire aforistiku kako podupire druge vrste književnog stvaralaštva. Ono do sada nije dodijelilo potporu ni za jednu knjigu aforizama, niti za bilo koju drugu aktivnost hrvatskih aforista. Treba se nadati da će se takav neprihvatljiv odnos izmijeniti u budućem vremenu te da će aforizam dobiti zapaženije mjesto, ne samo kod mjerodavnog ministarstva, već i u programima fakulteta na kojima se izučava hrvatska i svjetska književnost. Za sada je aforistika i tu zapostavljena vrsta književnosti o kojoj malo znaju čak i profesori jezika u srednjim školama i na fakultetima.

Hrvatski aforisti u svojim kratkim misaonim i pisanim uradcima bave se aktualnim temama iz svakodnevnog života i slijede trendove suvremene europske i svjetske aforistike. Na meti njihovih opažanja i kritičkih promišljanja nalaze se negativne pojave i problemi u sferama politike, ekonomije, kulture, sporta te društvenog i individualnog života radnih ljudi i građana. Od sloma socijalizma i raspada bivše SFRJ, koji je kroz rat doveo do stvaranja sedam samostalnih država, na ovim su se prostorima odvijale društveno-političke i ekonomske promjene koje su potaknule i nadahnule pisce i druge kreativne ljude da javno iznose vlastite stavove i mišljenja o svemu što im se činilo neprimjerenim i neprihvatljivim za vrijeme u kojem živimo. Tako je nastao bogat opus aforističkog i satiričnog stvaralaštva koje je najprije objavljivano na internetu, te u radijskim i tiskanim medijima, a onda pretakano u pojedinačne i koautorske zbirke, almanahe, zbornike i antologije.

U tim misaonim mudroslovnim biserima obogaćenim ironijama, alegorijama, hiperbolama, sarkazmom, paradoksima i drugim stilskim figurama, njihovi su tvorci prikazivali stanje u društvu i državi, ukazujući na potrebu njegovog mijenjanja demokratskim sredstvima, a ne nasiljem kako se to često događa. Mudre opaske i duhoviti kritički opisi određenih negativnih pojava i njihovih tvoraca i pronositelja, poziv su na buđenje svijesti o potrebi poboljšanja stanja mirnim putem u interesu svih, a posebno najugroženijih slojeva društva. Na takav zaključak i konkretnu nenasilnu društvenu akciju upućuju nas, uz ostale, i ovi aforizmi hrvatskih autora: „Čuvaj se onih kojima je rodoljublje zanat.“ (Ante Dukić); „Neki političari u svojim strankama postaju trojanski konji.“ (Josip Balaško); „Neki su se izborili tek poslije rata.“ (Drago Bosnić); „Zakopali su svoje kriminalne radnje u rupe u zakonu.“ (Jozo Čizmić/); „O Bibliji se može govoriti opuštenije. Pa nije to sveto pismo!“ (Jandre Drmić); „Loše nam je krenulo. Dobro još stoji.“ (Abdurahman Halilović Ahil); „U požaru strasti najprije izgori novčanik!“ (Zlatko Garvanović); „Dugovi nastali – drugovi nestali!“ (Dražen Jergović); „Da nije himne, mnogo ne bi znali gdje im je srce.“ (Tonka Lovrić); „Ostvarili su američki san, jer je pravna država spavala!“ (Danko Ivšinović); „Cijene rastu – moral pada!“ (Boris Nazanski); „I knjiga se može ubiti. Nečitanjem!“ (Živko Prodanović); „Do sada smo uspjeli demontirati kraljevinu i komunizam. A i ovom kapitalizmu će odzvoniti!“ (Tomislav Supek); „U Hrvatskoj vrijedi pravilo: Tko tebe kruhom, ti njega mlađim kamenim dobom!“ (Zlatko Tomić); “Pametan čovjek rješava svoje probleme. Ostali se bave tuđim poslima.“ (Đurđa Vukelić Rožić); „Oni koji su othranjeni na ptičjem mlijeku, misle da će vječno visoko letjeti!“ (Darko Žigrović).

Široka paleta mudrih i duhovitih riječi otkriva pravo bogatstvo jezika i intelektualnog misaonog postignuća hrvatskih aforista koji su u proteklim godinama osvojili brojne međunarodne nagrade i priznanja za svoje stvaralaštvo. Njihovi aforizmi zastupljeni su u dvadesetak zbornika i antologija objavljenih u drugim balkanskim i europskim zemljama. To je dobar zalog za budućnost, a u isto vrijeme i čvrsto polazište za generacije zapisivača kratkih misli koji će tek doći.

Njima, kao i čitateljima ovog zbornika, želim vedro i veselo čitanje i dubokoumno promišljanje svega što je u njemu napisano i stavljeno pred pravedni sud javnosti. Autorima pogovora Aleksandru Čotriću. Marijanu Lipovcu i Mladenu Vukoviću zahvaljujem za stručni doprinos u elaboraciji sadržaja zbornika i prikazivanju razvojnog puta hrvatske i češke aforistike.

 

                                                                                    Ivo Mijo Andrić

 

 

 

 

 

MISLI SU NEPRESUŠNI IZVORI RIJEČI I DJELA

                       

Aforizam je neprestani osmijeh na usnama mudrosti. (Otto František Babler)

Sada sve više majmuna postaje od – ljudi! (Josip Balaško)

Najmanje šanse da se pronađu imaju oni koji su posvuda. (Ivan Bašić)

Vrijedan traži rukavice, lijen izgovor. (Drago Bosnić)

Kad rodiš mudru misao, ne zaboravi da je usvojiš. (Vladislav Božedaj)

Samo je u politici moguće spremiti ražanj dok je zec u šumi. (Jaroslav Boček)

Mudre misli znaju koga treba izbjegavati. (Stanislav Brožek)

Za stvar mira ni jedna tuđa žrtva nije velika. (Karel Čapek)

Biti ili ne biti, pitanje je dana. (Jozo Čizmić)

Umijeće govora u sjenci je umijeća slušanja. (Radka Denemarkova)

Da se pojavi danas, Isusu bi rekli da krade Bogu dane. (Jandre Drmić)

Mladost pije, starost plaća. (Ante Dukić)

Veliki prasak – početak univerzuma ili završetak braka. (Vaclav Dušek)

U ogledalu ne možeš prepoznati budalu. (Jiri Faltus)

Novac jeste sredstvo đavola, ali njime se plaćaju i anđeli. (Ivan Fontana – Mojmir Soukup)

Ukinuli su smrtnu, ali ne i besmrtnu kaznu. (Zlatko Garvanović)

Uhljeb ostao bez kruha. (Ivan Grahovec)

Ubili su boga u njemu, dok mu se molio. (Abdurahman Halilović Ahil)

Dobro je biti pametan, ali nije dobro kad ne znaš što ćeš s njom. (Jaroslav Hašek)

Politika nije vještina mogućeg; politika je vještina nemogućeg. (Vaclav Havel)

Život je borba. Sa sobom. (Patricie Holečkova)

Najveće otkriće je ako vas ne otkriju. (Miroslav Holub)

Političari su ljudi koji plivaju slobodnim stilom. (Buhumil Hrabal)

Optimista? Onaj tko trlja ruke čak i kad su mu vezane. (Miroslav Huptych)

Političari su svijet za sebe. Dakle, samo za sebe. (Danko Ivšinović)

Batina ima jedan, a vucibatina dva kraja. (Martin Jakšić)

Vjera nam je odavno otišla k vragu. (Dražen Jergović)

Smisao života je u tome što ima svoj kraj. (Franc Kafka)

Neradnik sve vidi, sve čuje, sve kaže i ništa ne napravi. (Velimir Karabuva)

Priča u prazno, ali je – pun sebe! (Filip Karačić)

Domovinu posjeduju svi, a posjede samo neki. (Ivan Katić)

Tko izvuče deblji kraj znači da nije izvukao pouku. (Ivica Kesić)

Bajke se izmišljaju zato da bi i pravda mogla nekad da pobijedi. (Stanislav Komenda)

Što više pastira, to manja stada. (Pavel Kosorin)

Budući dobici zasnivaju se na prošlim gubicima. (František Kriška)

Poljubac je aperitiv ljubavi. (Vaclav Kubin)

Ljubav je čežnja za polovinom koju smo izgubili. (Milan Kundera)

Čak i inteligentna osoba ponekad misli da je pametna. (Gabrel Laub)

Mostovi povezuju ljude, ali i zube. (Tonka Lovrić)

Tvornice snova su najproduktivnije. (Danica Majnarić)

      I prozor u svijet ponekad treba zatvoriti. (Tomislav Mihanović)

Samo odlazak na vrijeme vrijedi više od dolaska na vrijeme. (Ladislav Muška)

Cijene rastu – moral pada. (Boris Nazansky)

 

Humor i satira su kao ljubavni par. Gdje nema jednog, drugo tužno izgleda. (Jan Neruda)

Mudro uho ne sluša što glupa usta govore. (Božena Nemcova)

Vječnost nije glupa, ali je glupost vječna. (Zdenka Ortova)

Ako ljubav ulazi kroz usta - kuda izlazi? (Mara Ožić Bebek)

Za budalu jutro nikada neće biti mudrije od večeri. (Lech Przezeczek)

Misli na druge. Zašuti! (Živko Prodanović)

 

Umiljati pisac dva fonda sisa. (Milan Rupčić)

Kad su svi u pravu, onda netko laže. (Milan Ružička)

Samo zarazan osmijeh ne izaziva zarazu. (Jagoda Sablić)

Cvijećem kažeš sve, zlatom to objasniš. (Jan Sobotka)

Kada daješ glas – moraš imati sluha! (Tomislav Supek)

Humor je početak, a satira kraj smijeha. (František Xaver Šalda)

Lako je biti netko. Puno je teže biti nešto. (Miroslav Švandrlik)

Vi niste bogzna što i kad ste Bog zna tko. (Zlatko Tomić)

Mi tražimo sreću, a nesreća nas. (František Vymazal)

Najbolji je smijeh na svoj račun. (Miroslav Vukmanić)

Često se iza skupih odijela kriju goli lopovi. (Frano Vukoja)

U usporedbi sa životom, ragbi je ritmička gimnastika. (Aljoša Vuković)

Ratni bubnjevi uvijek završe u ritmu posmrtnih koračnica. (Mladen Vuković)

Smijeh je praznik lica. (Jan Verich)

Put ka slobodi ne pokazuje se palicom. (Jiri Žaček)

Traži dlaku i u kukavičjem jajetu. (Darko Žigrović)

                       

 

POGOVOR:

HUMOR JE U ČEŠKOJ NAČIN ŽIVOTA

 

Smisao za humor je opća, čak dubinska odlika češkog mentaliteta. Česi su slavenski narod u srednjoj Europi koji je imao tešku povijest – vjekovima je bio bez svoje države, tlačen, odnarođivan i protjerivan. Da bi se oduprli i opstali, spas su tražili u humoru koji je razvijao njihove obrambene moći, a moćne protivnike činio manje opasnim. „Humor je češka tradicija. Česi se ne znaju boriti ni tući, pa taj manjak nadoknađuju humorom“, govorio je poznati češki redatelj, oskarovac Jiří Menzeel. Slično je razmišljao i njegov kolega, također proslavljeni oskarovac Miloš Forman: „Humor nije samo meni bio važan, on je važan za češki narod vjekovima, da preživi“. Humor je davao ton o češkoj književnosti, o čemu svjedoče riječi klasika europske književnosti, Čeha Milana Kundere: „Mudrost romana razlikuje se od mudrosti filozofije. Roman se nije rodio iz duha teorije, već iz smisla za humor“.

U češkom društvu i danas kruži više političkih šala nego bilo gdje drugdje, jer takav je češki mentalitet. Česi vole ismijavati sve i svakoga, uključujući i sebe, jer, kako kaže Václav Rihter, „Satira je ogledalo u kome mudri vide sebe, a glupi komšiju“. Tako se u jednoj samokritičkoj opasci Vlasta Burijan šali: „Češka je najljepša zemlja na svijetu. Šteta je samo što u njoj žive Česi“, a František Vymazal savjetuje: “Promatraj samoga sebe i bit ćeš satiričar“.

Među Česima vlada nepovjerenje prema velikim ideologijama i vjerskim učenjima – Češka je danas jedna od najsekularnijih zemalja na svijetu, s najmanjim brojem vjernika. „Bog je stvorio čovjeka, ali ga nije patentirao, tako da svaki kreten može to isto učiniti poslije njega“, kaže Jan Werich, a u tom duhu razmišlja i Patricie Holečková; „Da Bog nije imao monopol, sigurno ne bi stvorio proizvode s greškom“.

Humor u književnosti možda najjasnije pokazuje bitne nacionalne osobine jednog naroda. Karakteristična crta češkog humora jeste to što u njemu nema žuči ni mržnje; to je istinski autohtoni humor, a ne satira svedena na moralno-političku osudu. Čak i za vrijeme velikog rata, kad je ugnjetavanje od austrijske vlasti svakodnevno pružalo obilje građe za satiru, češki narod je na nasilje odgovarao šalama – da protivnika dovede u smiješan položaj.

Svjetski ratovi ostavili su dubok trag ne samo dok su trajali, nego i kasnije. Jedan od načina prilagođavanja čestim promjenama političkih režima, specifičnih za češku kulturu, upravo je humor u književnosti. Romani koje su napisala trojica poznatih čeških prozaika; „Doživljaji dobrog vojaka Švejka u svjetskom ratu“ Jaroslava Hašeka, „Služio sam engleskog kralja“ Bohumila Hrabala, i „Šala“ Milana Kundere, koriste humor kao dominantni književni diskurs. Pisci tih djela formiraju lik marginaliziranih (anti)junaka koji, usprkos egzistenciji u različitim povijesnim vremenima, ratuju protiv rata. Nijansiranim postupcima ironije, crnog humora, sarkazma i groteske, češki velikani pisane riječi obesmišljavaju rat i razaraju okove ratnih i poslijeratnih ideologija – svodeći ih na apsurd. Svevremenost pacifizma koji zagovaraju ta dijela privlačna je i današnjim čitateljima.

Smatra se da humor ima pročišćavajući karakter, a korištenjem takozvanog crnog humora ljudi pokušavaju izići nakraj s teškim trenucima u svome životu i društvu. U kontekstu napetih situacija takve šale, anegdote i drugi humoristički tekstovi pojavljuju se sve više i više. Tako je bilo i za vrijeme komunističke Čehoslovačke (1945. – 1989.). U komunizmu su ljudi koristili humor kao ventil za oslobađanje od napetosti ili dosadne stvarnosti života. Za one koji su živjeli pod socijalističkom tiranijom šale su bile nešto posebno. One su bile sredstvo komunikacije, način borbe i otpora otuđenosti cjelokupnom političkom, ekonomskom i društvenom poretku. Bile su dobrodošli podsjetnik da je socijalizam puka prolazna stihija, a ne neizbježni poredak stvari. Vicevi su bili način testiranja i stjecanja međuljudskog povjerenja.

Po uspostavljanju komunističkog poretka u Čehoslovačkoj, a po uzoru na satirični časopis „Krokodil“ koji je izlazio u Sovjetskom Savezu, pokrenut je njegov pandan – tjedno satirično glasilo „Dikobraz“ („Bodljikavo prase“). Ta revija pojavila se u srpnju 1945. i izlazila je do pada totalitarnog režima 1989. godine. Osnivač „Dikobraza“ bio je epigramist Jaroslav Vojtjeh, koji je između dva svjetska rata pisao po uzoru na britanske humoriste okupljene u listu „Punch“.

U veljači 1948. godine „Dikobrazom“ su ovladali komunisti, mada se već u prethodnim brojevima moglo primijetiti ljevičarsko i antizapadno opredjeljenje. Komunistički režim koristio je humor kao efikasno oružje u borbi protiv takozvanog klasnog neprijatelja. Glavni pokrovitelj časopisa od 1948. godine bio je ministar informacija Václav Kopecký. Želio je u časopisu hašekovski stil satirične orijentacije i za to je angažirao komunističkog „hašekologa“ Zdenu Ančika. Nakon češke Baršunaste revolucije, 1990. godine pokrenut je „Novi Dikobraz“, a kasnije ponovo „Dikobraz“ koji se ugasio u rujnu 1995. Godine 2004. časopis je obnovljen pod imenom „Dikobraz i zabava“, ali je samo godinu dana poslije prestao izlaziti.

Suvremeni češki aforizmi su dijalektička igra između fragmenata i cjeline, i najčešće govore o čovjeku kao djeliću društva. Zato se bave njegovim svakodnevnim, običnim interesiranjima i problemima: u braku („Brak je suviše ozbiljna stvar da bi se mogao prepustiti samo supružnicima“, Václav Dušek); obitelji („Obiteljski krug često ima oblik trokuta“, Jiří Žáek); na poslu („Kada bi rad bio zabava, prodavale bi se ulaznice za posao“, Vaclav Vojaček)… Politika i ideologija su u drugom planu i predstavljaju kulise za drame koje se odigravaju u duši čovjeka ili na kućnoj pozornici. Aforističari se fokusiraju na čovjekovu potrebu da ostane i preživi nevolje, da pobijedi domišljatošću, moralnim stavom i intelektualnom superiornošću. Češki aforizam je uputstvo za preživljavanje, recept za ozdravljenje, replika za uvrede, parola za prolaz dalje, molitva za pomoć, šifra za otvaranje željeznih vrata. Prema jednoj visprenoj opservaciji, „humor je jedini dostojanstven način da budete tužni“. „Aforizam je smiješna misao, ali samo dok je ne razumijemo“, nadovezuje se Patricie Holečková.

Češki aforizam snažno se prožima s drugim književnim žanrovima i granama umjetnosti – kazalištem („Po kazališnim shvaćanjima, ako je predstava brzo sišla sa scene to je zato što je neuspjela i nikom se ne dopada, a ako je imala mnogo izvođenja, to je zato što je vodvilj i ugađa niskim ukusima“, Karel Čapek); muzikom („Muzika je slika koju čovjek gleda ušima“, Vlasta Burijan); filmom („Pohabana kopija, šablonske akcije, dosadni likovi; ukratko, u tom filmu vidiš život kakav jeste“, Gabriel Laub); slikarstvom („San svakog slikara je da njegovo umjetničko djelo bude otiskano na novčanicama, i da dobije što veći broj autorskih primjeraka“, Eugen Brikcius).

„Ništa kao njegovo veličanstvo humor ne može izraziti svu ljepotu, jedinstvenost i vedrinu ljudskog duha, svu njegovu prefinjenost i suptilnost kojom zadire između redova dosadnog i suhoparnog smisla i logike ovog našeg, prolaznog ovozemaljskog života, prepunog činjenica i takozvanih koristi“, rekao je Jiří Menzeel. To je najljepši poziv za čitanje ove knjige, u čijoj je osnovi njegovo veličanstvo humor.

Aleksandar Čotrić


 

 

Administrator ШИПАК

0 коментара:

Шипак, Београд.Сва права су задржана!Дизајн блога Игор Браца Дамњановић. Омогућава Blogger.