Pre neko veče
baba
mi nadahnuto reče:
„Srbija
je zemlja velika,
a
tako malo ima pesnika,
samo
dva pesnika
po
glavi stanovnika.“
Još
je stara uma bistra,
pametnija
od ministra.
Gleda
stara „Parove“ na Hepi
pa
se bojim da je šlog ne strefi.
Baba
dalje tera svoje:
„Pametno
unuče moje,
znam
ja kvalitete poetske tvoje,
malo
vremena ugrabi
pa
napiši pesmu babi.“
Tako
me ona pesnički kuraži,
a
znam šta ona u pesmi traži,
sve
bi baba da pozlati
samo
da joj se mladost vrati.
Kitim
stihove kakva je bila,
lepojka
prava, gorska vila.
A
baba ko svaka baba
matora,
setna, na pesmu slaba.
opevam
mladost, a njoj sve milo,
babi
pade i suza u krilo...
Pesmu
ću sad da skratim,
i
saopštenjem da se obratim:
„Bilo
bi u pesmi još poezije,
da
mi je baba dala koji
dinar
od njene penzije.
Dragan Matejić
0 коментара:
Постави коментар