Piše:
Velizar Radonjić
N A S L O V I
Evo me, nakon mnogo godina, u rodnom
gradu. Juče sam doputovao sa drugog kontinenta, djelimično se adaptirao na
vremensku razliku pa jedva čekam da prošetam. Da vidim grad. Možda i sretnem
poznato lice, mada nijesam siguran da ću nakon tri decenije prepoznati mnogo
njih i da će se neko mene sjetiti. Na uglu Glavne ulice i Bulevara, na istom
mjestu kao i prije pola vijeka, kiosk za prodaju štampe i duvana. Nije onaj
pređašnji, nego novi, od eloksiranog aluminijuma i ljepši. Ali bez duše.
Prilazim kiosku i razgledam izložene novine i časopise. Izbor štampe je veliki
i na mnogim jezicima. Čitam naslove kako bih odabrao šta da kupim.
-
Izvolite
gospodine? prekide me glas prodavca.
-
Da
pogledam šta ima, odgovorih mu.
-
Izvinite
gospodine, poznajemo li se nas dvojica?
Podigoh glavu da pogledam kroz izlog.
Vidim poznato lice, ali ne mogu da se sjetim ko je.
-
Jesi
li to ti Marko? opet će on.
-
Jesam.
Odgovorih mu, zaintrigiran. Oprosti, vidim da se znamo, ali ne mogu da se sjetim
odakle. Davno sam otišao. Pomozi mi.
-
Ja
sam Stevan. Zajedno smo radili u Fabrici.
-
Oooooo,
Stevo stari druže. Oprosti molim te. Sad se sjećam, ti si bio glavni tehnolog.
Sjećam se. Oprosti, molim te, davno je bilo.
-
Nema
problema Marko. Ko zna da li bih i ja tebe prepozno da nijesi progovorio. Taj
tvoj bariton se ne zaboravlja. Kako si druže moj?
-
Dobro,
uglavnom dobro. Prema krštenici.
-
Znam
da si vani. Koliko dugo?
-
Skoro
tri decenije. Na drugom kontinentu, a od juče mi se čini da sam na drugoj
planeti.
-
Vjerujem
ti. Jesi li u penziji?
-
Jesam,
odavno. Naučio sam da pecam pa mi nije dosadno. Kako si ti Stevice?
-
Kako?
Kako se može biti ovdje?
-
U
penziji si, ima li što?
-
Ima.
Sa posljednjim povećanjem se izjednačila…
-
Sa
platama?
-
Ne,
sa pritiskom.
-
Pa
ti si uvijek imao nizak pritisak.
-
Jeste,
imam i sad, ali je i penzija niska.
-
Ovo
ti je dopunski rad?
-
Nije,
mijenjam kćerku.
-
Ona
ovdje radi?
-
Da.
Tata joj savjetovao da studira tehnologiju, pa sad može da se zaposli jedino na
trafici.
-
I
onda se mijenjate, ti jednu a ona drugu smjenu.
-
Ne.
Ona radi jednu smjenu, a udrugoj smjeni je njena prijateljica, profesorica
hemije.
-
Razumijem.
Koliko često je mijenjaš?
-
Samo
danas. Otišla je sa majkom preko granice, u trgovinu. Tamo je mnogo toga
jeftinije, a nije ni daleko pa se isplati.
-
Šta
se najviše kupuje?
-
Piletina,
teleće meso, povrće. Ovo kod nas uvoze iz Južne Amerike.
-
Je
li ta piletina i meso iz Južne Amerike bezbjedno?
-
Neki
tvrde da je sumnjivog kvaliteta, zato se kod nas koristi samo za ljudsku
ishranu.
-
Razumijem.
Pretpostavljam da je slična situacija i sa povrćem?
-
A
kad si stigao?
-
Juče.
Razmišljao sam i da se možda konačno vratim, pa rekoh da prošetam, popijem kafu
i pogledam novine. Tako ću najbrže saznati šta se dešava u zavičaju.
-
Izbor
je veliki pa biraj. Istina, nema nekadašnjih novina na koje si navikao, ali ćeš
naći svega.
-
Šta
se najviše čita? POLITIKA?
-
Politiku
imamo u svim oblicima: dnevna politika, nedjeljna politika, regionalna
politika, dugoročna politika, globalna politika… svi samo politiku konzumiraju.
-
A
kakva je, je li čemu. Nekad je bila solidna.
-
Nije
to politika kakvu ti pamtiš ili kakva je kod tebe na drugom kontinentu. Ova je
drugačija, meni se ne sviđa, čak mislim da je ružna, ali narod to voli.
-
Šta
je sa SLOBODOM, nekad je to bio simpatičan list.
-
Slobode
nema odavno. Prodali smo je za siću, a nedugo zatim je i ukinuta. Nema je.
-
A
JEDINSTVO?
-
Ni
jedinstva nema odavno. Razbijeno je i nestalo, ni dugmići od njega nijesu pretekli.
-
Ima
li BORBE?
-
Nema
ni nje. Hoću da kažem nema nekadašnje poštene borbe. Sad imamo samo borbu za
vlast, za fotelje, borbu za preživljavanje…
-
Ima
li bar PRAVDE?
-
Ima,
ali rijetko. Nekad je bila svakoga dana, pa nedjeljno, pa… s’ mijene na uštap.
Kad je vidimo.
-
A
OSLOBOĐENJE?
-
Oslobođenje
najavljuju evo ima dvades’ godina, nikako da se desi.
-
Nemaš
ni POBJEDU, mislim onu staru?
-
Nemam.
Već dugo nema nikakvih pobjeda. Sad, stari moj, imamo samo poraze.
-
Pretpostavljam
da ni SINDIKATI ne izlaze.
-
Izlaze,
ali samo povremeno, kao bilten. Ali to niko ne čita.
-
Zašto?
-
Pročitani
su odavno. Mada, što se toga tiče, pročitani su i ostali ali bar ljepše
izgledaju pa prolaze.
-
Vidim,
izbor je zaista veliki. Vrijede li što ili samo lijepo izgledaju?
-
Pogledaj
i sam. Ovi, na primjer, javljaju: SVI VOZOVI SU NEISPRAVNI.
-
Pa
to je ozbiljno. Kako Željeznica funkcioniše ako su svi vozovi isključeni?
-
Vozovi
su neispravni, ali nijesu isključeni. Dok ih ne poprave koriste ih samo za
prevoz putnika.
-
Naslovi
su koliko vidim raznovrsni, ovi javljaju: IMENOVAN DIREKTOR UPRAVE ZA ŠUME.
-
Znam
ga. Počeo je kao drvosječa, a onda mu je sjekira upala u med.
-
Ipak
nije sve tako crno. Evo i jedna lijepa vijest: MINISTAR OTVORIO NOVI HOTEL.
-
Jutros
su ga zatvorili.
-
Hotel?
-
Ministra.
-
Razumijem.
Ipak postoji red i zakon. Ovi baš to naglašavaju, slušaj: SUDOVI STOJE NA BRANIKU
PRAVDE
-
Eto
vidiš. Zato nema Pravde. Ne može da prođe...
-
Shvatam…
Reci mi jesu li sve ovo privatni mediji.
-
Jesu.
To je sad industrija. Mislim medijska.
-
Ne
znam koliko se to može nazvati industrijom na ovako malom tržištu.
-
To
je tačno, ali ako nijesu industrija zašto onda prave ovoliko smeća?
-
Kakvi
su elektronski mediji, TV, radio…
-
Vidjećeš,
Bože zdravlja, ako ostaneš još koji dan. Ti reče da si mislio da se konačno
vratiš u zavičaj?
-
Razmišljao
sam i o tome, ali sad kad vidim kako je u zavičaju jedva čekam – do odem.
***
0 коментара:
Постави коментар