AFORIZMI SAVA ILIĆA

Po svemu sudeći u bolju budućnost idemo zaobilaznim putem.

Mnogi osvajači žena, kada osvoje svoju ženu, postanu robovi.

Za dom su spremni samo oni koji su zreli za popravni dom.

Neka nam država da ono što nam pripada po Ustavu i zakonima.

Ono što nam ne pripada, uzet ćemo sami.

Kada je riječ o sudovima mi poštujemo i priznajemo svaki sud

u kojem se kuha dobra maneštra.

Mnogi naši političari i tajkuni pogrešno su razumjeli Marksa,

pa su zbog kapitala završili u Remetincu.

Demokracija je zakucala na vrata naše države,

ali samo viri kroz ključanicu.

U govorima političara nema ništa suvišnoga osim rečenog.

Hvala vam što ste mi dali recept za dug i sretan život;

gdje mogu podići lijek?

Naši mediji su jako odgovorni. Naročito prema vlastima.

Među našim umirovljenicima opet vlada jednoumlje.

Svi samo misle kako da prežive.

Samo neznalice mogu tvrditi da je vrijeme u kojem su na vlasti bili komunisti –

bilo vrijeme komunizma.

Za istinsku demokraciju u našem društvu trebaju nam demokrati.

U procesu privatizacije najmanje smo imali problema

sa privatizacijom političkih partija.

Marksovu formulu za podjelu rada mi dosljedno primjenjujemo kada provodimo izbore. Građani zaokružuju brojeve, a lideri stranaka biraju dužnosnike.

Naša stvarnost ima jako loše držanje. Potpuno je iskrivljena.

Radnicima u socijalizmu nije bila omogućena obustava rada,

a sada im nije omogućeno da rade.

Mrtvi su najveće patriote i domoljubi, oni zauvijek ostaju u zemlji.

Nekada je revolucija jela svoju djecu, a sada korupcija jede i roditelje i djecu.

Neke političare samo pogrešan korak može vratiti s pogrešnog puta.

Za razliku od političara, roditelji dobro znaju

kada trebaju prestati pričati … bajke.

Mnogi se pitaju da li Nobelova nagrada za mir

neke dobitnike potiče na ratove.

AUTOR O SEBI

Rodio sam se prije mnogo godina. Bilo je to između Prvog i Drugog svjetskog rata, a mnogo prije trećeg svjetskog i brojnih regionalnih ratova. Precizno rečeno kao datum moga rođenja u crkvenim knjigama je zapisano 21. studenog 1932. godine.

Bilo je to nekada dobro godište, a protekom puno godina datum je dobio međunarodno značenje. Tog datuma zaključen je dejtonski sporazum o Bosni i Hercegovini.

Priča se da je tekst bio ranije napisan, ali se čekao datum mog rođenja i povratak Clintona sa Kosova. On je tamo ostao duže. Razgledao je svoje spomenike po Kosovu i s generalom Clarkom utvrđivao rezerve nikla i drugih vrijednih ruda.

Rođen sam u selu Potpeć, kojeg više nema, nedaleko od Tuzle u Bosni i Hercegovini. Nestalo je moje selo u procesu etničke lustracije, koju su u sva tri naroda savršeno organizirale i provodile velike sile uz aktivno učešće svojih plaćenih sluga u ovoj državi i nastavile s tom pomoći u drugim državama u cijelom svijetu.

Kao dječak iz mog rodnog sela, koje se nalazilo nedaleko Tuzle, otišao sam u Tuzlu, u kojoj me fascinirala i pomalo zbunila ulična rasvjeta. Pitao sam se kako to noć, a sve se vidi. Bilo je to odmah po završetku Drugog svjetskog rata.

Više godina proveo sam u dječjim i đačkim domovima.

U domovima sam bio urednik zidnih novima, ali za tu djelatnost nikada nisam dobio priznanje.

Studij pravnih znanosti završio sam u Zagrebu.

U Tuzli sam živio i radio od kraja Drugog svjetskog rada do trećeg svjetskog rata, odnosno do 1994. godine, kada sam se preselio s obitelji u Pulu i evo još sam živ. U Puli mi je lijepo. Nitko me ne dira. Pješačim redovno u lijepoj prirodi u okolini ovog lijepog grada.

Za vrijeme boravka i života u Tuzli, a trajalo je to blizu pola stoljeća, radio sam svašta i obavljao svakakve dužnosti. Radio sam u pravnoj službi, bio sam s oproštenjem oko dva desetljeća direktor. Bio sam generalni sekretar Univerziteta, a bio sam i pravobranitelj za više općina sjeveroistočne Bosne. Na toj dužnosti radio sam na zaštiti prava građana i posebno prava radnika i na zaštiti društvene imovine.

Kako sam zaštitio prava radnika i društvenu imovinu, gledano s današnjeg stajališta, čitateljima nije teško zaključiti.

Jedan broj funkcionara u tom broju nisu bili zadovoljni mojim radom na zaštiti imovine.

Predsjednik jedne tamošnje općine je tražio da pokrenem pitanje poništenja akta po kojem je gradić Ston pripao Hrvatskoj, a bio je u sastavu Bosne. Rekao sam predsjedniku da će ići teško, jer nastupila zastara prije nešto više od 700 godina. Nije bio zadovoljan i prigovorio mi je da nisam dovoljno uporan zato što mi je žena Hrvatica.

Zasigurno čovjek nije mislio ozbiljno.

Savo Ilić