IVO MIJO ANDRIĆ: SKEPSOM DO SMIJEHA

SKEPSOM DO SMIJEHA

Jandre Drmić: SKEPTIČKA JAMA, Vlastita naklada, Zagreb, 2018.

Književnik i aforist Jandre Drmić, zapisuje svoje misli od srednjoškolskih dana. Onako, reklo bi se, usput i u dokolici kad mu padnu na pamet i kad ima olovku pri ruci. A olovka mu je često u ruci jer je po struci profesor hrvatskog jezika i radna mu je zadaća učiti srednjoškolce lijepoj pismenosti i kod njih buditi želju i razvijati potrebu za čitanjem. Da bi tu misiju mogao uspješno vršiti, dužnost mu je, uz čitanje baviti se i pisanjem. To je poslanje Jandre shvatio vrlo ozbiljno i prije desetak godina počeo je ukoričavati svoje mudroslovne misli.

Tako je 2008. u jeku krizne turističke sezone, u svijet čitateljstva otisnuo svoju prvu humoristično-satiričnu knjigu Plodovi mora. O kakvim je plodovima riječ znadu oni koji su ih kušali i koji su se njima počastili. Dvije godine kasnije, iz Drmićeva pera i kompjutera iscurila je druga aforistična zbirka s naslovom Aureole na sniženju. Bilo je to vrijeme kad nas je kriza tresla iz temelja, a mi slavili vedro i veselo više dana državnosti i dana pobjede nad agresorom i tzv. domaćim izdajnicima. Barem tako tvrde neki školovani i priučeni povjesničari kojima je to struka ili pak časnička obaveza. No, neka nama slavlja i aureola, pa makar bila i na sniženju u vrijeme recesije, kad se sve prodaje, a samo se hrana kupuje.

Sljedeća Drmićeva knjiga Maslinarstvo u Eskima stiže nam 2013. kad se već otapaju ledeni tragovi recesije i kad nova koalicijska vlada zakreće kormilo ulijevo, e da bi dva prethodna mandatna minusa množenjem pretvorila u jedan privredni plus. Moglo bi se reći i pljus ali to, s ove distance, običnom narodu i nije toliko važno. On će svoje kormilo usmjeriti prema sjevero-zapadu i po Jandrinim aforističkim uputama skupa s Eskimima saditi masline i drugo egzotično, konobarsko i informatičko bilje. I ubirati plodove vlastitoga rada koje u svojoj pobjedničkoj zemlji nisu pronašli. Ili ga za mnoge nije bilo u dostatnoj mjeri.

Ali Jandre ne bi bio Drmić da tri godine poslije ne obraduje svoje čitatelje novim duhovitim uratkom povijesno poželjnoga naslova Optimist iz Sodome. Njegovi i moji Bosanci i Hercegovci rekli bi na zajedničkom jeziku „đe me ba nađe“. Ali satirični duh pronađe svojom žaokom temu i dilemu i pokrsti je optimizmom i za one gradove kojih više nema. A bili su mnogo prije naši stradalih gradova u ratu, koji nije nikome trebao i koga nitko pametan nije želio. Takav slučaj je i sa nesretnom Sodomom.

I sad, nakon duhovitog optimizma s povijesne distance, napokon dolazimo do posljednje knjige ovovremenog pesimističnog naslova Skeptička jama, kojoj posvećujem ovaj prikaz. Nadam se da se autor i čitači neće srditi što sam uvod započeo presjekom ukupnog Drmićevog aforističko-humoristično-satiričkog stvaralaštva. Ono to zaslužuje i književni grijeh bi bio ne posvetiti mu neku riječ više.

Skeptička jama puna je duhovnih i duhovitih proizvoda koji nemaju ama baš nikakve veza s jamama s ličnoga slovnog, ali ne i smisaonoga naziva. Pisac je tu leksičku podudarnost sjajno iskoristio da se ozbiljno našali s nekim našim društvenim anomalijama i personalnim pojavama i problemima koji mnoge naše, mahom mlade ljude, tjeraju preko državne u unijske granice. U prvom redu, radi posla koga ovdje nemaju, ali i zbog sveopće klime koja se retorikom ne razlikuje puno od one iz devedesetih godina prošloga stoljeća. I, svakako, zbog materijalne i ine sigurnosti sebe i svoje djece, kojoj je pun kufer svakodnevnih ratnih priča i poratnih kontejnerskih sudbina mnogih naših siromašnih sugrađana.

Aforist ne bi bio to što jest kad bi od svega toga okretao leđa i pokrivao lice, oči i uši rukama da ne vidi i ne čuje ono što se priča i radi. A priča se jedno, a radi nešto sasvim drugo ili treće. I to uglavnom u prvom licu jednine. Ja pa ja; kao u japinoj pačjoj školi. Dovoljno je čuti saborske rasprave i vidjeti kako se krčmi i rasprodaje preostala državna (čitaj radnička i narodna bivša pretvorena društvena imovina) pa da se čovjeku zavrti u glavi i da prokuha kao kazan pučke kuhinje koji svaki dan proizvodi obroke gladnom i polu-gladnom narodu. Zapravo, negdanjim vrijednim radnicima koji su, nakon propasti tvornica, ostali bez posla ili su otjerani u bijedne prijevremene starosne mirovine. Čudno je s kakvom lakoćom neki političari od devedesetih godina naovamo prelaze preko te činjenice, hvaleći se postignućima koje malo tko, osim njih, vidi i osjeti. O tempora, o mores! O Sodomo, o Gomoro! I ti dobri i plemeniti čovječe Lote! Neka se svatko traži i nalazi tamo gdje mu je mjesto u vremenu i prostoru svekolikomu. Tako misle naši vlastodršci, a slijedi ih narod.

Prešućujući na ovom mjestu naslov, moram priznati kako nas je Jandre Drmić počastio sjajnom aforističkom knjigom, kakva se i u većim kulturama čeka godinama. Kod nas će ona možda, kao i mnoge druge sličnog sadržaja i vrijednosti, proći nezapaženo jer, mi se ne umijemo našaliti i slatko nasmijati svojim nepodopštinama i manama, već ih držimo za vrline koje nitko drugi ne vidi u takvom sjaju i formi kakve ih mi vidimo. Ali, na sreću ima i onih koji to vide i osjete malo drugačije. Kao aforisti, primjerice. Kod nas se neke stvari tako skrivaju da bodu oči, reći će Jandre na početku Skeptičke jame. A onda u svom stilu konstatirati: Da u Hrvatskoj nađemo uran i on bi začas osiromašio. Ne tako davno, u našem su susjedstvu, prijatelji po oružju, testirali učinke osiromašenog urana na osiromašenom narodu. Nije to bilo ni blizu kao daleke 1945. u Japanu već onako, reda radi, da se vidi tko je gazda na Zemlji. A tko treba da sluša i služi po preporuci iz aforizma: Šaljite djecu u vojsku. Tako ćete im osigurati i stan i hranu i... grob.

Za razliku od većine političara i njima sličnih koji se za državu i narod bore samohvalnim riječima i slabašnim djelima, aforisti pomno prate, analiziraju i seciraju društvenu zbilju, ne štedeći one njezine aktere koji s riječi prelaze na jela i nedjela razne vrste i u užasno finim pakiranjima. Kao što to čine ili su činile banke i bankari kreditima u švicarcima ili hipotekarnim pozajmicama pod zelenaškim uvjetima. Tu okorjelu pljačkašku praksu Drmić opisuje sa dvije proste rečenice u kojima gotovo nostalgično zaključuje: Nema više pljačkaša banaka. Opstali su samo pljačkaši iz banaka. I onako, tek usputno, kao prosvjetni radnik dodaje: Kriminalci se obrazuju uz rad. Njima druga škola ni ne treba jer, tko bi na nju trošio vrijeme, novce i sve skuplje živce.

Ne bavi se aforist Jandre Drmić samo ekonomskim, političkim, bankarskim i državnim temama i trilemama. Njega puno više zanima i okupira socijalna problematika u kojoj grca većina stanovništva ove lijepe zemlje i ostatka svijeta. Tako primjećuje da je … U školskim klupama sve više socijalnih slučajeva, a za katedrom samo jedan. I toga jednog u bližoj perspektivi vidi u aforizmu: Profesor je za radnog vijeka kopao po knjigama, a u mirovini se prebacio na kontejnere. Na profesorovu, a osobito na učeničku sreću ili nesreću ... U Hrvatskoj je devedesetih izgorjelo tri milijuna knjiga. Tada još nismo imali kanadere. A i da jesmo, tko zna da li bi prije gasili zapuštena zemljišta koja ne obrađujemo, ili knjige koje ionako ne čitamo. Ili čitamo tek jednu knjigu po glavi stanovnika godišnje.

Za razliku od političkih i drugih likova koji ne vole šalu na svoj račun, aforisti obično najviše humornih kritika upute na vlastiti adresu. Tako i Jandre Drmić u jednom od samokritičnih aforizama priznaje: Ponekad poželim zagrliti cijeli svijet. Doista, ne valja pretjerivati u alkoholu. U drugom se hvali vlastitim modnim ukusom i postignućima pa kaže: Imam košulju tako staru da je već treći put ušla u posljednju modu. A u trećem uzvikuje: Živim tako neuredno da slobodno modu reći: „Država, to sam ja“. Na kraju odaje tajnu zašto ne piše ljubavne aforizme, pa kaže: Za ljubav aforizmu, ne pišem aforizme o ljubavi. Kratko, jasno i časno.

Drmićeva Skeptička jama puna je kratkih a dubokih umnih uradaka koji vraćaju vedrinu i osmijeh na lice. Kako zbog duhovitih produkata, tako i zbog jasnoće poruka koje iz nje dolaze. Svima, a posebno onima čija se zanimanja, funkcije, podvale, nestašluci, marifetluci, lopovluci i druge verbalne i neverbalne izlučevine spominju. U njoj dominiraju kratke i jasne misli i poruke kojima se nema šta oduzeti, a moglo bi se mnogo toga dodati. Za završnu gimnastiku duha prepisujem samo neke od njih… U prometu pametniji propušta; Potonuo je pod težinom ordena; Ha-šiš ćevap; Oštar, a tup; Ako mene pitate… neupućeni ste; Nisam u pravu, u prosvjeti sam; Mobitelad; Kama jučer, kama sutra: Odluka je pala i… razbila se: Oni se rotiraju, a nama se vrti: I psi rata zakopavaju kosti u zemlju; Prije spavanja dobro je malo prileći; Vidim izlaz, a žena mi ne da van; Izdahnuo je. Odahnuli smo; Bacati hranu, to je neukusno; Luđaci žive u svom svijetu, a manijaci u našem; Šibicari pale narod; Ništarija hoće sve; Prorok po mjeri Hrvata? Nastradamus; Omiljena disciplina Rusa. Skok s votkom! Ratno vrijeme je 0-24. I tako dalje. I tako bliže, a što niže i što kraće.

Mnoge je slične aforističke misli i primisli pohranio Jandre Drmić u svoju Skeptičku jamu. Da se čitaju i pamte, jer se u druge svrhe ne mogu koristiti. Na kraju da dodam: za sve dobronamjerne posjetitelje radno vrijeme za čitanje je od 0-24. Za ostale može i prekovremeno.