NEMA
SVAKO PETU AHILOVU
Abdurahman
Halilović Ahil: GLAVOM KROZ ZID,
Hrvatsko književno društvo, Rijeka
Hrvatska
aforistika posljednjih godina doživljava individualni procvat i općedruštvenu
gluhoću koja karakterizira gotovo sve novonastale države opterećene zbunjenim
narodom, smrtno ozbiljnim političarima i njihovim smiješnim politikama. Ta
tranzicijska i tranzistorizirana faza depresivnog i regresivnog društvenog
razvitka ne trpi humor na vlastiti račun, ironiju na produhovljeni način, niti
satiru koja satire i zatire svaki oblik primitivizma, samodopadnosti bez
valjane podloge, bezgranične napuhanosti i podrepaške učtivosti entiteta koji
umišlja kako je stariji, jači i umniji od ostatka svijeta.
Zbog
takvoga stanja stvari, u Hrvatskoj gotovo da i ne postoje udruge humorista,
humoristički listovi, festivali humora i druge manifestacije duhovitosti kakve
postoje u drugim susjednim ili udaljenijim državama. Gledano sa šireg stanovišta,
ispada da smo mi neorganiziran narod po pitanju vedrine duha i da se ne umijemo
zajedničkim snagama nasmijati vlastitim glupostima, bedastoćama, promašajima i
inima slabostima koje nas prate od kada smo postali samostalni i neovisni od
bivših tutora, a itekako nesamostalni i ovisni od visokouvažene gospode iz
Brisla i EU za kojom smo godinama
čeznuli i javno patili. No što je tu je, iz tijesne se kože široko ne može.
Barem se mogu prepričavati i po novinama objavljivati vicevi o Sulji, Fati i
Muji, o Hasi i Husi i o drugim bosansko-hercegovačkim dogodovštinama i
pasjalucima.
Na
sreću, svi ljudi u Hrvatskoj ne misle isto i ne pušu u istu tikvu
samodopadnosti i napirlitane povijesne zbiljnosti, pa se, u posljednja dva
desetljeća, uz doajene humorne scene pajokanižajske ili zvonimirdrvarske
provenijencije javlja sve veći broj duhovito osviještenih pojedinaca, koji
dubinom misli i britkošću riječi sijeku i krče korov koji nemilosrdno napada
zarasla polja društvenog nereda, javašluka i svekolike žabokrečine što se
nakupila u neočišćenim kanalima i vodotocima prošlosti i sadašnjosti. U te
štitonoše slobodne misli i kopljanike zdravohumornog odgovora puka na
retrogradne društvene pojave i njihove nositelje, čistoga obraza i zdrave
pameti možemo svrstati i jednog riječkog Ahila. Ne onoga grčkog junaka Ahileja
s osjetljivom Ahilovom petom, već našega Abdurahmana Halilovića Ahila, dobroga
čovjeka rođenog u bosanskohercegovačkom Koraju, pitomom posavskom i
podmajevičkom selu bogatom šljivom i nadaleko poznatom rakijom šljivovicom.
Za
razliku od Ahileja, naš je Ahil razložno osjetljiv na sve društvene nepravde,
devijacije i sistemske promjene koje su snalažljive i lopove iz bijede odvele u
raskoš, a radnike i pučanstvo zbacile s konja na magarca. U Rijeci, gdje desetljećima
živi i radi, Halilović marno ispisuje aforizme i epigrame kao svoj odgovor na
društvene mijene i skretanja, dajući tako vrijedan doprinos zdravorazumskom
poimanju svijeta u kojem živimo, a koji nam je nametnut vlastitom odlukom i
slijedom onoga što nam vođe kažu i odrede.
Ahilova
aforistička strijela, od devedesetih naovamo, neumoljivo pogađa pete
predvodnika stada koje luta i vrluda stazama uspona i padova, tragajući za
vlastitim identitetom i prijeko potrebnim prosperitetom društvenog i gospodarskog
razvitka. On to čini s dobrim namjerama i vjerom da će ljudski razbor doći na
svoje mjesto kad usijane glave shvate da su rad i red važniji od busanja u
junačku grud i od slavljenja bitaka koje hrane gladan um, ali ne i tijelo. Na
tu golu činjenicu Tomo Supek je već ranije ukazao aforizmom koji nas uči kako
je „Problem hrvatskog političkog tijela u tome, što nema ... glavu“.
U
aforističkoj radionici Abdurahmana Halilovića kuju se i nastaju misaone
sentencije, kakve nalazimo kod poznatih balkanskih i europskih idejista i
zapisivača te književne vrste. Dakako, izvajane i oblikovane njegovom
intelektualnom moći i leksičkim bogatstvom prostora s kojeg je potekao i gdje desetljećima živi,
radi i gradi svoj humorni svijet. Zato je gotovo svaki njegov aforizam britak,
kratak i jasan da ga na isti način mogu razumjeti dijete od pet i starac od
osamdesetpet ljeta.
Tematika
Ahilove aforistike zahvaća sva područja individualnog i društvenog života. On s
jednakim žarom i interesom prati, promatra, bistri i secira promašenu politiku,
vremenu nedorasle političare, lutajuću ekonomiju, socijalnu neosjetljivost,
nacionalnu preosjetljivost, plutajuću kulturu, mitologiju vlasti, korumpirani
pravosudni sustav, nestabilne brakove, ljubavne nemoći, vjerska posrtanja,
istočne grijehove i svekoliku idolatriju zapadne civilizacije. Sve te tektonske
tranzicijske poremećaje Halilović mjeri, bilježi i izlaže javnosti kao što
liječnici u zdravstvene kartone bilježe prolazne i kronične bolesti kojima je
nužna terapija da bi pacijent ostao na životu i bio koristan samome sebi,
svojoj obitelji i široj zajednici.
Aforizmična
žaoka Abdurahmana Halilovića oštra je ali neotrovna za one kojima je
namijenjena. Ona ne ubija i ne sakati protagonoste društvenih devijacija i
skretanja. Nije joj cilj eliminirati protivnika, već joj je namjera ukazati na
njegove krive poteze i postupke, kako bi se isti otklonili ili uklonili s
pozicija koje neopravdano zauzimaju. Ahilov aforizam dijagnosticira zlo u
ljudskim redovima i poučava nas kako stati na put, a da se pritom ne pregazi i
ne pogazi dostojanstvo kojega, nažalost, mnogi ni nemaju ili za njega ne znaju.
„Loše
nam je krenulo. Dobro nam još uvijek stoji“, kaže Halilović u jednom svom
aforizmu. I nadodaje „Bili smo ponosni na promjene političkog sistema, dok
nismo ogladnili“. Tim kratkim sentencijma on na najbolji i najkraći mogući
način odslikava naše ekonomsko, socijalno i duhovno stanje, dajući nam na
znanje da se sami moramo mijenjati e, da bi nešto promijenili na društvenoj
sceni. Jer: „ Iza nas nitko ne stoji. Svi su već legli“.
Ljubav
je pokretač svega postojećeg. A ljubavi je sve manje i zato se prodaje po
visokoj cijeni. Za ljubav je čovjek u stanju sve dati. I na kraju, sve
izgubiti. „Teško njemu. Sve je dao za tu laku ženu“, konstatirat će za jednog
jarana, a onda samokritički priznati: „ Bio sam bez dlake na jeziku, dok nisam
počeo da ližem“.
U
aforističkom moru Abdurahmana Halilovića Ahila rađaju se i množe ribe za
svakoga. Za bogatog i sirotog. Za mudrog i ludog. Za ata i tata. Za zloga i dobrog.
Treba u njega samo zaroniti, baciti mrižu ili jednostavno spustiti udicu, pa
šta se ulovi. U nas barem ribara ima za izvoza.
„Nismo
mi bez uma. Mi samo ne umijemo“, priznaje Ahil na kraju svoje
humoristično-aforistične balade. Pa... neka mu bude...dok ne isplivamo. Tko
potone, neka se ne žali.
Nema
svatko petu Ahilovu.
0 коментара:
Постави коментар