Ivo Mijo Andrić
SRETAN PUT
KNJIZI DO MLADIH ČITAČA
Josip Balaško: ZALIJEVANJE OSMIJEHA, V.N.,
Brezovica, 2018.
Poznati hrvatski pisac za djecu i
aforist Josip Balaško, uz nekoliko desetaka ranije objavljenih naslova, pod
kraj prošle godine ponudio je svojim čitateljima neobičnu knjigu aforizama za
najmlađe Zalijevanje osmijeha. Riječ
je o djelu kakvo do sada nije zabilježeno u hrvatskoj literaturi, a koje je
namijenjeno djeci školskoga uzrasta.
Ova aforistička knjiga nastala je
kao plod dužeg zapisivanja misli, primisli te mudrih i duhovitih bilješki od
strane autora i njegovog dvanaestogodišnjeg suradnika, inače učenika petog
razreda osnovne škole. Premda u predgovoru ne navodi ime toga dječaka, jer su
se tako dogovorili kako ne bi otkrili spisateljsku tajnu njegovoj simpatiji
Jasni, mogao bi to biti jedan od dvojice njegovih unuka ili bilo koji osnovac
iz Brezovice pokraj Zagreba, gdje Balaško živi. No, to je za knjigu i mladoga
aforističara najmanje važno. Mnogo je važnije da glavna junakinja njegovih
misli, stanovita učenica Jasna, barem do pojave knjige u školskoj biblioteci,
ne sazna da su dječački aforizmi baš njoj posvećeni.
Književnik Josip Balaško, vrstan je
znalac dječje psihe i tematike iz života najmlađih čitača. Zato je pri smišljanju
i zapisivanju aforističkih i drugih duhovitih misli, vodio računa o tome da svaka napisana riječ
bude primjerena uzrastu učenika od prvog do osmog razreda osnovne škole. I,
svakako, da odgovara strogo zadanim jezičnim i pedagoškim standardima. U tim
misaonim umotvorinama nema dnevne politike niti spominjanja promašenih
ekonomskih odluka. Nema rasprava o ustašama i partizanima, navijačkim neredima
i saborskim lakrdijama. Sve je tu omeđeno školskim knjigama, dječjim brigama,
potajnim ljubavima i vedrim osmijesima zalijevanim toplim, vickastim i lako
pamtljivim riječima.
Kako i priliči zadanoj tematici i
njezinim glavnim akterima, u središtu knjiške radnje nalaze se djeca i njihovi
roditelji, zatim: škola, učitelji i nastavnici te društvo kao okvir u kojem se
cijeli taj aforistički scenarij odvija. Roditelji, tj. mama i tata, barem kad
su djeca u pitanju, nositelji su glavnih rola bez kojih bi film bio nezanimljiv
i posve ne gledljiv. Zato im Balaško daruje nekoliko uvodnih aforističkih
misli, tek da se znade tko je gazda u kući, a tko njezin najvažniji stanar.
Tako…
Mama
kaže da sam ja pročitana knjiga, pa se bojim da me ne zatvori... I baš zato
se pitam:
Ako
sam ja mamin dragulj, zašto me više neće nositi?
A što se mame i tate tiče…
Ja
sam mamina i tatina avantura, a mama je samo tatina! – I još da dodam i
ovo…
Ja
ću biti tatino bogatstvo, kad tata svoje potroši na mene.
Puno je tih i takvih misaonih i jezičnih bisera koji
širom otvaraju obiteljska vrata da bi nam otkrili odnose mladih i starijih i da
bi nam ukazali na aforističnu ozbiljnost relacija roditelj – dijete – roditelj.
Ili bliže: mama – dijete – tata. Unutar toga odnosa događaju se razni konflikti
i dogodovštine. Dijete u tim odnosima mora biti nasmijano – ali se ne smije drugima smijati. Pogotovo,
ne starijima od sebe. Ne smije biti ni pekmezasto jer: - Pekmezasto dijete nije nimalo slatko. Jednom riječju: dijete treba
i mora biti važan igrač u obiteljskoj ekipi i ne smije ni u čemu pretjerivati
niti se upuštati u ono čemu nije vično i što narušava roditeljski ugled i
odgovornu društvenu poziciju skrbnika i odgajatelja.
Generacijski jaz koji je u
suvremenim uvjetima života evidentan zbog ubrzanog razvoja tehnike i
tehnologije, čemu se djeca znatno brže prilagođavaju od starijih, uvjetuje i
drukčija ponašanja u kući i školi. Aforist tu situaciju zastoja i napretka
plastično opisuje mudrom izrekom djeteta koje kaže: Zastoj u napretku čovječanstva
je kad mama i tata traže da budem kao oni. A to je u 21. stoljeću
gotovo nemoguće ili je teško ostvarivo. U prvom redu zato što danas… Dijete često zaboravlja naredbe, jer misli
svojom glavom!
Nezaobilazna dječja tema svakako je i prehrana, kao
temeljna komponenta rasta i razvoja. Od hrane se raste, u hrani se uživa, ali
od nje se i deblja. Pretilost kod djece nikada nije bila toliko izražena, kako
kod nas, tako i u svijetu. Zasluge za to pripadaju mesu i brzoj hrani, ali i
nedovoljnim fizičkim aktivnostima i slabijem kretanju mladih u prirodi. Taj
problem Balaško razmatra u dva aforizma koji se na jednoj strani nadopunjuju, a
na drugoj skoro potpuno isključuju. U prvom otkriva kako postati vegetarijancem
bez izbacivanja mesa iz jelovnika. - Mi
smo vegetarijanci. Kad pečemo meso, obavezno dodajemo Vegetu. Drugi je
konkretniji i učinkovitiji jer u njemu kaže: - Od brze hrane najduže sam sit. Pa vi sad birajte hoćete li skidati
meso s menija ili mu dodavati teta Vegetu. Ili će te, zbog dužine sitosti i
gladi, jesti brzu ili sporu hranu. Odnosno – kuhanu ili nekuhanu.
Osim kuće, škola je glavna
preokupacija svakoga djeteta. Do sedme godine - dom, vrtić i roditelji. Od
sedme godine pa do punoljetstva – škola, nastavnici i učitelji. Prisjećajući se
školskih početaka, skoro svaki osnovac će se s nostalgijom reći: - Najviše petica imao sam u prvom razredu kad
smo učili pisati broj pet! A
onda s tugom u glasu dodati: - Povijesni
dan? To će biti dan kad ispravim slabu ocjenu iz povijesti!
Škola je nekoj djeci radost, a nekoj gotovo neizdrživ
teret. Odlikašima radost, jediničarima i dvojkašima teret, koga bi najradije
skinuli sa leđa. Ali to ne ide tek tako, pa neke i ljeti hvataju prehlade.
Glavni razlog tim uobičajenim dječjim bolestima je to što im… - ocjene ne daju disati. Djeci je u školi,
razumije se…najteži uteg podići - dva
prsta. Za kraj o školi i roditeljima navodim još jedan integrativni
aforizam koji glasi: - Nisam došao u
školu jer sam pomagao bolesnoj mami. Oboljela je od potrošačke groznice.
Znam da ste se zabrinuli zašto ne prepisujem ni jedan
aforizam Balaškovog naprijed spomenutog suradnika u pisanju knjige. Nisam ja
mladog pisca zaboravio i ostavio sam njegove duhovite uratke, posvećene Jasni,
za sami kraj prikaza. Ne kaže se bez veze da šećer dolazi na kraju. A, iskren
da budem, procijenio sam da bi, možda, ugrozio tajnost njihove veze da sam
ranije prepisao bilo koji aforizam samozatajno napisan njegovoj simpatiji. U
knjizi su duhovite misli mladog literate označene masnim slovima pa ih je lako prepoznati. A i u školi koju ona
pohađa svi će brzo saznati o kojoj Jasni je riječ, ako to već nisu. Tako će
aforizam mladog spisatelja: - Da je ljubav slijepa znam po Jasni, jer me
još nije primijetila… od ovog trenutka, ako već nije, pasti u zaborav.
Jednostavno, više neće biti zagonetan, tajnovit, niti toliko duhovit koliko je
bio kad je zapisan. Kao ni onaj u kome mladi pisac kaže: - Izdala me Jasna da sam
prepisivao. Napokon sam zaslužio malo njezine pažnje.
Da i među djecom ima ljubomore kao i među odraslima,
najbolje potvrđuje ovo autorovo priznanje: - Kajem se što sam Tomici izmaknuo
stolac, jer je zbog toga pao u naručje Jasni. Možda se na taj korak
odlučio zbog općepoznate činjenice izrečene u aforizmu: - Ostao sam u Jasninoj sjeni, iako
mi je ona sunce. I, na kraju, da ovu ljubavnu storiju o Jasni zaključim
još jednim intimnim aforizmom u kome mladi pisac skrušeno priznaje … - Kad
su Jasni rekli da je lijepa kao njena baka, ja sam pohvalio ljepotu svoga
djeda. Pa vi sad recite da iver i u humoru ne pada daleko od klade.
Ovim mislima dodajem još nekoliko
riječnih kapi za Zalijevanje osmijeha Josipa
Balaška i njegovog tajnog suradnika u pisanju iznimno lijepe i nadasve
simpatične knjige aforizama za djecu. Neka im je sretan i kratak put do mladih
čitatelja.
0 коментара:
Постави коментар