IVO MIJO ANDRIĆ: AFORIZAM U RIJEČI I SLICI

AFORIZAM U RIJEČI I SLICI

Josip Balaško: HRVATSKA AFORISTIKA 1847.-2018., Studio Moderna d.o.o. Zagreb, 2019.

Teška i odgovornog antologičarskog posla prihvatio se književnik Josip Balaško, kada je odlučio pripremiti i prirediti zbirku Hrvatska aforistika 1847.-2018. Bilo je i ranije pokušaja da se uradi antologija aforizma u Hrvata, ali su oni završili na objavi izvan zemlje. Tako je Mladen Vuković svoj antologijski izbor objavio u Rumunjskoj na rumunjskom jeziku, jer za domaću objavu nije uspio osigurati dostatna sredstva. A domaći nakladnici, koji godišnje objavljuju na desetke i stotine knjiga stranih autora, mare za aforistikom koliko za lanjskim snijegom.

Tek nedavno, na poticaj Josipa Balaška, jedan od njih, Studio Moderna odlučio je u simboličnom tiražu objaviti njegovu antologijsku zbirku pod gornjim naslovom. Obimna je to, lijepa i nadasve korisna knjiga, koja će ljubiteljima aforistike, humora i satire pomoći da čitanjem i proučavanjem ostvare cjelovit uvid u aforističko stvaralaštvo hrvatskih pisaca od početka socijalističkih revolucija u Europi, pa do danas kada tih revolucija nema ni u tragovima. Današnje mobitelsko-internetsko vrijeme okrenuto je drugim vrijednostima i pošastima, tako da ono što je nekad bilo i što se događalo sakuplja prašinu u knjigama što živih, što mrtvih autora.

Pisac i antologičar Josip Balaško, na sreću je još uvijek među nama pa se u svojoj 77 godini, kada to već nisu htjeli niti umjeli mlađi od njega, prihvatio posla da otrgne od zaborava jednu vrijednu vrstu književnog i duhovnog stvaralaštva kakva je aforistika. Time se na najbolji način odužio svim autorima koji su od 1847. pisali aforizme, a bilo ih je 147 ili nešto više. Svakome od njih je Balaško ustupio 2-3 stranice svoje antologije, navodeći osnovne biografske podatke, kratak izbor aforizama, te autorovu fotografiju i presliku korica jedne knjige iz koje je vršen izbor radova. U tome poslu koristio je raspoloživu tematsku građu Nacionalne i sveučilišne knjižnice i Knjižnica Grada Zagreba te Zbornik aforizama Zlatni rez Udruge hrvatskih aforista i humorista. Veliku pomoć pružili su mu zaposleni u NSK i KGZ koji su stavili na uvid aforističku dokumentaciju s kojom su raspolagali. Tako je nastalo djelo kapitalne vrijednosti koje će ljubiteljima aforistike i istraživačima omogućiti kvalitetan uvid u ovo vrstu stvaralaštva, kao i upoznavanje na jednom mjestu autora kratke, jezgrovite i duhovite misli u Hrvata.

Radi bolje preglednosti, priređivač je zastupljene aforiste poredao abecednim slijedom, tako da će čitatelji lako pronaći one pisce čije ih djelo posebno zanima. Na kraju knjige izložene su fotografije i karikature svih autora koje su bile dostupne u vrijeme njezine pripreme. Tako je zaokružen ciklus stavljanja pod jedan naslov oko 3000 odabranih radova koje su hrvatski aforisti stvorili u posljednja dva stoljeća. Impozantna brojka i posao vrijedan svake pohvale i poštovanja.

Čitanjem zbornika lako se može uočiti da on zapravo u vremenskom slijedu započinje od Rudolfa Cvetića koji je 1847. godine objavio knjigu Različita dela. U toj su knjizi sadržane i aforističke misli u obliku pitalica s odgovorima. Primjerice: Koji lov veliča mladost? Cjelov; Koji govor je oštriji od mača? Ugovor; Kada su djevojke u pokoju? Kada se po koju dođe; Kojeg se lova zvijer osobito boji? Olova; Koje ovce djevojke najradije strižu? Trgovce. Slične aforizme kasnije su pisali Gustav Krklec i Franjo Martinović Fram.

Nakon Cvetića, dolazi Ante Starčevića koji je svoje prve aforističke i ostale misli prezentirao u Hrvatskom kalendaru za 1858. godinu. Starčević je bio napredan pisac za svoje vrijeme koji je baštinio različite vrste književnog stvaralaštva. Mudre misli i narodne izreke bile su mu najboljim načinom za brušenje vlastitih literarnih i političkih pogleda na svijet. To se ponajbolje vidi iz misli napisanih na stranicama kalendara, od kojih za ilustraciju izdvajam nekoliko: Tko naglo sudi u kajanje hrli; Tko istinu ne govori i ne čuje je; Učena glava dvostruke oči ima; Sve je tuđe što god dobiješ bez zasluga; Sladak govor ima svoj otrov; Ako ne razmišljaš, uzalud slušaš razumnika.

Gledano vremenski, iza Starčevića dolazi Nikola Andrić koji je 1894. godine u Zemunu objavio knjigu U vagonu potpisanu pseudonimom Miloje Fruškogorac. Pseudonim je vjerojatno korišten zbog dijela knjige pod naslovom Zimni aforizmi u kojem se nalaze duhovite misli o ljudima iz piščeva okruženja. Navodimo samo neke od tih misli, koje u autoru otkrivaju zrelog aforistu: Žena je naša sreća, a žene nesreća; Prilika ne čini samo lupeža, nego i velike ljude; Lakše je biti čistih rukava, nego čistih ruku; Ima liječnika koji su gori od bolesti; Vjera je cvijet, iz kojeg pčela iznosi med, a osa jed. Moglo bi se čak reći da je potpisani Fruškogorac bio naš prvi aforist u izvornom smislu te riječi.

Poslije njega slijede dvojica autora koji su objavili samostalne knjige aforizama. Radi se o Rudolfu Maldiniju i Feliksu Barušiću. Maldini je 1905. objavio u Osijeku zbirku Iskrice i aforizmi koja donosi pregršt lijepih i zanimljivih mudrih misli kao što su: Praštaj ako ti tko skrivi, ali ne skrivi da ti se mora praštati; Ni jednim oružjem nećeš se tako posjeći kao jezikom; Živi da radiš, a radi da živiš; Razum ima granice, glupost nema nikakvih; Nikada ne strepi pred onima koji pred drugima strepe. Nekoliko godina kasnije (1911.) u Osijeku je Feliks Barušić objavio knjigu Aforizmi. Riječ je o prvoj knjizi koja nosi takav naslov i koja se kvalitetom sadržaja može porediti sa knjigama suvremenih autora. Da je tomu tako, lako je zaključiti iz aforizama koji slijede: Pogriješiti može samo onaj koji – zna; Tko dobro predase gleda, taj vidi na sve strane; Nejednakim se oružjem bore samo nejednaki protivnici; Najskuplje je ono što se uopće ne prodaje; Polagano umiru samo bolesni. Zdravi umiru brzo; Samo psa možeš pridobiti ako mu baciš oglodanu kost.

Da aforistika u Hrvatskoj napreduje iz godine u godinu i desetljeća u desetljeće, potvrđuje i primjer Ante Dukića koji je u 62. godini života 1928. godine objavio aforističku knjigu Pogled na život i svijet. Dukić je bio jedan od rijetkih pisaca toga vremena čiji su aforizmi prevođeni na druge jezike, što je značajka za svaku pohvalu. Da je to i zaslužio, potvrđuju i ovi aforizmi: Riječi se ne broje ni ne mjere, nego važu; Daj ženi pravo prije nego si ga sama uzme; Mudraca muče sumnje, a budalu istina; Radi neumorno – to jest – nikada do umora; Poštuj žuljeve dlanova i žuljeve mozga; Kad opanak postane cipela, misli da je čizma. U istim godinama života knjigama aforizama; Po stazama života i Po samotnim putevima objavljenim u Zagrebu 1934. i 1935. godine javio se Hugo Krishaber urednik osječkog enigmatsko-humorističkog mjesečnika Razbibriga, koji je imao rubrike aforizama i humoreski. Iz Hugine misaone radionice izdvajamo nekoliko aforističkih bisera antologijske vrijednosti: Čitav život se sastoji od dobrog pamćenja i vještog zaboravljanja; Na dnu se duše često nalazi talog – spasa; Dotjerivanje vlastitih radova, cjenkanje je sa samim sobom; Ne upuštaj se u raspravljanje s ljudima neograničene ograničenosti; Kome je do kavge, nije mu do pravde.

Da aforistika nije samo muška stvaralačka disciplina i svojina potvrđuju i dvije dame koje su u Osijeku i Zagrebu objavile svoje prve knjige aforizama. Riječ je o Mari Rakić rođenoj 1867. i dvadesetak godina mlađoj Irmi Lederer. Mara Rakić otisnula je knjigu Misli i aforizmi iz koje navodim sljedeće uratke: Čovjek kod tuđeg stola jede i ono što mu škodi; Kad se za nekim plače, oplakuje se sebe; Kad bi se ljubav mogla izreći bez riječi, bila bi najljepša; Samo rijetko kad netko govori o sebi, a da ne ogovara drugoga; Mudrac se divi i tuđem znanju. Iste godine, u sumraka rata Irma Lederer objavila je knjigu Pjesme u prozi i aforizmi. Zanimljivo i poučno štivo za vrijeme opterećeno sumornim predraćem, koje nudi vedrinu i varljivu nadu, što se vidi i iz ovih aforizama: Istina, svijet je veleban, no tek čovječja djela čine ga rajem ili paklom; Niska duša često napada visoko djelo, jer ga smatra nemogućim; Sreća lebdi preko visina gora, nesreća se spotiče već o uvenulo lišće; Gdje zloba počinje, tu mudrost prestaje.

Nakon Drugog svjetskog rata u našoj zemlji izniknula je i razvila se plejada vrsnih aforista koji su obogatili nacionalnu, balkansku i europsku aforistiku. Navodim samo neka imena koja su desetljećima „palila i žarila“ južnoslavenskim aforističkim poljem i punila stranice listova i radijske emisije humorom visokog estetskog i satiričnog dometa. To su, prije svih: Pajo Kanižaj, Zvonimir Balog, Srećko Lazzari, Zvonko Petrović, Marko Grgičević, Ivan Jurić, Marinko Mijović, Tomislav Supek, Zdenko Oreč, Stipe Golac, Zdravko Kurnik, Josip Grgić, Ivan Boždar, Arsen Dedić, Svetislav Biljanović, Ladislav Radek, Luka Tomić i drugi, rođeni u dvadesetim i tridesetim godinama prošloga stoljeća.

Poslije ove generacije dolazi ratna poratna, koja je danas pronositelj aforističke misli diljem Balkana i Europe. Njezini najistaknutiji predstavnici su: Josip Balaško, Franjo Martinović Fram, Tomislav Božinović, Živko Prodanović, Tomislav Mihanović, Frano Vukoja, Mara Ožić Bebek, Boris Nazansky, Marinko Čavar, I. M. Andrić, Jandre Drmić, Nedo Zuban, Mladen Vuković, Tonka Lovrić, Jozo Čizmić, Danko Ivšinović, Iva Nuić, Dragutin Lončar, Abdurahman Halilović Ahil, Paško Romić, Zvonimir Penović, Zlatko Tomić, Nađan Dumanić, Zlatko Garvanović, Dražen Jergović i mnogi drugi. Oni su sadašnjost i budućnost hrvatske aforistike koja sigurno korača stazama očuvanja duha i duhovitosti u Hrvata diljem zemlje i cijeloga svijeta.