Ivo Mijo Andrić
LECOVIM PUTEM DO ZVIJEZDA
Aleksandar Čotrić: GOLA ISTINA, Aurora, O.D. Vranje
I ovaj književni prikaz, kao i neki raniji, napisan je s velikim zakašnjenjem. Zbirku aforizama Gola istina primio sam od Aleksandra Čotrića prije više godina na festivalu aforizma u Pljevljima. Ali, kako u to vrijeme, a i godinama kasnije nisam pisao prikaze knjiga aforizama, ona je strpljivo čekala u mojoj kućnoj biblioteci sve do početka zime 2019. godine, kada sam istu s velikim oduševljenjem po treći put pročitao. I kako po onoj narodnoj „i Bog treći put pomaže“, s jednakim sam oduševljenjem pristupio pisanju zakašnjelog prikaza odnosno osvrta. Pritom sam se rukovodio poznatim načelom da dobroj knjizi s godinama raste umjetnička i upotrebna vrijednost kao i svakom značajnom umjetničkom djelu. Nadam se da mi uvaženi kolega neće zamjeriti zbog 'kasnog paljenja uma', jer sam prije njega, mimo abecednog i vrijednosnog reda, pisao o knjigama više drugih aforista i aforistica s našeg zemljopisnog i literarnog područja.
Aleksandar Saša Čotrić jedan je od najvjernijih sljedbenika velikog poljskog aforističara i pjesnika Stanislawa Jerzyja Leca. Možda i najvjerniji, jer je svoga učitelja kratke humorističko-satirične misli u mnogo čemu nadmašio. Do toga zaključka lako sam došao čitajući njegove aforizme objavljene u zbirkama pod naslovima: Peta kolona; Nedozvoljene misli; Kratki rezovi; Aforizmi i Gola istina. Druge mu knjige nisam imao priliku pročitati, ali i ovih nekoliko koje su osvojile sve moguće književne nagrade za aforistiku na Balkanu, sasvim je dovoljno za naprijed iznesenu (pr)ocjenu.
Zbirka Gola istina, preciznije rečeno mala antologija Čotrićeve aforističke misli, vrh je stvaralaštva u toj vrsti književnosti kakav dostižu samo izuzetno talentirani i enormno vrijedni autori, koji se spisateljskom specijalizacijom izdižu do vrhova o kakvima mnogi mogu samo sanjati. I naravno, koji od njega i drugih velikana aforističke misli imaju što učiti i naučiti. To je živa istina u koju, uvjeren sam, ne sumnjaju čak ni oni pisci koji su smrtno zaljubljeni u svoj narcisoidni aforistički lik i uskotračno, ali do neba napuhano literarno djelo.
Čotrićeva aforistika bavi se gotovo svim temama iz našeg svakodnevnog života. Njega, u aforističkom i satiričnom smislu, podjednako zanimaju visokopozicionirani političari i obični mali zaposleni i nezaposleni ljudi, demo(n)kratija i birokratija, vlast i bezvlašće, Srbija s Kosovom i Kosovo bez Srbije, dobijene bitke i izgubljeni ratovi, loša politika i još gora ekonomija, propali socijalizam i narasla socijala, iseljavanja naših i doseljavanje njihovih, izmišljeni komunizam i umišljeni kapitalizam, etc. i itd. A i zašto i kako ga ne bi sve to zanimalo kad … Sve je otišlo do đavola jer je đavo došao po svoje. No, ako se malo pogleda i sa druge strane … Nije baš sve otišlo do đavola. Mnogo toga nam je stiglo i iz tog pravca. Zato su valjda … U društvu najglasniji oni koji su prolupali. A među njima je dosta onih koji su se i na tuđoj zemlji borili za svoju zemlju. Njihove ogromne zasluge za ratna postignuća aforist opisuje ovako: Lažnim patriotima usta su puna zemlje. Tako su je pretvorili u blato.
Srbija je česta tema i još češća dilema Čotrićeve satirične aforistike. Ona je ogledalo pogođene kritike i očito promašene politike. Opravdana žal za prošlim mirnodopskim socijalističkim de facto i sadašnjim prozapadnim de jure granicama. Zato on s razlogom naglašava: Svi koji vole Srbiju nesrećno su zaljubljeni. I iznosi golu istinu koja na srpskom jeziku glasi: Teritorija Srbije sve je manja. Neće nas karta. Kockari to dobro znaju, a narod to još bolje osjeća na svojim plećima. Jer, kako ističe aforist… Nacionalni patos doveo nas je do dna. A ne tako davno … Nebeski narod je pucao na visoko i tako počinio kolektivno samoubistvo. Pa sada kad… Mesija je stigao, naroda više nema. Otišao je ili odlazi na zapad da se spasi od svih lažnih obećanja, zlogukih proroka, viteških junaka i mokrih opanaka raskvašenih na zaraslim poljima, propalim voćnjacima i poticajima koji više spotiču nego što potiču da vrijedni ljudi ostanu na plodnoj i u rodnoj zemlji. Davno je umro rodoljubni pjesnik Aleksa Šantić koji je ispjevao pjesmu „Ostajte ovdje“. Danas se pjevaju neke druge pjesme u stilu pokojnog Tome Zdravkovića: „Odlazim, odlazim moja draga voljena…“
O Kosovu, odakle je sve krenulo i gdje se još uvijek nije baš sve završilo, Aleksandar Čotrić kao i svi razumni ljudi ima svoje, ne baš izdvojeno mišljenje, koga javno objelodanjuje u brojnim ironičnim, alegoričnim, hiperboličnim i, nadasve, satiričnim aforizmima. Onako kako bi to bi se, da je kojim slučajem živ, Branislav Nušić izrazio u svojim sjajnim dramskim tekstovima. U uvodnom aforizmu o kosovskom pitanju aforist rezolutno izjavljuje: Kosovo je sveta srpska zemlja. A mi po svetinjama ne gazimo. Što jest – jest! A što nije - to neće ni bit. Vezano uz Kosovo Čotrić priznaje: Morao sam i ja da se oglasim povodom situacije na Kosovu. Dao sam oglas da prodajem kuću i imanje. Tako su se oglasili i mnogi drugi Srbi sa Kosova koji danas ponosno gaze tvrdi beogradski asfalt ili kupuju napuštena imanja diljem preostalog dijela Srbije. Boj za Kosovo je izgubljen, ali borba, ko borba, još uvijek traje. Ističe to i aforist te nabraja brojne papirnate frontove te borbe: Imamo plan za Kosovo, rezoluciju za Kosovo, platformu za Kosovo, pregovarački tim za Kosovo… Jedino nemamo Kosovo. Njegov napatvoreni satirični optimizam ide tako daleko da u jednom momentu rezignirano poručuje: Ako nam uzmu Kosovo, uzvratićemo istom merom. Daćemo im ga! I neki drugi bi rekli „evo vam ga“! Ali, razum ima granice za razliku od njegove negacije – nerazuma, pa se kao logičan odgovor svima i svemu nameće kroz logičnu, a sve izvjesniju pomirljivu velikosilnu trilemu; Status Kosova biće rešen u krugu porodice. Između Majke Rusije i Ujka Sema. Pošteno brate, da poštenije ne može biti. Tako je odvajkada sve zapetljavano i razrješavano na trusnim balkanskim, a ako ćemo gledati šire i dalje, i na bjelosvjetskim prostorima.
Život ima svoje zakonitosti, a to je u pravilu, zakon jačega. Ko to nije shvatio do sada neće ni od sada, jer taj niti šta razumije niti šta umije. Aforistima je, nažalost ili na sreću, poznato da … Ljudi iz vlasti ne stoje iza organizovanih kriminalnih grupa. Nego ispred njih. Isto tako znano je da… Posle prvih višestranačkih izbora robijaši su postajali ministri. Sada se odvija obrnut proces. Za neke od njih može se čak reći … On je zločinac i heroj. Nagomilao je funkcije. A za druge … Odmah je uzeo sve za sebe kako ne bi pao u iskušenje da poželi nešto tuđe. I za jedne i za druge na kraju se može ustvrditi: Oni su za sebe stvorili prvobitnu akumulaciju kapitala, a nas su odveli u prvobitnu zajednicu. To je bilo moguće ponajprije zato jer … Kod nas se primenjuje običajno pravo. A naš običaj je da se zakoni ne poštuju.
Gledano u cjelini, mi smo po mnogo čemu a ne baš po svemu, jako stidljiv narod. Aforist bi za nas rekao: Stidimo se gole istine. A satirik bi tome pridodao: kako i ne bi kad su mnogi od nas goli i bosi. Naš narod navikao je teško da živi. A njegove navike teško je promeniti. I baš zato … Kod nas se ljudi ne ubijaju od posla., već kada bez posla ostanu. Zbog toga … Nekoliko ljudi u Srbiji umrlo je od gladi. Ali šta je to za zemlju sa ovolikim potencijalom?! Naša je zemlja bogata raznovrsnim sirovinama. Istinabog, Mi nemamo sekundarne sirovine. Naše sirovine su primarne. Uz sirovine, slobodno se može reći: Čovek je naše najveće bogatstvo. Zato i trgujemo ljudima. Kod nas nema korupcije, jer mi smo vrijedan narod. Na radnom mjestu kod nas vrijedi sveto pravilo: Službenik će prekinuti pauzu za doručak ako ga pozovete na ručak. Uz sve to: Kod nas je visok prag tolerancije. Zato se stalno o njega spotičemo. A i kako ne bi kad… Ovo je vreme tranzicije. Danas jesi, sutra nisi.
Aforističar se ne bi zvao tim imenom da poneku humornu i sarkastičnu misao ne zapiše i na svoj račun. U poplavi kupljenih fakultetskih i dokupljenih doktorskih diploma, autor skrušeno priznaje: Nisam završio osnovnu školu. Ne možemo svi da budemo doktori nauka. Svoju ideološko političku orijentaciju opisuje ovako: Nisam stranački opredeljen. Ja sam član partije. A na partijskom sastanku… Kad sam izneo svoje mišljenje, rekli su da se i ja nosim. Po političkim stavovima … Mnogo sam poznat. Zato želim da ostanem anoniman. Zbog svoje prenaglašene skromnosti … Postavljen sam za ambasadora. Period od četiri godine sasvim je dovoljan da naučim jedan strani jezik. Što se tiče bračnih odnosa i tu je aforist otvoren pa otkriva neke tajne muško-ženskih odnosa. Tako priznaje da … Između nas dvoje postojala je hemija. Sada postoji samo fizika. Pa mužjački i otadžbinski dodaje: Moja žena ima šljivu ispod oka. Da se zna da je iz Srbije. O svojim seksualnim sklonostima bez uvijanja kaže: Upražnjavam oralni seks. Stalno govorim o seksu. U tom kontekstu obećava: Pričaću vam o svojim ljubavnim podvizima. Onako kako ih ja zamišljam. Priča je vjerovatno rezultat stanovitih lakih teškoća u stilu: Teško mi pada što mi lako pada. Iz toga je možda proistekla inspiracija za aforizam: Žena mi je pobegla s prijateljem. Otad mi je on najbolji prijatelj. Generalno gledano za muško-ženske odnose može se reći da su dobri sve dok se njih dvoje podnose. I dok muškarac uspijeva uvjeriti ženu u to da je sreća u malim stvarima. I da veza nije čvrsta samo onda ako je on čvrst.
Život svakoga afirističara, humoriste i satiričara ima dvije strane medalje. Prva strana je njegova, a druga društvena. Aleksandar Čotrić uspio je pomiriti i integrirati jednu s drugom pa je u isto vrijeme izvanredan aforist i uspješni društveno angažirani političar državnog nivoa koji vidi, osjeća i u mudre satirične misli pretače sve uočene ljudske mane i društvene slabosti i devijacije, s ciljem da se iste žigošu i uklone sa individualne i društvene scene. To je duhovno postignuće koje se mjeri sadašnjim, a mjerit će se i budućim vremenom u jednakoj mjeri kako se u poljskoj i svjetskoj aforistici mjere aforistička postignuća Stanislawa Jerzy Leca jednog od najvećih svjetskih aforističara, čiji put slijedi i naš Aleksandar Saša Čotrić
0 коментара:
Постави коментар