(P)OSVETA PATRIJARHU SRPSKE SATIRE
(Pisana riječ na knjizi Pitamteja)
(Umjesto uvoda: Kao što talasi mora
zapljuskuju bedeme Svetog Stefana, tako je Mitar posvetama na svojim knjigama mene
zapljuskivao brojnim epitetima, zvanjima, titulama... Nekad sam tek od njega
saznavao „ko sam i što sam“, a češće sam se pitao: „Bože, jesam li to ja!?“
Za to vrijeme ja sam
Mitru pisao kratke, skoro konvencionalne, možda i šture posvete, u svakom
slučaju prijateljske, dok jednog dana nijesam shvatio da nas dvojica nijesmo
ravnopravni. A onda sam mu 11. aprila 2009. godine napisao na knjizi
„Pitamteja“ ovakvu posvetu):
Mitru Mitroviću,
gospodinu,
ljutom Paštroviću meke
duše; konteu od Paštrovića; „patrijarhu
srpske satire“ (prepisano iz naslova jedne recenzije); pjesniku za priču,
opjevanom prozaisti; pjesniku aforistike, aforističaru pjesništva; velikanu za
male, velikom djetetu (za odrasle); doktoru veterinarske medicine; profesoru
ekonomike riječi; starosjediocu antologija, enciklopedija, zbornika, panorama,
bukvara i čitanki; šampionu u pisanju dječijih, dječačkih, djetinjih,
djevojačkih, sestrinskih, majčinskih, očinskih... aforizama; rodonačelniku
„mitroizama“, epigramisti bez grama zlobe, satiriku, liriku; (količinskom)
rekorderu u onome što je među koricama (među svojima i inima); asu sažetosti i
širine razumijevanja; ljubitelju tuđih uzleta duhom; ljubimcu muza i pegaza;
duhovitom Srbinu (bez premca) koji, ako ikad to učini – umrijeće od smijeha;
normalnom čovjeku (manjem od dva metra); nedostižnom piscu posveta na svojim
knjigama; književniku, novinaru, prijatelju, kolegi i drugaru, zadivljeno,
nezavidljivo, i iskreno,
Savo Martinović. Novi
Beograd, 11. aprila 2009.
P.S.:
I samo što ga poslije
toga nijesam pitao: „Dobro, Mitre, jesmo li sad kvit?! Jesam li ti se osvetio
za svako dobro koje si mi nanio?!“
Na kraju, neka mi
čitaoci ne uzmu za zlo ako sam, u svakom slučaju, pretjerao, jer mi, na prvom
mjestu, to nije bila zadnja namjera.
MALI BISERI MUDROSTI
(Mitar Mitrović: Ćao, đaci! – aforizmi
za djecu)
Aforizam je, kao sažeta
mudra misao, poslije dva i po milenijuma od Heraklita preko Leca i Baljka
dospio do Mitra Mitrovića. Srećom!
A Mitar Mitrović, ako ne
piše pola vijeka, najmanje toliko smišlja i domišlja aforizme. Pošto se prvo
okušao u drugim vrstama kratke forme, epigreamu i kratkoj pjesmi za djecu i
odrasle, sa obaveznom duhovitom, satiričnom ili mudrom poentom, „odao“ se
pisanju aforizama, kako se u posljednje vrijeme određuje, za odrasle.
I Mitrović se, poput
brojnih aforista koji misle i pušu na našem jeziku, oprobao u skoro svim
vidovima aforizma, od porodičnog, ljubavnog, čak erotskog, preko filozofskog,
političkog, ideološkog, angažovanog, satiričnog, do dječjeg aforizma.
A urpavo tu, kod dječjeg
aforizma, čekali smo Mitrovića.
Aforizam se u posljednje
pola vijeka, naročito u nas, ravzio do gotovo neslućenih mogućnosti, tako da
poetika aforizma ili književna teorija nije uspjela čak ni da zabilježi pojavu
„dječjeg aforizma“, kao posebnu vrstu ove književne forme. (Iako dječji
aforizam nije nimalo mlađi od aforizma za odrasle, ako prihvatimo „dječja usta“, kao preteču
dječjeg aforizma.
A dječji aforizam se,
naročito u posljednjih nekoliko godina tako nametnuo da je, uz ostalo, izborio
pravo na posebne rubrike u satiričnom mjesečniku „Danga“ – kao „Dangica“ i
humorističko-satiričnom nedjeljniku „Ošišani jež“ – kao „Mali jež“, te u
književnom časopisu za djecu „Zmaj“.
Dakle, dječji aforizam
se ispiljio, a vlada uvjerenje da je još u povoju. Mitar Mitrović, svojim već
objavljenim dvjema knjigama – Kraljevina
klikera i Iz magareće klupe, i
naročito ovom trećom Ćao, đaci! nudi
dokaze da se dječji aforizam čak opro!
Ujedno, Mitrović je, ako
ne prvi, a ono bar među prvima (gdje bi, inače, ljuti Paštrović meka srca bio?)
objavio prve dječje aforizme i prve zbirke dječjih aforizama.
Tako se Mitar Mitrović
može smatrati, bar malčice, ocem dječjeg aforizma, ostavljen bez „argumenta“ da
dokaže svoju nevinost.
Postavlja se pitanje
gdje Mitar Mitrović nalazi teme i ideje za svoje aforizme. Odgovor je – samo
tamo gdje ih ima, ne na drugom mjestu. A ima ih svuda. Nema gdje ih nema.
Naročito u životu, stvarnosti i mašti.
A na pitanje kako Mitar
piše dječje aforizme, da nas neko ne bi pretekao i rekao „rukom“, kazaćemo
glavom, dušom i srcem. Otvori ionako široku dušu, počne da ih smišlja glavom, a
kako je već neko rekao, piše srcem. Polazi od tema i ideja koje se kriju svuda
u životu, promišlja kako djeca vide odrasle, kako djeca vide sebe i kako djeca
vide život i stvarnost oko sebe.
Mitrović je pronikao u
dječju dušu, dječji svijet, često u svijet dječje mašte, tako da je i sam od
sebe napravio jedno veliko dijete. Mitar Mitrović, otac je, zarad dječjih
aforizama, napravio od Mitra Mitrovića dijete. Toliko dijete da bi se mogao
igrati klikera. A sve ovo zato što Mitru „rade klikeri“.
Mitrovićeve aforizme za
djecu odlikuje prije svega neposrednost i iskrenost, laka metaforičnost i
istinitost, a poslije svega dobroćudnost i dobronamjernost.
Mitrovićevi aforizmi su
iskošeni, iskrivljeni, izvrnuti, izopačeni, iščašeni i otkačeni, a ipak svi
imaju neku svoju unutrašnju logiku. Ne vjerujemo da bi ga povrijedila, recimo,
ovakva „kritika“ nekog njegovog malog čitaoca: „Tata Mitar je načisto
odlijepio!“
Najnovijom, trećom
knjigom dječjih aofrizama Ćao, đaci!
Mitar Mitrović pokazuje da je, ako ne veliki, a ono bar sasvim odrasli pisac za
male.
Knjiga dječjih aforizama
Ćao, đaci! Mitra Mitrovića je neka
vrsta velikog bukvara za male, koji nije nimalo manje namijenjen velikima.
Ova knjiga je ujedno
neka vrsta pouke, tačnije uputstva, kako se pomoću alhemije duha prave mali
biseri mudrosti.
Beograd, 29.3.1999.
LAKA DUHOVNA HRANA
(Mitar Mitrović: Moja mama može
sve - dječji aforizmi)
Taman kad nam se učinilo
da je Mitar Mitrović (ovdje ćemo ga nazvati osobenim i univerzalnim
podstrekačem dječjeg maštarenja) na pisanje dječjih aforizama stavio tačku, on
joj je dodao „rep“, napravio od nje zapetu i nastavio da piše...
Kako?
S nesmanjenom invencijom
stvaraoca i poznavaoca dječje duše, logike i iskrenog načina mišljenja.
Mitrovićev stvaralački
opus je impresivan, ali po našem sudu, njegovi dječji aforizmi, kao moderan vid
kratke forme, čija su preteča „dečja usta“, zauzimaju počasno mjesto.
Najkraće rečeno,
Mitrovićevi dječji aforizmi su neka vrsta brze duhovne hrane. Da dodamo, ne
samo za djecu i omladinu, nego i za odrasle.
Poslije treće knjige
dječjih aforizama Ćao đaci,
Mitrovića smo „okrivili“ da se „bar malčice može smatrati ocem dječjeg
aforizma“, a poslije najnovije, četvrte Moja
mama može sve, reći ćemo da je Mitrović isto tako, malčice, majka dječjeg
aforizma.
Tako ispada da Mitar
Mitrović može sve! Da bude istovremeno i otac i majka!
U Beogradu, 14. jula
1999.
DA SAM JA MITAR...
Da sam ja Mitar a, na
njegovu sreću nijesam, ovakvo bi bilo moje Slovo
o meni:
Rodio sam se petog
novembra (po starom kalendaru) 1933. godine, tri dana uoči Mitrovdana. Stoga mi
je kršćeno ime Dimitrije, a svojeručno prekršćeno Mitar, da bi mi se, kako i
pristoji budućem pjesniku, bar dopola rimovalo ime i prezime.
Prva tri razreda škole sam učio u manastiru
Praskvici, druga tri u Kotoru, blizu crkve Svetog Tripuna, a ostale do kraja
male mature u Danilovgradu, nedaleko od manastira Ostrog. Uprkos svemu tome,
sem međusobnog uvažavanja, kako bi rekao Salvador Dali, s Bogom nijesam imao
nikakvu direktnu komunikaciju, još manje ikakve intimne odnose.
U domu za ratnu siročad
na Branolovici, između ostalih, najviše sam se družio s pjesničkom legendom
Vitom Nikolićem, jer smo obojica u fudbalskom timu bili golmani. Sad mi je milo
što mu nijesam dao nijedan gol, a skoro da mi je krivo što nije ni on meni.
Ovaj veliki pjesnik je poznat i po tome što „za života nije dobio ni stan, a
poslije su mu dali ulicu“.
Srednju školu završio
sam u Šapcu, prvoj srpskoj varoši, gradu čivija, rukometaša, fudbalera,
boksera, glumaca, trkačkih konja, velikog vašara...
U Beogradu sam završio
Fakultet veterinarske medicine, što mi daje za pravo da se tamo gdje to ima
smisla potpisujem kao doktor. Neko je rekao: „Što sam više upoznavao ljude, sve
više sam volio životinje.“ (No, ja sam, da oprostite, i prije i poslije
fakulteta jednako volio i ljude i životinje.) A drugi: „Četrdeset godina sam
veterinar, a još nijesam vidio ovakvu stoku.“ I treći: „Ja sam sam sebi doktor,
i ništa mi ne fali – reče veterinar.“
Rođen sam, tik, iznad
Svetog Stefana, ali u tom gradu na Moru nikad nijesam ljetovao (kamoli
zimovao), vjerujem da ćete pogoditi zbog čega.
Još dok sam bio mali,
najviše sam volio da se družim s djecom, pa mi je to prešlo u naviku. Najmilije
mi je kad kažu da sam ja „jedno veliko dijete“.
U vrijeme Drugog
svjetskog rata i bukvalno sam bio dijete, pa, kako je neko rekao, nijesam
rastao „iz patriotskih razloga“. Zato su mi oni koji su brzo rasli, budući
košarkaši, udarali čvrge, tako da mi je bilo neobično ako nekoga dana ne
dobijem svoju redovnu „porciju čvrga“. Prestali su kad su primijetili da umijem
da trpim i da „čvrge“ lako podnosim. Poslije sam se i ja malo trgao, kad sam
shvatio da biti uvijek mali i nije neko dostignuće, niti nešto naročito
praktično, pa sam toliko porastao da kad hoću da se počešem po glavi, ne moram
da se penjem na stolicu.
Danas nijesam dijete da
ne znam koliko mi je godina. I odavno to ne pokazujem na prste. Imam ih koliko
cio jedan fudbalski tim đaka prvaka, pod uslovom da je, recimo, navala, pa je
još mnogo njih ranije krenulo u školu... Pa, izračunajte sami... Što sam ovo
htio da kažem?..
Napisao sam četrnaest
knjiga pjesama za djecu, jednu za odrasle, četiri zbirke aforizama za odrasle i
osam za djecu, zbirku epigrama i dvije knjige priča i humoreski... Ovo sam
brojao samo donekle, a poslije toga je bilo još knjiga i knjiga...
Roman nijesam napisao, a
možda je moj život to učinio umjesto mene.
Ima me u bukvarima,
čitankama, pravopisu i puno antologija... Ponešto od onoga što sam napisao
prevedeno je na devet jezika, a ja
vjerujem da bi i na više kad bi „tamo“ znali za mene.
Dobio sam dosta domaćih
i jedva koju međunarodnu nagradu, od kojih su najznačajnije dvije Domanovićeve
nagrade za humor i satiru. I da kažem, nijedna me nagrada nije ništa koštala.
Jednom prilikom me
prijatelj pitao imam li čega više od dječjih aforizama, a ja sam odgovorio:
Imam, briga.Toliko ih je da nekad ne znam ni kako se zovem, ali se često
sjetim, a sve brige nestanu kad vidim unuka kome su dali moje ime, i to
ono prvo, Dimitrije. Ne zato što je lijepo ime, no što je lijepo imati unuka.
Imam ja još i unuke, koje imati – nije ništa manje lijepo.
Dok sam službovao kao
upravnik Studentskog doma, tog velikog grada mladih, zvali su me „majka“,
naročito ilegalci, a ni ja ni oni se nijesmo ljutili na to, za razliku od nekih
komiteta i drugih autoriteta.
Jedan kritičar je rekao
da sam „veliki pisac za male“, a drugi da sam „mali pisac za velike“. Prvi je
„malo“ pretjerao, a o drugome, da budem iskren, nemam nikakvo mišljenje.
Moj naročiti prijatelj i
pisac za odrasle, Savo Martinović, poslije moje knjige Ćao, đaci, napisao je da sam ja „otac dječjeg aforizma“, a poslije
knjige Moja mama može sve, da sam
„malčice i majka dječjeg aforizma“. Tako,
kaže on, „Mitar Mitrović može sve – da bude istovremeno i otac i majka.“
Ni na njega se ne ljutim, jer znam da nijesam hermafrodit, ili, drukče rečeno,
i muško i žensko, ili – ni muško ni žensko. A ni on nije zlonamjeran.
Isti taj prijatelj me je
u jednoju svojoj knjizi nazvao „ljutim Paštrovićem meka srca“. Možda jesam ljut, kad primijetim
nepravdu, a možda jesam meka srca, kad vidim nekoga u nevolji.
Pošto sam sasvim
odrastao, a ne baš pretjerano, povremeno sam se družio s velikim dječjim
pjesnicima Duškom Radovićem, Dobricom Erićem, Draganom Lukićem, Draganom
Radulovićem, Vitom Nikolićem, Branom Crnčevićem, Ljubivojem Ršumovićem, Mošom
Odalovićem, Duškom Đurišićem, Slobodanom Stanišićem, Mirom Alečković... i na
poseban način, sa Čika Jovom Zmajem. Ali, da budem pošten, više bih volio da
sam se s njima družio dok su bili mali...
Svejedno, svima njima
pojedinačno, skidam šešir!
U Beogradu, početkom XXI
vijeka
0 коментара:
Постави коментар