Ivo Mijo Andrić
KNJIGA ZA PROMIŠLJENO
ČITANJE
Jovo Nikolić:
PROTESTI MOŽDANE MASE, Antologija aforizma BiH, Alma, Beograd
Poznati bosanskohercegovački aforist
Jovo Nikolić (1958, Tutnjevac, Ugljevik), nakon četiri objavljene samostalne
knjige aforizama te niza osvojenih nagrada za humor i satiru, odvažio se
prirediti prvu antologiju aforizma u Bosni i Hercegovini. Visinske selektorske
pripreme za taj zamašan i odgovoran posao obavio je u prelijepom mjestu Koraju,
a nizinske kompjutorske u Ugljeviku kod Bijeljine. Tako je nastalo vrijedno
antologijsko štivo pod naslovom Protesti moždane mase.
Građa
za antologija je iskopavana i obrađivana iz brojnih autorskih knjiga b-h
aforističara, kao i iz nekad živahnih humorističkih listova, radijskih emisija
i humorističkih stranica i rubrika u dnevnim novinama. Bilo je toga daleko više
u „jednoumnom“ samoupravnom socijalizmu nego što ga ima danas u tzv.
„demokratskom“ kapitalizmu. Ali tu temu ostavljam svakome na razmatranje prema
osobnom razumijevanju i tumačenju prošlog i sadašnjeg vremena i ljudskom
karakteru.
Izbornik i selektor Jovo Nikolić
potrudio se da u antologiju uvrsti sve relevantne autore aforističkog
stvaralaštva od Une do Drine i od Save do neumskog mora. Neki od njih ostali su
izvan domašaja njegove optike, ali to nimalo ne umanjuje snagu ove unikatne
knjige bosanskohercegovačke mudre misli nastale i zapisane u dvadesetom i
početkom dvadesetprvoga stoljeća. Imena izostavljenih aforističara ne spominjem
jer bih neke i sam mogao izgubiti iz vida i sjećanja, a o djelima šezdesetak
zastupljenih autora reći ću ponešto u tekstu koji slijedi. Ograničenost
prostora u ovakvim osvrtima ne daje mi mogućnost da o svakome od njih kažem ono
što zaslužuje, ali i ovo što ću zapisati nudi okvirnu sliku b-h aforistike koja
se budi iz ratne kataklizme i poratnog rasapa društva iz čijeg su miljea
potekla dvojica nobelovaca sa naših trusnih geopolitičkih prostora (I. Andrić i
V. Prelog).
Sam naslov antologije najvjernije
oslikava njezine ciljeve i nakane kao i bogati sadržaj štiva koje je Nikolić odabrao za prezentaciju
bosanskohercegovačke aforistike. U njegovoj re-prezentaciji nalaze se autori
koji su rođeni u rasponu od 1925. (Srećko Lazzari), pa do 1974. (Jasminka
Grujić). Posljednja autorica Grujić jedina je predstavnica ženske populacije,
iako u BiH ima još nekoliko spisateljica koje su pisale ili pišu aforizme, uz
druge vrste književnog stvaralaštva. Ali taj, kao i drugi nenamjerni propusti
sigurno će biti otklonjeni u drugom dopunjenom izdanju antologije na kome,
skromno vjerujem, Jovo Nikolić već uvelike radi. On je svakako nužan i zbog
dopune podataka o objavljenim djelima zastupljenih i drugih autora koji će dati
cjelovit uvid u publiciranu aforistiku Bosne i Hercegovine.
Protesti
moždane mase javno su objelodanjeni u beogradskoj izdavačkoj kući „Alma“
koja se specijalizirala za tu vrstu književnosti jer u BiH, kao i u nekim
drugim malim državama, ne postoji interes nadležnih državnih institucija
kulture i nakladnika za stvaralaštvom koje se na humoran i satiričan način bavi
opservacijom i kritikom društvenih odnosa i onih koji te odnose kvare i
unazađuju. Trajat će to stanje „mrtvoga mora“ sve dok se ne promijeni svijest
širokih narodnih masa i zaleđena klima koju, zarad vlastitih i
partikularističkih nacionalnih interesa, održavaju političke strukture kratkih
pogleda i uske pameti. Tako je to u sredinama i društvima u kojima vlada
psihologija odnosa ludog i zbunjenog koja je vladala u prošlim, manje ili više
poznatim vremenima.
O svemu tome i još mnogo čemu
drugome pišu aforisti u svojim kondenziranim i produhovljenim misaonim
uradcima. Neki bez dlake na jeziku, a neki uvijeno u papir kroz koga se jasno
vide njihove nedvosmislene poruke. Tako nas aforistički bard Srećko Lazzari
podsjeća da: Trojanski konj ne može orati
njivu, ali može preorati državu. To se potvrdilo u ili devedesetim godinama
prošloga stoljeća, a potvrđuje se i danas na primjerima nekih b-h političara
koji oru sve pred sobom, ali umjesto prijeko potrebnog žita, konstantno siju kukolj
jada i međunacionalne mržnje. Oni se lako mogu prepoznati u proročkom aforizmu
u kome Srećko kaže: Da bi vojskovođa
postao besmrtan, mnogi moraju umrijeti. Bilo je takvih kod nas i u svijetu;
ima ih danas, a bit će ih i sutra kada mi izumremo. Iz prevelike ljubavi prema domovini, neki su prešli sve granice. Dopisuje
to i svojeručno potpisuje poznati slikar i pisac Vlado Puljić iz svoga, nekada
prelijepog Mostara, koji je danas naci-politički podijeljen na neobjašnjivi
lijevi i još teže shvatljivi desni dio grada. I koji se ne može izboriti za
legalne i legitimne lokalne izbore. Gluho bilo i ćoravo u doba ne dobra, što bi
narod rekao.
Poznati banjalučki doktor medicine
Slobodan Janković desetljećima je liječio ljude i uveseljavao ih svojim
aforizmima, epigramima, humoreskama, kozerijama i drugim leksičkim
medikamentima. Iz njegove ordinacije prepisujem aforizam: Priroda nam je podarila velika bogatstva. Siromaštva smo sami stvorili.
Kome to nije po volji, taj je ili lud, ili nas pokušava zbuniti. Pravnik po
struci, a advokat po zanimanju Petko Čančar, podsjeća nas da: Vlast nema rok trajanja. Odmah je kvarljiva.
Bio je Petko i sam u toj i takvoj vlasti i dobro je vidio i osvjedočio se
kakva je ona iznutra. Po bosanski bi se to kazalo: spolja kalajli, a iznutra –
belajli. Momčilo Momo Dragićević, urednik nekada poznatih humorističkih emisija
na Radio Sarajevu, koje se danas samo spominju, aktuelnu političku situaciju
opisuje riječima: Nema više malih bogova.
Porasli su. I ne samo da su porasli, već su neki nadrasli i samoga Boga kome
se mole da ostanu što duže u slasti na vlasti. Zeničanin Muharem Omerović s
razlogom se žali na grozno stanje u zapošljavanju: Godinama čekam posao. Da mi je tata poznatiji, posao bi čekao mene.
I dok jedni uzaludno čekaju posao,
drugi pakuju kofere za put preko granice. Kako je to nekada davno učinio veliki
pronalazač – naše gore list, Nikola Tesla,
koji se otisnuo na put preko 'bare'. Mi koji ostajemo s ovu stranu granice
osuđeni smo na aforizam Ranka Lalovića koji kaže: Tesla je izmislio struju, a mi način kako ćemo je krasti. S njim se
slaže i Salih Cakan Mulalić, koji tu tezu potvrđuje aforizmom: Lopovi su među nama. A mi, među njima. Tu
misao potkrepljuje argumentom: Što ga
više podmazuju, čovjek postaje sve veća rđa. Miroslav Klinovski Klinjo
nadopunjava to zapažanjem koje, prevedeno na jezik politike, glasi: Naši su političari čitanjem pokvarili oči, a
razmišljanjem – mozak. Sličnog je stava i Ismet Salihbegović koji vezu
političara i naroda opisuje aforističnom rečenicom: Kad se političar poziva na volju naroda, to znači da su i političar i
narod u nevolji. Praksa je to potvrdila, a narod to osjeća na vlastitoj
koži. Alija Kapidžić Alkap ovu misao svodi na mjeru vjere i nevjere
konstatacijom: Vjera u Boga – ateizam.
Vjera u čovjeka – skepticizam. Zato se Mile Basalo, po pitanju kosovskog
mita, s razlogom pita: Već šest vijekova
slavimo izgubljenu Kosovsku bitku. Koliko ćemo slaviti oteto Kosovo? E, to
vam ni naprijed spomenuti Bog ne može znati. Nema šanse!
Silvestar Ištuk, koga od bivšeg
fudbalera Silvestara Takača razlikuje samo prezime, samokritično uzvikuje: Dole tlačitelji naroda! Zauzeli ste mi
mjesto. Njegov vršnjak iz 1945. Milovan Jevtović zabrinut je zbog
opterećenosti poslom mile nam milicije, pa plavcima posvećuje aforizam: Milicija ne zna od posla kud udara. Ako
već milicija ne zna, znaju to dobro oni koji s njom imaju posla. I koji su
udareni. Nebojša Ivaštanin, u ime a možda i protiv svih nas, kune se: Bog mi je svjedok, da nikome ne treba
vjerovati. Kad je riječ o ljudskoj vjeri i časti Stevan Stojičić iznosi
sljedeću tvrdnju: U ratu je hrabrost
pitanje časti. U miru je čast pitanje hrabrosti. Pa vi birajte do čega vam
je više stalo. Do lude hrabrosti ili do hude časti. Vrsni epigramist i aforist
Živko Vujić iznosi zanimljiv prijedlog policijskim i drugim isljednicima: Da biste ušli u trag lopovima, morate poći
njihovim stopama. Za Borislava Mitrovića: Napredne ideje u rukama policije su dokazni materijal. A po mišljenju Frane Vukoja: Pamet ide na dribling. A glupost na prvu
loptu. Zato je valjda kod nas većina ljudi ludo zaljubljena u nogomet.
Moj zemljak i pobratim Grujo Lero u
b-h stilu ispjevao je zanimljivu matematičku ukrštenu pjesmicu koja ide ovako: Nas tri brata – oba ratujemo. I to na
bosanskohercegovački način: svako protiv svakoga, a jedan čak i protiv samoga
sebe! A zna se i koji. Moguće je to, ako se pomiješaju kruške i jabuke. Ili pak
bosanske šljive od kojih se proizvodi rakija što diže iz mrtvih i afričke
šljive za navodno podizanje nekih drugih organa. Recimo to na glas: muških.
Naravno, ako želimo slijepo vjerovati lažnim reklamama. Drugi moj jaran, Ismet
Smajlović primjećuje jednu nevjerovatnu pojavu na osnovu koje zaključuje: I nedjelja kao da je postala radni dan. Pune
kafane ljudi. Izgleda da više u narodu ne važi ona pjesma Harisa Džinovića:
I tebe sam sit kafano. Bojan Bogdanović iz Zenice poručuje: Ako vas žena vara, varajte i vi nju. Pravite
se da ne znate! Za razliku od njega
Božo Marić iznosi jedan vrlo zanimljiv prijedlog za rješavanje b-h gordijskog
čvora. On, naime, predlaže: Mirovni
sporazum za Bosnu: Hrvate u Hrvatsku, Srbe u Srbiju, Muslimane u Tursku. I
mirna Bosna. I Marinko Ćavar ima zanimljiv odgovor na pitanje kukavičluka: Lako je prepoznati kukavicu. Ne smije
kukati. Nebojša Borovina veli: Sve
češće umišljam da sam Karađorđe – ne znam gdje mi je glava. A Goran Kljajić
tvrdi: Da je branio nas kako brani sebe,
možda bi bilo nešto i od nas i od njega. Bilo kako bilo, Abdurahman
Halilović Ahil izjavljuje: Ciljano je
maknut s položaja. Dobio je metak u čelo.
Antologičar
Jovo Nikolić slavodobitno nam potvrđuje: Postignuto
je jedinstvo misli i akcije. Nit šta mislimo, nit šta radimo. Tako ćemo,
valjda, najdublje dogurati. Na sličnom stajalištu je i bivši socijalistički omladinski
rukovodilac Đorđe Latinović koji kaže: Ni
lopovi ne mogu da žive od svog rada. Počeli su da se bave politikom. Njegov
komšija Miladin Berić iz svoga banjalučkog ugla gledanja primjećuje: Krajnje je vrijeme da uđem u politiku. Više
ni sam ne vjerujem u ono što pričam. Po mišljenju Ekrema Macića: Ovdje se kratko živi, ali dugo umire. A
jedina žena zastupljena u antologiji, Jasminka Grujić, iznosi opravdanu bojazan
aforizmom: U ime Boga, ubićete vjeru u
nama. Ako nam ne ubiju vjeru, garant će nam uzeti mjeru. Jer, mjera bez
vjere isto je što i vjera bez mjere. A i jednog i drugog danas imamo za izvoz.
Antologija Protesti moždane mase, svojevrsni je protest protiv svega lošega
što nam se dešava i ružnoga što nam se ranije desilo. Njezin zadatak je da
pedantno registrira negativne pojave u društvu, označi njihove nositelje i
ukaže na potrebu mijenjanja svijesti koja je kod mnogih pomućena kao potok
poslije kiše, a kod nekih i zamračena pohlepom za tuđim, žudnjom za nedostižnim
i mržnjom prema svemu što nije njihovo. Razumije se, i da potvrdi kako je b-h
aforistika na putu oporavka od ratnih šokova iz devedesetih i poratnih
tranzicijskih presipanja iz šupljega u prazno.
I
zaključno; da ukaže kako i bosanskohercegovački aforisti, humoristi i
satiričari imaju što reći o svijetu u kojem žive i vremenu što im je
dodijeljeno vlastitim sudbinama i voljom prirode i nekih, čovječanstvu
nepoznatih sila. Vjernici bi rekli; voljom Svevišnjega Boga, a ateisti se,
razumljivo s tim ne bi do kraja složili. U svakom slučaju, knjiga je vrijedna
promišljenog čitanja i prijeko potrebnog dubokog razmišljanja, što je zasluga
antologičara Jove Nikolića i svih autora koju su u njoj zastupljeni.
0 коментара:
Постави коментар