Ivo Mijo Andrić
DEMASKIRANE MISLI O
KORONI
Udruga hrvatskih aforista i
humorista: Zbornik „Stožer i maske“, Zagreb. 2020.
Lijepa vremena dolaze i prolaze.
Ciklično se ponavljaju i traju koliko se i kako kome zalome.
Loša vremena donosi priroda sa svim
nevoljama koje ih prate i ostavljaju.
Zla vremena proizvode ljudi u
tvornicama oružja, laboratorijama i suludim mozgovima kreatora nasilja i moći.
Tako se u kratkim crtama može
opisati minulo dvadeseto i prva petina dvadeset prvoga stoljeća. Sve što je
prirodu i ljudski rod moglo zadesiti, dogodilo se u tih stotinjak i nešto
godina. Pomori, potresi, poplave, razorne oluje i užasni ratovi kosili su i
pokosili dobar dio stanovništva na planeti Zemlja. A tek je prošao jedan
životni vijek stogodišnjaka unutar koga su rođeni njegova djeca, unuci i
praunuci. Tri generacije, od kojih jedna na odlasku, a ostale u nesigurnom
opstanku.
Pod kraj prvoga svjetskog rata
ljudski rod zadesila je jeziva epidemija tzv. „španjolske gripe“ koju je, po nekim
izvorima, u zaraćenu Europu preko bare donio američki vojni kuhar. Ona je u
grob poslala više desetaka miliona svjetskog stanovništva, ostavljajući pustoš
kakvu su ostavljale kuge u prethodna dva stoljeća.
Stotinu godina kasnije svijetu se
dogodila pandemija korona virusa koja je proglašena još dok je imala jedva epidemijske
okvire. Netko je očito znao što nas sve čeka u godinama koje slijede pa je,
poput pisca Orwela i režisera Orsona Wellesa, majstorski inscenirao i izrežirao
vrijeme od kraja 2019. pa nadalje, dajući nam do znanja koliko smo mali i
nemoćni pred silama zla, ma od koga dolazile. Od prirode, ljudi ili nečega
trećeg, svejedno.
No, kako naš narod kaže, rodilo se –
valja ga ljuljati. Tako smo, gotovo preko noći, morali kao kauboji na prašnjavom
tlu ili pljačkaši banaka, u po bijela dana staviti maske na lice i prihvatiti
izolaciju kao dar kriznih stožera iliti štabova. Sve to s ciljem da zaustavimo
prodor nevidljivog virusnog neprijatelja u nosnice i pluća i da izbjegnemo već
unaprijed osmišljenu i imenovanu bolest „kovid 19“. Čudne li koincidencije i
kovidizacije u vremenu kad nas je napuštala američka i svjetska ekonomska kriza
i kad se bližio kraj užasnih ratova na afričkom i azijskom tlu. Ispitivanje
uzroka tim ratovima prepuštam ljudima od struke, a ja se vraćam temi s kojom
sam započeo ovu, za početak sumornu, a za sredinu i kraj humornu besjedu.
Kako su ljudi živa bića koja se
nikada ne predaju zlu i njegovim tvorcima, i u ova koronarna vremena duh nije
klonuo pred najezdom virusa, već je nastavio sokoliti tijelo u izolaciji,
vraćajući mu moralnu snagu koja je prijeko potrebna u svim vrstama ratova i
pomora. Dok su državni i lokalni stožeri donosili maskirne i izolacijske
odluke, stvarni i kvazi medicinski stručnjaci smišljali recepte, Bill Gates i
njegova raja ulagali milijarde dolara u cjepiva i plodna poljoprivredna
zemljišta, farmaceuti mućkali tajnovite sastojke, a medicinari zabijali igle i
šprice u junačke narodne desnice, humoristi su bilježili vlastita zapažanja o
svemu i svačemu i sve to stavljali na papir i u svemoćne kompjutere. Da se
taloži i sačuva za vremena koja će doći kada korona sa svojim polu-bratom
kovidom ode sa zemnih prostora. Ili, kada se prašina koju je podigla, slegne i
na njeno mjesto dođe neka druga prirodna ili ljudska pošast. Recimo, otapanje
ledenjaka, dizanje razine mora, propadanje u ozonske rupe ili ratovi oružjima
koja su 1945. korištena za razaranje dva velika japanska grada. Dogodilo se, ne
ponovilo se, kažem da svi čuju i zapamte! Jer, zlo ne može izaći na dobro, niti
se s njim uspoređivati, ni kad se samo sluti.
Humoristi svih zemalja svijeta u ovo
pandemijsko doba, i bez Marks-Engelsovog poziva, ujedinili su se kao proleteri sredinom
19. stoljeća i krenuli u borbu protiv klasnog koronarnog i inog neprijatelja. U
toj borbi izrodili su se milijuni aforizama, epigrama, gnoma, sentenci i drugih
duhovitih i satiričnih misli, koji su ispunili stotine i tisuće knjiga
objavljenih u dvije posljednje godine. Među njima je i zbornik Udruge hrvatskih
aforista i humorista pod naslovom „Stožer i maske“.
Zbornici su odvajkada bili štiva u
koja se ugrađuju literarna i druga umjetnička postignuća više autora, s ciljem
da se ista stave na uvid čitateljstvu i drugim zainteresiranim poklonicima
kulturno-umjetničkog stvaralaštva. Tako je i hrvatska udruga proizvođača aforističkog
i humorističko – satiričnog spisateljskog sadržaja, ponudila široj javnosti
svoj treći zbornički uradak u drugoj godini bespoštedne borbe protiv
nevidljivog, a medicini dobro poznatog neprijatelja, vele-neštovanog korona
virusa.
U uvodnoj besjedi glavnog urednika Zlatka
Garvanovića, uz naznake ciljeva objave zbornika, upućuje se dobronamjerna
drugarska kritika petokolonašima u našim redovima koji se, uzgred budi rečeno,
u stručnoj javnosti zovu antivakserima iliti teoretičarima zavjere. Pritom se,
očito je, gubi iz vida kako se teorija zove teorijom sve dok ne započne njezina
praktična primjena. No, o tome šire nekom drugom prilikom i na drugom mjestu.
Sam po sebi, naslov zbornika otkriva
njegov prateći sadržaj. Stožer je u današnje vrijeme simbol organizirane borbe
protiv biološkog agresora, a maske sredstvo zaštite i svakodnevnog skrivanja lica
izvan zidova vlastitih domova. U svakom ratu stožer ratuje onako kako mu
generali i čelnici kažu i nalože. Izravno i neizravno, strateški: uspješno ili
manje uspješno. Kako kad i kako rezultati na bojištu ispadnu.
U aforističkoj i humorističko-satiričnoj strategiji 82 člana
udruge koji su mobilizirani u zborniku, opredmećena su sva dostignuća
relaksacije duha i podizanja poljuljanog morala naroda pred iznimno opasnim
neprijateljem. Nije taj narodni neprijatelj samo nevidljivi virus i njegov
poglavnik kovid -19. Tu su i moćni nositelji mita i korupcije, tajkunizacije
privrede, pljačkaške privatizacije, idejni i stvarni kreatori odašiljanja
mladih u svijet radi traženja posla i ljepše budućnosti, te svi oni koji su
vlastite interese stavili ispred i iznad općedruštvenih i narodnih. S njima se,
riječima naoružani, na duhovit i satiričan način razračunava mala, ali hrabra
družina članova UHAH-a. Otvoreno, glavom u šaku i bez dlake na jeziku. Što bi
se narodski reklo: muški i uz nesebičnu potporu ženskih članova udruge.
Uključivo i onih iz susjedne države s kojom dijelimo 1000 kilometara zajedničke
granice.
Ono što su Indijancima strijele i
koplja, liječnicima tablete, sirupi i šprice, lopovima dugi prsti, a mnogim političarima
šuplje priče i prazna obećanja, humoristima su aforizmi, mudre misli, duhovite
riječi, karikature i drugi pisani i risani izričaji. To su oružja koja služe za
golo preživljavanje i za borbu kojom se ostvaruju određene dobre ili loše
nakane, ciljevi i interesi. Kod humorista se u ovom slučaju može govoriti samo
o dobrim namjerama kojima je ponekad, nažalost, popločan i put za pakao. To se
posebno događa onda kad ih na zub uzmu nedobronamjerni nositelji političke i
ekonomske moći. Tada humoristi postanu žrtvama vlastitog izričajnog oružja, koje
se pretvori u dobro nam poznati bumerang.
Zbornik „Stožer i maske“ preživjet
će i nadživjeti ovo pandemijsko vrijeme, i bit će važan knjiški dokument kad se
budu radile aforističke i ine antologije duhovitih misli i izreka. U njemu će
svako moći pronaći filozofijske, ironijske, satirične i druge opaske o
dvadesetim godinama dvadeset prvoga stoljeća, koje je započelo
vojno-političkom, nastavilo se ekonomskom i zdravstvenom krizom, a završit će
se opet nekom novom ili već spomenutim krizama. I, dakako, novim potresima,
poplavama i pomorima na raznim stranama ove lijepe Zemlje.
Hrvatski aforisti i humoristi svoj
doprinos rasvjetljavanju aktualnog društvenog
i bjelosvjetskog stanja na zbornom knjižnom mjestu nazvanom „Stožer i maske“,
bez maske na licu i straha u duši i očima, ispisuju dugoročne mudre duhovite
poruke koje su sažete u jednoj ili najviše dvije rečenice. Da bi čitačima
predočili neke od tih poruka, iz zbornika smo prepisali neke koje su nam se
učinile prikladne za ovu prikazivačku priliku. Uz aforističke poruke nalaze se
i imena njihovih autora da se zna tko je šta mislio i zapisivao u ranim
dvadesetima godinama tekućeg stoljeća.
Prepisivanje
započinjem od najmlađeg autora Marka Babića rođenog 1996. koji nas upozorava: Ne srljajte kao guske u lockdown! Na
njegov radićevski apel nadovezuje se zagrobnom prijetnjom Vinko Bajrović, koji
po dalmatinski kaže: Umre li moj pape od
korone, tražit ću da ga ukopaju zajedno s likaron koji ga je ličija. Vrli
pisac za djecu i odrasle Josip Balaško prenosi nam terapeutski savjet koji
glasi: Što tu nije jasno u vježbanju
disanja? Udahneš korona virus i – izdahneš. Aforist Savo Ilić, koji je, bez
korone, preminuo nekoliko dana nakon primanja druge doze cjepiva „moderna“ za
života je poručio da…Zbog pandemije i ljubav
treba voditi na distanci. Pisac – glazbenik Danko Ivšinović podsjeća nas
kako… Medicina napreduje. Bolujemo sve
duže. Prema zapažanju Dražena Jergovića i u doba korone: Grupiranje je zabranjeno, glupiranje dopušteno! Svoj stav o radu stožera Damir
Markulj prezentira riječima: Propisujući
mjere, stožer je prešao svaku mjeru. Tomislav Mihanović daje zanimljivu
dijagnozu društva u kojoj konstatira: Procijepljenost
nam je mala, ali je zato rascijepljenost velika. Za razliku od njega,
Hrvoje Marko Peruzović tvrdi: Sve su to
petokoronaši. Po mišljenju Veseljka Vidovića Korona ima više stožera nego domovinski rat. Koronarna aforistička
zapažanja i kazivanja Mladen Vuković zaključuje poučnim aforizmom koji glasi: S ovcama nikada nećemo steći imunitet krda. Živi
bili, pa se u to i sami uvjerili!
Osim
aktualne koronomanije, aforisti su zaokupljeni i drugim temama i životnim
dilemama, koje okupiraju radne ljude i građane iliti hrvatsko pučanstvo. Tako
Svetislav Biljanović mudro zaključuje kako… U
politici treba više kulture, a u kulturi manje politike. Marko Ivan
Blažević, ocjenjujući političare kaže: Izveli
su nas na pravi put. Doveli su nas do granice. Po mišljenju Drage Bosnića… Čovjek je najopasniji kad se povuče – u
sebe. A Tomislav Božinović, materijalni status umirovljenika opisuje
riječima: Svaki drugi umirovljenik u
prosjeku je prosjak. Prošlo i sadašnje vrijeme Alojz Buljan opisuje lako
razumljivom rečenicom: Otišla je crvena,
a došla „crkvena“ vlast. Svoj odnos prema svijetu i svemu ostalom Darko
Ciglenečki pojašnjava u duhu s vremenom: Jedini
bunt na koji pristajem je bunt – novčanica. Velemajstor aforistike Jandre
Drmić, za gospodina-druga N.N. primjećuje: Napravili
su budalu od njega. Više se nije dalo učiniti. U skladu s vlastitim
godinama Ivan Dujmović obavještava bliže i dalje: Položio sam kamen temeljac – na groblju. Željko Funda se na to
nadovezuje riječima kako: Ateisti umiru s
vjerom u prošlost. A Zlatko Garvanović pridodaje: Većina bogova su ateisti. Malih, podrazumijeva se. Pokojni Vinko
Hajnc još je za života primijetio kako je… Život
samo zalet prema smrti. Pa se vi gospodo zalijećite! Abdurahman Halilović –
Ahil misli kako je… Rano o tome govoriti,
a kasno šutjeti. Spisateljica Sakiba Harčević smatra da… Nije mudrost živjeti, već preživjeti. A
dokle? E, to će se vidjeti kad za to dođe vrijeme. Do tada, po zapažanju Ljerke
Poštek Jelača… Netko brine o zdravlju, a
netko o bolesti. A netko i o imanju, Jer…Najviše je junaka imovinskog rata, kaže i potpisuje Elizabeth
Suzana Kozina. Da je tomu tako potvrđuje i Zorica Krznar Blagec, koja Hrvatsku
opisuje riječima: Hrvatska je mala zemlja
velikih lopova. Tko u to ne vjeruje, neka navrati u Remetinec ili bilo koji
zatvor lijepe njihove. No, i pored svega toga, Dragutin Lončar poručuje: Kupujte hrvatsko. Još malo pa nestalo. A
Drago Maršić zaključuje: Šaka jada
najskuplje nas košta. Sličnog je mišljenja i Marinko Mijović, koji
dopunjava misao Karla Marksa riječima: Rad
je stvorio čovjeka, a država neradnika. Na tu se misao nadovezuje Grgo
Mikulić, koji veli : Čovjek će uraditi
sve, samo da ne radi. Sličnog je mišljenja i Boris Nazansky čija
definicija: Hrvatska – zemlja po vjeri
čovjeka, izražava stanje svijesti društva novokomponiranih vjernika.
Društva u kome su, po mišljenju Mare Ožić Bebek: Manje štete od tajfuna, nego od tajkuna. Zato, po sudu Ladislava
Radeka: Za mnoge naše ljude sunce izlazi
na Zapadu. To je u neku ruku i normalno jer, po mišljenju Tomislava
Supeka.…Naš gospodarski zaokret je
vraćanje nazad. Glavni razlog tome je, kako kaže Miroslav Vukmanić, u tome
što: Narod uvijek bira – Barabu.
Uz
sve naprijed spomenuto i ne spomenuto, na kraju ove zapisane besjede navodim
aforizam Nede Zubana koji poručuje… U
novinske patke još vjeruju samo - guske. Radićeve ili neke druge, svejedno.
Ako ne mislite tako, onda i dalje pratite naše medije, jer tamo će svaki čovjek
pronaći svoju istinu. Neko ovakvu, a neko onakvu, ovisno o tome u što vjeruje i
kome sve ne vjeruje.
Do
narednog, četvrtog zbornika koji je u pripremi, svima želim učinkovito čitanje
„Stožera i maski“. I, uz to dakako, što skorije raspuštanja i skidanja istih s
ljudskih lica i zarobljenih usta i nosnica. Na zdravlje vam bilo svima! I
znanima i neznanima.
0 коментара:
Постави коментар