ZEMLJA
Zemlja?
Ah, da, Zemlja.
Kad sam ono zadnji put bio kod ovih?
Davno.
Ako se dobro sjećam tada sam nekog starca spasio potopa rekavši mu da sagradi Arku.
Greška.
Kakav se sve tad šljam spasao sa onim simpatičnim čičom. A obećao mi je samo sinove.
Šteta.
Šteta svih onih životinjskih vrsta, koje sam stvorio dok sam još imao mašte, i koje zbog te bagre nisu imale mjesta u barci.
Šteta ptica.
Sad mi se više ne da.
Možda je ipak trebalo da ih podavim. Kao one dvije njihove ranije civilizacije. Toliko su me bili naljutili svojom pokvarenošću da sam morao da ih uništim. Bez tragova, koji bi one koji će doći samo uludo opterećivali. Čak me ne grize ni savjest.
Bojim se da ova planeta definitivno nema budućnost. Kako samo sporo napreduje. A i kako da napreduje kad uglavnom ratuje. Sama sa sobom.
Ludo.
Izgleda da je propao i moj treći zemljani eksperiment. A tako sam bio ponosan na onog prvog čovjeka, koga sam uinat stvorio po svom liku.
Sve dok, sve dok ne ukrade onu jabuku.
Bruka.
Zar stvarno ova planeta ne može da bude moralna.
|
Kako samo sporo napreduju. Oni sa planete Dragon, koje sam stvorio manje više u isto vrijeme kad i ove, već lete brzinom nekoliko puta većom od brzine svjetlosti, a imaju mozak tri puta, ponavljam tri puta, manji od Zemljana. I ni približno savršen izgled. A i planeta im nije neka.
Nekompletna.
Ima samo Pakao i Čistilište.
Oni zato zaslužuju da prežive.
A ovi, ovi sa Zemlje se baš kilave. Kao da im glava služi jedino za ravnotežu. Još ni u svoj sunčev sistem nisu pošteno zavirili, a kamoli u tuđi. U čitavom mom nebeskom carstvu od njih su gori samo Piromanci. Njih sam bar pet puta dosad zatirao. I još ću bar pet puta. Sad su ponovo na početku. Tek silaze sa drveta i pronalaze vatru. Neka, neka još malo odskoče.
Zemlja.
Oni su izgubili vjeru u mene, a izgleda i ja u njih.
A ne može se bez vjere.
Izgleda da sam zalud slao sina.
Za njihov spas.
Za njihov...
Nije dobro što znam...
Nema više nikog ko može da spasi one koje je preuzela pohlepa, mržnja i strah.
Živi ubijaju naoko polužive. A naoko poluživi naoko polumrtve.
Sve je ovdje naoko.
Sve je kobajagi.
Ako ih pustim još koji vijek bojim se da će toliko zatrovati Zemlju da će ona biti bez života sve do mog sledećeg dolaska.
A ja rijetko navraćam.
Zato je možda najbolje da ih odmah uništim.
Najbolje.
Imali su dovoljno vremena.
Dvije hiljade godina unaprijed i još nekoliko puta dvije hiljade godina unatrag.
Dovoljno.
Previše.
Nisam im ja kriv što su spori.
Da ih uništim...
Moram...
Ili ne...
Zašto da uopšte prljam ruke.
Oni će to sami ionako brzo da urade.
Sve ludosti su i dosad uradili sami.
Da, sami.
Ludosti...
Miladin Berić
0 коментара:
Постави коментар