Časopis Šipak

MIKICA ILIĆ - KO SE SMEJE ZLO NE MISLI

 

                         KO SE SMEJE ZLO NE MISLI




- A gazda mi je još rekao: plata švaj­carska, posao čist, gospodski, sve na dug­miće. Slobodan dan, odmor, bolova­nje - sve po propisu. Pauza za doručak, kafu, užinu, ručak... Službeni auto, dne­v­nice, bakšiš... Platu ću da od­va­jam na stranu. 

Slušam i gledam kuma. Odrasli smo za­jed­no, a uvek me iznova zaprepasti svo­jom lakomislenošću. Po ko zna koji put menja jedan posao za drugi, još go­ri. 

Ćale se nikad ne upliće u razgovor sa mo­jim gostima. Ovog puta čini izuze­tak. Vidim kako mu titra podrugljiv sme­šak na krajevima usana, dok seda preko pu­ta kuma. Ovaj pojačava doživ­ljaj jer ga sad slušaju dvojica:

- Dobro kažu ljudi: svako ima svojih pet minuta. Iduće godine u ovo doba...

- Slušaj, kume! - matori se kezi. Već vi­dim, pada žestoka zajebancija. - Od­mah nekako posle rata mi, omladinci, uk­ra­de­mo malo kukuruza, uzmemo ka­nap i drveni sanduk za brašno, pa na ka­nal, u trsku postavimo zamke. Divlje pat­ke lete, kruže iznad nas, i one mu­čenice gladne. Najposle, osmele se pat­kice, pa priđu onoj našoj zamci i počnu da zo­baju. Kako progutaju zrno, dva, a mi potegnemo kanap i cap! eto ti veče­re. Uhvatimo ti tako, jednom prilikom, mu­ta­vi Todor i ja dve patke, spa­ku­je­mo zamku, pa hajde kući. Sneg na­padao, ciča zima, a put poledio, jedva ho­damo. Todor steg'o onu svoju patku pod pa­zuh, a ona mučenica već napola mrtva, što od hladnoće, što od straha. Sad ću, veli Todor, čim stignem kući ovu patku da sredim, pa hop! u lonac, ima su­pa da bude kao san. Onda ću da napravim makarone sa pačijim mesom. Eh, što je to stvar, prste da poližeš. Ostatak ću da bacim na roštilj, a jedan deo u pap­rikaš. Bataci da se pohuju. Što pre­tek­ne, prosušiću na dimu. Priča Todor, a pat­ka se skupila, nema u njoj trista gra­ma. Kad, najednom, zakorači Todor, no­ge izleteše ispod njega, puče dupe­tom o led, ruke poleteše uvis, a ona pat­kica prhnu nebu pod oblake. Vidiš le­po: maše krilima Todorova večera.

Ćale se kezi dok završava priču, ja se suz­državam koliko mogu, a kum umire od smeha. Lepo se zacenio, pa mu suze poš­le na oči.

Smeje se kum zato što je Todoru po­beg­la patka.

Mikica Ilić


Administrator ШИПАК

0 коментара:

Шипак, Београд.Сва права су задржана!Дизајн блога Игор Браца Дамњановић. Омогућава Blogger.