Ivo Mijo Andrić
PISANJE JE OVJERA
SJEĆANJA
Slavica
Maksić: OD LUKA DO STRELE, „Alma“, Beograd 2020.
Zapisivanje misli svojevrsna je
mentalna i spisateljska terapija koja ima pozitivan učinak na zdravlje čovjeka.
Znade to doktorica psihologije Slavica Maksić, pa uz redovne obaveze i
svakodnevne poslove pronalazi vrijeme i za zapisivanje misli koje se, kao pčele
radilice roje u ljudskoj glavi. Javljaju se te misli kod svakoga, ali je mali
broj onih koji ih bilježe i odlažu u notese iz kojih kasnije nastaju knjige i
vrijedne misaone zbirke. Takva je i zbirka Od luka do strele, koju je Slavica
ispisivala godinama, da bi je u knjižnom obliku ponudila na uvid čitanje
ljubiteljima lijepe i duhovite riječi.
Zbirka je obogaćena inspirativnim
predgovorom u kome autorica otkriva razloge zbog kojih se posvetila pisanju kao
duhovnom poslanju, koje ostavlja trajne plodove na bogatom književnom polju.
Ljubav prema knjizi s kojom se druži od rane mladosti i želja da književno
polje bude još rodnije, usmjerili su je na pisanje pjesama, priča, putopisa i kratkih
misli koje se javljaju na svakom koraku. Mnoge od tih misli, zbog predanosti
drugim poslovima ili zbog brzine njihovog gašenja, ostaju ne zabilježene. Ali
dio njih pisac uspijeva ovjekovječiti i staviti na uvid drugim ljudima putem
elektronskih i novinskih medija ili knjiga potpisanih svojim imenom.
Stazom Od luka do strele, Slavica Maksić je prošla s olovkom u ruci,
zapisujući sve ono što joj se učinilo vrijednim pamćenja i čuvanja od
sveprisutnog vremenskog zaborava koji briše lijepa i ružna sjećanja, ako
ljudskom rukom nisu zapisana. Odlasci u vječnost bez pisanih tragova odnose sve
on što nam je život dao, i što smo mi od njega uzeli. No, ako smo ponešto od
toga stavili na papir ili u tonski zapis, to ostaje kao svjedočanstvo
naraštajima koji će tek doći. I kao škola iz koje se uči o tome kako je nekad
bilo te tako obogaćuju vlastita znanja i životna iskustva.
Ako Brak iz računa razvija matematičke sposobnosti, kako kaže Slavica,
onda su predbračni ugovori najbolje sredstvo za zaštitu interesa potencijalno
ugrožene strane. U kapitalizmu se bez računa ništa ne računa. Isto tako je i u
državama koje uvijek uzimaju više od građana od onoga što su zaslužile da bi im
od toga, u vidi socijale, mogle ponešto vratiti. Život je matematika više nego
leksika i onaj ko to ne razumije na kraju redovno ispadne gubitnik. A Gubitniku je i pirova pobeda velika, dodaje
spisateljica kao svoj komentar. Kad gubljenje pređe u naviku, od njega se teško
odviknuti kao i od svake druge loše navike.
U bogatoj zbirci misli i aforizama
Slavice Maksić najviše je onih koje su vezana za današnje vrijeme. Njihova
aktuelnost podsjeća nas u kakvom vremenu i na kakvim prostorima živimo. Vrijeme
je to sukoba i ratova koji se smjenjuju kao na filmskoj traci. Tek što se jedan
razbukta i ostavi pogubne posljedice, politički piromani potpaljuju drugi. Ova
naša planeta postala je poprište za odmjeravanje snaga ludih državnika, kojima
je oružje važnije od riječi. Umjesto razgovora, dogovora i mirovnih sporazuma,
ispaljuju se ubojite rakete koje ubijaju ljude i uništavaju njihova materijalna
dobra. Velike sile dokazuju snagu na malima, trgovci oružjem sve više potiskuju
trgovce hranom.
Da
Kolumbo nije otkrio Ameriku, sada je ne bismo ugrožavali, konstatuje
autorica u jednoj svojoj vojno-političkoj, u biti mudroj istorijskoj misli. Ne
bi ova misao bila tako zanimljiva i aktuelna da se ne nadovezuje na zvanične
američke stavove o tome kako su njihovi interesi ugroženi diljem svijeta. A
njihov temeljni interes je: biti prvi, jači i moćniji od svih. I od država koje
su od nje dvaput veće i od onih koji imaju tri ili četiri puta više stanovnika.
A dobro se zna kako je i na čemu nastala SAD, nakon što ju je Kolumbo slučajno
otkrio. Ima da nema znači nema da ima, zaključuje
Slavica Maksić svoja razmišljanja o toj mučnoj temi i dodaje: Kombinovanje visoke politike i niskih
strasti daje prosek koji odgovara narodu. Ma koliko ga voljeli i branili,
ne može se narod osloboditi od odgovornosti za izbor loših ljudi na najvažnije
dužnosti u državi i društvu. Takvim činom narod sebe zakopava u vreli
pustinjski pijesak i hladnu crnu zemlju.
Mnogo
je misli u ovoj zbirci koje zaslužuju da budu citirane i zapamćene, ali ću za
kraj ovog osvrta izdvojiti samo neke od izuzetne i trajne vrijednosti.
Posle nekih
godina, život se svede na borbu za život.
Sat nije kriv
što kasnite. On je samo svedok.
Sećanja su
fotošop života.
Sadašnjost ne
postoji za one kojima je sve istorijsko.
San svake
anegdote je da postane legenda.
Mnoge javne
ličnosti su više javne nego ličnosti.
Porazgovarajte
sa sobom, pre nego što iznesete svoj stav.
Starost je lepa
ako nije teška.
Sve olovke pišu
srcem, što se ne bi moglo reći za sve pisce.
Fantastičan
život je proizvod fantazije, s ne života.
Reč po reč i ode
misao.
Osim
ako nije odmah zapisana, i tako sačuvana za buduće doba. A Slavica Maksić i
njoj slični pisci vode računa o tome da sve što mislimo ne ode niz vjetar i da
se ne istopi u moru vremena.
0 коментара:
Постави коментар