IVO MIJO ANDRIĆ - SMISAO I VAŽNOST OSMISLICA

Ivo Mijo Andrić

SMISAO I VAŽNOST OSMISLICA

Ivan Bradvica: SAMOPOSLUGA BEZ BLAGAJNE, V.N. i Naklada DHKHB, Zagreb – Mostar, 2024. godine

Hrvatski i bosanskohercegovački pjesnik i pisac kratkih misli Ivan Bradvica (1949, Veljaci kod Ljubuškog) otvorio je na početku 2024. godine u Zagrebu i Mostaru rijetko viđenu i potrošačima lijepe pisane riječi dosad nepoznatu samoposlugu bez blagajne. Radi se, zapravo, o zbirci kratkih misli odnosno osmislica, kako ih autor naziva, koje se bave gotovo svim sferama društvenog i individualnog života. Njih je autor uokvirio u knjigu registriranu pod nazivom Samoposluga bez blagajne.

Osmislica, kao duhovni proizvod, je kratka misao o ljudima, stvarima, pojavama i događajima, nastala autorskom domišljatošću i zapisana u vidu aforizma, gnome, sentence, izreke ili druge mudre misli, s ciljem da ostane zabilježena na korist današnjim i budućim generacijama čitalaca i drugih konzumenata književnog stvaralaštva. Ona nema naglašene mudroslovne pretenzije, niti pripada isključivo aforizmu kao posebnoj književnoj vrsti. Nije ni satira koja kritizira i ismijava pojedince, grupe, državu ili vlast. Ako ih na pojedinim mjestima i spominje, čini to u blažem obliku koji ne osuđuje niti presuđuje za loše postupke učinjene na štetu društva ili njegovih užih grupa i pojedinaca. Jednom riječju, književnik Ivan Bradvica, koji je radni vijek proveo kao građevinski stručnjak, u mirovini je nastavio graditi, a ne rušiti izgrađeno, ili dovoditi u pitanje posao drugih graditelja.

Njegova zbirka osmislica zamišljena je i realizirana kao samoposluga iz koje svatko može uzeti, bez bilo kakve nadoknade, jednu ili više od blizu 1700 zapisanih misli i koristiti ih neograničeno za svoje potrebe, ili besplatno dijeliti drugima. Većina današnje književnosti u sličnom je položaju, jer su autori svedeni na proizvođače čija se roba ne cijeni i uzima gotovo, pa zabadava. Nije to krivnja pisaca, već društva koje je tu vrstu kulturne produkcije do te mjere obezvrijedilo da na tržištu većim dijelom nema gotovo nikakvu prođu osim kad se na sajmovima knjiga, ili na buvljacima, prodaje u bezcijenje. Rijetki su danas autori koji se mogu pohvaliti materijalnim probitkom od svog rada ili zaradom od prodanih knjiga. A nekada se, i to ne tako davno, od honorara za jednu izdanu knjigu mogao kupiti novi automobil ili manja kuća na periferiji grada.

Pjesnik i zapisivač kratkih misli Ivan Bradvica radi taj posao za svoju dušu i na štetu kućnog budžeta, ali svjestan da će se u plitkom moru čitalaca naći poneko tko će te njegove osmislice pročitati i o njima možda izreći makar škrtu pohvalu. Dovoljna je to satisfakcija piscu opće prakse da nastavi raditi taj posao s uvjerenjem da nije beskoristan, i da će ga makar prepoznati čitači vremena koje će tek doći. Prepoznali su čitači i struka tako neke pokojne pisce iz prošlosti i oni su danas višestruko poznatiji i cjenjeniji nego u vremenu u kome su živjeli i stvarali.

Osmislice Ivana Bradvice u zbirci Samoposluga bez blagajne, grupirane su po srodnosti i označene naslovima te, zbog bolje preglednosti, poredane abecednim redom. Tako je čitaocima pružena mogućnost da lakše razumiju piščeve poruke i usporede vlastite misli o istoj temi s njegovim razmišljanjima. Dobar je to način uspostave neposredne komunikacije između pisca i čitača i privlačenja zainteresiranih da se i sami okušaju u sličnom poslu zapisivanja svojih misli i osjećaja.

Držeći se abecednog pravila, autor svoje osmislice započinje zapisima o aforizmu i aforističarima. Po njegovom mišljenju… Pravi aforizam je munja s gromom. On osvjetljava stvari, pojave i ljude i udara gdje, kako i koliko treba. Ne nanosi štetu tamo gdje to nije nužno i gdje vladaju mir i dobro. Baš zbog toga, … Aforističari su posljednji romantičari. A romantičari su pjesnici duše, a ne dramatičari koji šire nemir i nered u društvu. Po Ivanovom mišljenju Bezglav nema stav, a … Troglava BiH različito tumači isti stih. Otuda … BiH je tro civilizacijski čvor, koji treba europski nadzor. U praksi je, nažalost, i taj nadzor podjednako neučinkovit kao i tro vladajući bosanskohercegovački čvor. A što se tiče zemlje u kojoj živi, autor epigramski zaključuje: Čekam svaki dan u Croatiji da svima croasan ne bude san. Svima baš croasan nije san, ali većini jest. Hoće li tako biti i u buduće, vidjet će oni koji će doći poslije nas.

Dobar čovjek stvara raj oko sebe, kaže Ivan Bradvica, i naglašava: Europljanin sam onoliko koliko sam Hrvat. Je li to mnogo ili malo, pokazat će vrijeme. Danas je izvjesno da kod nas, ali i drugdje u svijetu … Glavni izbjegava glavno, i da … Samo je hranitelj istinski branitelj. A mi smo namnožili toliko branitelja da se od dijela njih i njihovih privilegija ni sami ne možemo obraniti. Ni imunolog nije na sve imun, reći će pisac i dodati kako… Malo tko u nečem nije invalid. Domovinskog rata ili imovinskog mira. Jer… Istina pogađa, laž je odgađa. Čovjek laže u svoje ime, a … Stvaranje novih laži, stare laži snaži.

Epigramske misli prisutne su na brojnim stranicama zbirke i one su proizvod autorskog pjesničkog gena koji njeguje stih i rimu kao blagotvornu literarnu mješavinu ljekovitih misli i riječi. Blaga ironija i umjerena alegorija nadopunjuju njegov odmjeren stav prema ljudima i svemu što ga okružuje. Tko u drugome vidi samo mane, pao je na niske grane. Moglo bi se reći da je pao i sa niske grane, pošto su niske grane bliže zemlji nego nebu kome streme samo neumjereni letači. Narod u meni i oko mene nije isti, primjećuje pisac i dodaje: Samoizolacija je skrivanje frustracija. Rješenje za nju vidi u razgovoru s drugima i sa samim sobom: Samoća se rješava druženjem s Riječju.

Cijela zbirka osmislica premrežena je leksičkim inovacijama od kojih su najčešće kovanice i spojnice bliske po smislu i izričaju. Tako u mnogima susrećemo izraze kakvi su: badavaonica, bezsebić, bezvizijac, bistroumović, dogradizam, dojmovanje, dušografija, glavomislić, idejnica, istražilović, močvarište, mrmljaonica, očešalović, ogolizam, savjestoljub, uvažizam, uživoćeno, vegetarović, vježbomozgalica, vlastohlapić, zastranizam, životosnovlje i slični. Te jezične novotarije pojačavaju originalnost autorskih osmislica, koje su mislene imenice ili zamjenice iskovane na govornom nakovnju dvoriječja koga sve rjeđe susrećemo u hrvatskoj i europskoj književnosti. Dobro je da imamo pisaca koji ne zapostavljaju inovativnost u književnom stvaralaštvu i koji obogaćuju jezik naroda kome pripadaju.

Zato ovu knjigu vrijedi pročitati s pažnjom kakvu posvećujemo drugim poetskim i proznim djelima, čija radnja plijeni čitalačku pažnju. U njoj ćemo pronaći dosta toga što smo do sada čuli i o čemu smo razmišljali, ali što nije zabilježeno i sačuvano od vremenskog zaborava. Ivan Bradvica se pobrinuo da nam to stavi na uvid bez namjere da nam dijeli pretenciozne poduke i poruke, ali da nas usmjeri da i sami ponešto zapišemo od mudrosti koje nam ponekad padnu na pamet ili dođu u misli. Tako nastaje književnost i duhovna produkcija kao vrijednost koja vječno traje ako se zapiše i javno predoči, kako on predočava u svojim knjigama.