Ivo Mijo Andrić
ZBORNIK HRVATSKIH I ČEŠKIH AFORISTA „OTISCI VEDRINE“
UVODNE RIJEČI
PRIREĐIVAČA
Od
vremena Marka Marulića (1450. – 1524.) hrvatski pisci, uz ostale vrste
književnog stvaralaštva, zapisivali su aforizme i druge kratke misli. Neki od
njih u prošlim stoljećima objavili su posebne autorske ili koautorske zbirke
kratkih misli i aforizama (Ante Starčević, Feliks Barušić, Nikola Andrić, Mara
Rakić, Ante Dukić, Rudolf Maldini, Hugo Krishaber, Antun Gustav Matoš, Irma
Lederer, Gustav Krklec…). Njihovim putem u drugoj polovici 20. i u 21. stoljeću
nastavili su brojni književnici i književnice, bogateći riznicu kratke, mudre i
duhovite misli (Vesna Parun, Srećko Lazzari, Zvonimir Drvar, Pajo Kanižaj,
Zvonimir Balog, Luka Tomić, Martin Jakšić, Marinko Mijović, Tomislav Supek i
drugi).
Aforističku
tradiciju nastavljaju pisci i zapisivači kratkih misli srednje i starije
generacije, koji su stekli međunarodnu afirmaciju na balkanskim i širim
europskim prostorima (Jandre Drmić, Danko Ivšinović, Živko Prodanović,
Abdurahman Halilović Ahil, Ladislav Radek, Boris Nazansky, Đurđa Vukelić Rožić,
Zlatko Garvanović, Mladen Vuković, Zlatko Tomić, Dražen Jergović, Darko
Žigrović…), kao i mnogi drugi koji su danas iznimno stvaralački aktivni u
zemlji i inozemstvu. Zahvaljujući njihovu predanom spisateljskom radu, aforizam
u Hrvatskoj ima osiguranu lijepu i izvjesnu budućnost.
U
proteklom razdoblju, a posebno od 2017. godine, kada je osnovana Udruga
hrvatskih aforista i humorista (UHAH) pa do danas, hrvatska aforistika
doživjela je takav napredak kakav nije zabilježen ni u jednom prethodnom
stoljeću. Broj pisaca aforizama i zapisivača kratke misli skoro je udvostručen
u odnosu na ranije godine, a višestruko je porasla i nakladnička produkcija.
Udruga je objavila sedam godišnjih zbornika aforizama svojih članova te devet
zbornika s aforistima iz država slavenskog govornog područja (Bosna i
Hercegovina, Srbija, Crna Gora, Češka, Poljska, Sjeverna Makedonija, Slovačka,
Slovenija i Ukrajina). Tu su i dva tematska zbornika o ljubavi i vinu, te
zbornik posvećen preminulim hrvatskim i srpskim aforistima. Bogata je to produkcija
koja učvršćuje temelje hrvatske aforistike i otvara široke mogućnosti za
njezinu daljnju jezično-stilsku nadogradnju i estetsko oblikovanje.
Uz
zajedničke zbornike i knjige objavljene u nakladi Udruge, više desetaka njenih
članova i drugih pisaca objavilo je autorske zbirke kratkih misli, aforizama i
epigrama u vlastitoj nakladi, čime su obogatili knjižni fond nacionalne,
regionalnih i gradskih knjižnica, kao i kućne biblioteke brojnih ljubitelja ove
vrste literarnog stvaralaštva. Broj objavljenih zajedničkih i autorskih knjiga
sigurno bi bio znatno veći da Ministarstvo kulture i medija RH podupire
aforistiku kako podupire druge vrste književnog stvaralaštva. Ono do sada nije
dodijelilo potporu ni za jednu knjigu aforizama, niti za bilo koju drugu aktivnost
hrvatskih aforista. Treba se nadati da će se takav neprihvatljiv odnos
izmijeniti u budućem vremenu te da će aforizam dobiti zapaženije mjesto, ne
samo kod mjerodavnog ministarstva, već i u programima fakulteta na kojima se
izučava hrvatska i svjetska književnost. Za sada je aforistika i tu
zapostavljena vrsta književnosti o kojoj malo znaju čak i profesori jezika u
srednjim školama i na fakultetima.
Hrvatski
aforisti u svojim kratkim misaonim i pisanim uradcima bave se aktualnim temama
iz svakodnevnog života i slijede trendove suvremene europske i svjetske
aforistike. Na meti njihovih opažanja i kritičkih promišljanja nalaze se
negativne pojave i problemi u sferama politike, ekonomije, kulture, sporta te
društvenog i individualnog života radnih ljudi i građana. Od sloma socijalizma
i raspada bivše SFRJ, koji je kroz rat doveo do stvaranja sedam samostalnih
država, na ovim su se prostorima odvijale društveno-političke i ekonomske
promjene koje su potaknule i nadahnule pisce i druge kreativne ljude da javno
iznose vlastite stavove i mišljenja o svemu što im se činilo neprimjerenim i
neprihvatljivim za vrijeme u kojem živimo. Tako je nastao bogat opus
aforističkog i satiričnog stvaralaštva koje je najprije objavljivano na
internetu, te u radijskim i tiskanim medijima, a onda pretakano u pojedinačne i
koautorske zbirke, almanahe, zbornike i antologije.
U
tim misaonim mudroslovnim biserima obogaćenim ironijama, alegorijama,
hiperbolama, sarkazmom, paradoksima i drugim stilskim figurama, njihovi su
tvorci prikazivali stanje u društvu i državi, ukazujući na potrebu njegovog
mijenjanja demokratskim sredstvima, a ne nasiljem kako se to često događa.
Mudre opaske i duhoviti kritički opisi određenih negativnih pojava i njihovih
tvoraca i pronositelja, poziv su na buđenje svijesti o potrebi poboljšanja
stanja mirnim putem u interesu svih, a posebno najugroženijih slojeva društva.
Na takav zaključak i konkretnu nenasilnu društvenu akciju upućuju nas, uz
ostale, i ovi aforizmi hrvatskih autora: „Čuvaj se onih kojima je rodoljublje
zanat.“ (Ante Dukić); „Neki političari u svojim strankama postaju trojanski
konji.“ (Josip Balaško); „Neki su se izborili tek poslije rata.“ (Drago
Bosnić); „Zakopali su svoje kriminalne radnje u rupe u zakonu.“ (Jozo Čizmić/);
„O Bibliji se može govoriti opuštenije. Pa nije to sveto pismo!“ (Jandre
Drmić); „Loše nam je krenulo. Dobro još stoji.“ (Abdurahman Halilović Ahil); „U
požaru strasti najprije izgori novčanik!“ (Zlatko Garvanović); „Dugovi nastali
– drugovi nestali!“ (Dražen Jergović); „Da nije himne, mnogo ne bi znali gdje
im je srce.“ (Tonka Lovrić); „Ostvarili su američki san, jer je pravna država
spavala!“ (Danko Ivšinović); „Cijene rastu – moral pada!“ (Boris Nazanski); „I
knjiga se može ubiti. Nečitanjem!“ (Živko Prodanović); „Do sada smo uspjeli
demontirati kraljevinu i komunizam. A i ovom kapitalizmu će odzvoniti!“
(Tomislav Supek); „U Hrvatskoj vrijedi pravilo: Tko tebe kruhom, ti njega
mlađim kamenim dobom!“ (Zlatko Tomić); “Pametan čovjek rješava svoje probleme.
Ostali se bave tuđim poslima.“ (Đurđa Vukelić Rožić); „Oni koji su othranjeni
na ptičjem mlijeku, misle da će vječno visoko letjeti!“ (Darko Žigrović).
Široka
paleta mudrih i duhovitih riječi otkriva pravo bogatstvo jezika i
intelektualnog misaonog postignuća hrvatskih aforista koji su u proteklim
godinama osvojili brojne međunarodne nagrade i priznanja za svoje stvaralaštvo.
Njihovi aforizmi zastupljeni su u dvadesetak zbornika i antologija objavljenih
u drugim balkanskim i europskim zemljama. To je dobar zalog za budućnost, a u
isto vrijeme i čvrsto polazište za generacije zapisivača kratkih misli koji će
tek doći.
Njima,
kao i čitateljima ovog zbornika, želim vedro i veselo čitanje i dubokoumno
promišljanje svega što je u njemu napisano i stavljeno pred pravedni sud javnosti.
Autorima pogovora Aleksandru Čotriću. Marijanu Lipovcu i Mladenu Vukoviću
zahvaljujem za stručni doprinos u elaboraciji sadržaja zbornika i prikazivanju
razvojnog puta hrvatske i češke aforistike.
Ivo
Mijo Andrić
MISLI
SU NEPRESUŠNI IZVORI RIJEČI I DJELA
Aforizam je
neprestani osmijeh na usnama mudrosti. (Otto František Babler)
Sada sve više
majmuna postaje od – ljudi! (Josip Balaško)
Najmanje šanse da se pronađu
imaju oni koji su posvuda. (Ivan Bašić)
Vrijedan traži
rukavice, lijen izgovor. (Drago Bosnić)
Kad rodiš mudru misao, ne zaboravi da je
usvojiš. (Vladislav Božedaj)
Samo je u politici moguće spremiti ražanj dok je zec u
šumi. (Jaroslav Boček)
Mudre misli znaju koga treba izbjegavati. (Stanislav Brožek)
Za
stvar mira ni jedna tuđa žrtva nije velika. (Karel Čapek)
Biti
ili ne biti, pitanje je dana. (Jozo Čizmić)
Umijeće govora u
sjenci je umijeća slušanja. (Radka Denemarkova)
Da se pojavi danas, Isusu bi rekli da
krade Bogu dane. (Jandre Drmić)
Mladost pije,
starost plaća. (Ante Dukić)
Veliki prasak – početak
univerzuma ili završetak braka. (Vaclav Dušek)
U ogledalu ne možeš
prepoznati budalu. (Jiri Faltus)
Novac jeste sredstvo
đavola, ali njime se plaćaju i anđeli. (Ivan Fontana – Mojmir Soukup)
Ukinuli su smrtnu, ali ne i besmrtnu
kaznu. (Zlatko Garvanović)
Uhljeb ostao bez
kruha. (Ivan Grahovec)
Ubili su boga u njemu, dok mu se molio. (Abdurahman Halilović Ahil)
Dobro je biti pametan, ali nije dobro kad ne znaš što ćeš s njom.
(Jaroslav Hašek)
Politika nije
vještina mogućeg; politika je vještina nemogućeg. (Vaclav Havel)
Život je borba. Sa
sobom. (Patricie Holečkova)
Najveće otkriće je ako
vas ne otkriju. (Miroslav Holub)
Političari su ljudi
koji plivaju slobodnim stilom. (Buhumil Hrabal)
Optimista? Onaj tko
trlja ruke čak i kad su mu vezane. (Miroslav Huptych)
Političari
su svijet za sebe. Dakle, samo za sebe. (Danko Ivšinović)
Batina
ima jedan, a vucibatina dva kraja. (Martin Jakšić)
Vjera nam je odavno otišla k vragu. (Dražen Jergović)
Smisao života je u
tome što ima svoj kraj. (Franc Kafka)
Neradnik
sve vidi, sve čuje, sve kaže i ništa ne napravi. (Velimir Karabuva)
Priča
u prazno, ali je – pun sebe! (Filip Karačić)
Domovinu posjeduju svi, a posjede samo
neki. (Ivan Katić)
Tko izvuče deblji kraj znači da
nije izvukao pouku. (Ivica Kesić)
Bajke se izmišljaju
zato da bi i pravda mogla nekad da pobijedi. (Stanislav Komenda)
Što više
pastira, to manja stada. (Pavel Kosorin)
Budući dobici zasnivaju
se na prošlim gubicima. (František Kriška)
Poljubac je aperitiv
ljubavi. (Vaclav Kubin)
Ljubav je čežnja
za polovinom koju smo izgubili. (Milan Kundera)
Čak i
inteligentna osoba ponekad misli da je pametna. (Gabrel Laub)
Mostovi povezuju ljude, ali i zube.
(Tonka Lovrić)
Tvornice
snova su najproduktivnije. (Danica Majnarić)
I prozor
u svijet ponekad treba zatvoriti. (Tomislav Mihanović)
Samo odlazak na vrijeme
vrijedi više od dolaska na vrijeme. (Ladislav Muška)
Cijene rastu – moral pada. (Boris Nazansky)
Humor i satira su kao
ljubavni par. Gdje nema jednog, drugo tužno izgleda. (Jan Neruda)
Mudro uho ne sluša što
glupa usta govore. (Božena Nemcova)
Vječnost nije glupa,
ali je glupost vječna. (Zdenka Ortova)
Ako ljubav ulazi kroz usta - kuda
izlazi? (Mara Ožić Bebek)
Za budalu jutro nikada
neće biti mudrije od večeri. (Lech Przezeczek)
Misli na druge.
Zašuti! (Živko Prodanović)
Umiljati pisac
dva fonda sisa. (Milan Rupčić)
Kad su svi u pravu,
onda netko laže. (Milan Ružička)
Samo zarazan osmijeh ne izaziva zarazu.
(Jagoda Sablić)
Cvijećem kažeš sve, zlatom to objasniš.
(Jan Sobotka)
Kada daješ glas – moraš imati
sluha! (Tomislav Supek)
Humor je početak, a
satira kraj smijeha. (František Xaver Šalda)
Lako je biti netko.
Puno je teže biti nešto. (Miroslav Švandrlik)
Vi niste bogzna što i kad ste Bog zna tko. (Zlatko Tomić)
Mi tražimo sreću, a nesreća nas.
(František Vymazal)
Najbolji
je smijeh na svoj račun. (Miroslav Vukmanić)
Često se iza skupih odijela kriju goli
lopovi. (Frano Vukoja)
U usporedbi sa životom, ragbi je ritmička
gimnastika. (Aljoša Vuković)
Ratni
bubnjevi uvijek završe u ritmu posmrtnih koračnica. (Mladen Vuković)
Smijeh je praznik lica. (Jan Verich)
Put ka slobodi ne
pokazuje se palicom. (Jiri Žaček)
Traži dlaku i
u kukavičjem jajetu. (Darko Žigrović)
POGOVOR:
HUMOR
JE U ČEŠKOJ NAČIN ŽIVOTA
Smisao za humor je opća, čak dubinska odlika češkog
mentaliteta. Česi su slavenski narod u srednjoj Europi koji je imao tešku
povijest – vjekovima je bio bez svoje države, tlačen, odnarođivan i
protjerivan. Da bi se oduprli i opstali, spas su tražili u humoru koji je
razvijao njihove obrambene moći, a moćne protivnike činio manje opasnim. „Humor
je češka tradicija. Česi se ne znaju boriti ni tući, pa taj manjak nadoknađuju
humorom“, govorio je poznati češki redatelj, oskarovac Jiří
Menzeel. Slično je razmišljao i njegov kolega, također proslavljeni oskarovac
Miloš Forman: „Humor nije samo meni bio važan, on je važan za češki narod
vjekovima, da preživi“. Humor je davao ton o češkoj književnosti, o čemu
svjedoče riječi klasika europske književnosti, Čeha Milana Kundere: „Mudrost
romana razlikuje se od mudrosti filozofije. Roman se nije rodio iz duha
teorije, već iz smisla za humor“.
U češkom društvu i danas kruži više političkih šala nego bilo
gdje drugdje, jer takav je češki mentalitet. Česi vole ismijavati sve i
svakoga, uključujući i sebe, jer, kako kaže Václav Rihter, „Satira je ogledalo
u kome mudri vide sebe, a glupi komšiju“. Tako se u jednoj samokritičkoj opasci
Vlasta Burijan šali: „Češka je najljepša zemlja na svijetu. Šteta je samo što u
njoj žive Česi“, a František Vymazal savjetuje: “Promatraj samoga sebe i bit
ćeš satiričar“.
Među Česima vlada nepovjerenje prema velikim ideologijama i
vjerskim učenjima – Češka je danas jedna od najsekularnijih zemalja na svijetu,
s najmanjim brojem vjernika. „Bog je stvorio čovjeka, ali ga nije patentirao,
tako da svaki kreten može to isto učiniti poslije njega“, kaže Jan Werich, a u
tom duhu razmišlja i Patricie Holečková; „Da Bog nije imao monopol, sigurno ne
bi stvorio proizvode s greškom“.
Humor u književnosti možda najjasnije pokazuje bitne
nacionalne osobine jednog naroda. Karakteristična crta češkog humora jeste to
što u njemu nema žuči ni mržnje; to je istinski autohtoni humor, a ne satira
svedena na moralno-političku osudu. Čak i za vrijeme velikog rata, kad je
ugnjetavanje od austrijske vlasti svakodnevno pružalo obilje građe za satiru,
češki narod je na nasilje odgovarao šalama – da protivnika dovede u smiješan
položaj.
Svjetski ratovi ostavili su dubok trag ne samo dok su
trajali, nego i kasnije. Jedan od načina prilagođavanja čestim promjenama
političkih režima, specifičnih za češku kulturu, upravo je humor u
književnosti. Romani koje su napisala trojica poznatih čeških prozaika;
„Doživljaji dobrog vojaka Švejka u svjetskom ratu“ Jaroslava Hašeka, „Služio sam
engleskog kralja“ Bohumila Hrabala, i „Šala“ Milana Kundere, koriste humor kao
dominantni književni diskurs. Pisci tih djela formiraju lik marginaliziranih
(anti)junaka koji, usprkos egzistenciji u različitim povijesnim vremenima,
ratuju protiv rata. Nijansiranim postupcima ironije, crnog humora, sarkazma i
groteske, češki velikani pisane riječi obesmišljavaju rat i razaraju okove
ratnih i poslijeratnih ideologija – svodeći ih na apsurd. Svevremenost
pacifizma koji zagovaraju ta dijela privlačna je i današnjim čitateljima.
Smatra se da humor ima pročišćavajući karakter, a korištenjem
takozvanog crnog humora ljudi pokušavaju izići nakraj s teškim trenucima u
svome životu i društvu. U kontekstu napetih situacija takve šale, anegdote i
drugi humoristički tekstovi pojavljuju se sve više i više. Tako je bilo i za
vrijeme komunističke Čehoslovačke (1945. – 1989.). U komunizmu su ljudi
koristili humor kao ventil za oslobađanje od napetosti ili dosadne stvarnosti
života. Za one koji su živjeli pod socijalističkom tiranijom šale su bile nešto
posebno. One su bile sredstvo komunikacije, način borbe i otpora otuđenosti
cjelokupnom političkom, ekonomskom i društvenom poretku. Bile su dobrodošli
podsjetnik da je socijalizam puka prolazna stihija, a ne neizbježni poredak
stvari. Vicevi su bili način testiranja i stjecanja međuljudskog povjerenja.
Po
uspostavljanju komunističkog poretka u Čehoslovačkoj, a po uzoru na satirični
časopis „Krokodil“ koji je izlazio u Sovjetskom Savezu, pokrenut je njegov
pandan – tjedno satirično glasilo „Dikobraz“ („Bodljikavo prase“). Ta revija
pojavila se u srpnju 1945. i izlazila je do pada totalitarnog režima 1989.
godine. Osnivač „Dikobraza“ bio je epigramist Jaroslav Vojtjeh, koji je između
dva svjetska rata pisao po uzoru na britanske humoriste okupljene u listu
„Punch“.
U
veljači 1948. godine „Dikobrazom“ su ovladali komunisti, mada se već u
prethodnim brojevima moglo primijetiti ljevičarsko i antizapadno opredjeljenje.
Komunistički režim koristio je humor kao efikasno oružje u borbi protiv
takozvanog klasnog neprijatelja. Glavni pokrovitelj časopisa od 1948. godine
bio je ministar informacija Václav
Kopecký. Želio je u časopisu hašekovski stil satirične orijentacije i za to je
angažirao komunističkog „hašekologa“ Zdenu Ančika. Nakon češke Baršunaste
revolucije, 1990. godine pokrenut je „Novi Dikobraz“, a kasnije ponovo
„Dikobraz“ koji se ugasio u rujnu 1995. Godine 2004. časopis je obnovljen pod
imenom „Dikobraz i zabava“, ali je samo godinu dana poslije prestao izlaziti.
Suvremeni
češki aforizmi su dijalektička igra između fragmenata i cjeline, i najčešće
govore o čovjeku kao djeliću društva. Zato se bave njegovim svakodnevnim,
običnim interesiranjima i problemima: u braku („Brak je suviše ozbiljna stvar
da bi se mogao prepustiti samo supružnicima“, Václav Dušek); obitelji
(„Obiteljski krug često ima oblik trokuta“, Jiří Žáek); na poslu („Kada bi rad
bio zabava, prodavale bi se ulaznice za posao“, Vaclav Vojaček)… Politika i
ideologija su u drugom planu i predstavljaju kulise za drame koje se odigravaju
u duši čovjeka ili na kućnoj pozornici. Aforističari se fokusiraju na čovjekovu
potrebu da ostane i preživi nevolje, da pobijedi domišljatošću, moralnim stavom
i intelektualnom superiornošću. Češki aforizam je uputstvo za preživljavanje, recept
za ozdravljenje, replika za uvrede, parola za prolaz dalje, molitva za pomoć,
šifra za otvaranje željeznih vrata. Prema jednoj visprenoj opservaciji, „humor
je jedini dostojanstven način da budete tužni“. „Aforizam je smiješna misao,
ali samo dok je ne razumijemo“, nadovezuje se Patricie Holečková.
Češki
aforizam snažno se prožima s drugim književnim žanrovima i granama umjetnosti –
kazalištem („Po kazališnim shvaćanjima, ako je predstava brzo sišla sa scene to
je zato što je neuspjela i nikom se ne dopada, a ako je imala mnogo izvođenja,
to je zato što je vodvilj i ugađa niskim ukusima“, Karel Čapek); muzikom
(„Muzika je slika koju čovjek gleda ušima“, Vlasta Burijan); filmom („Pohabana
kopija, šablonske akcije, dosadni likovi; ukratko, u tom filmu vidiš život
kakav jeste“, Gabriel Laub); slikarstvom („San svakog slikara je da njegovo
umjetničko djelo bude otiskano na novčanicama, i da dobije što veći broj
autorskih primjeraka“, Eugen Brikcius).
„Ništa
kao njegovo veličanstvo humor ne može izraziti svu ljepotu, jedinstvenost i
vedrinu ljudskog duha, svu njegovu prefinjenost i suptilnost kojom zadire
između redova dosadnog i suhoparnog smisla i logike ovog našeg, prolaznog
ovozemaljskog života, prepunog činjenica i takozvanih koristi“, rekao je Jiří Menzeel.
To je najljepši poziv za čitanje ove knjige, u čijoj je osnovi njegovo
veličanstvo humor.
Aleksandar Čotrić
0 коментара:
Постави коментар