Ivo Mijo Andrić
VIRTUOZ NA SATIRIČNOJ LIRI
Goran Ivanković Gorki; „NIJE SRPSKI GUNĐATI“, ALMA, Beograd 2024.
Malo je objavljenih knjiga satiričnih aforizama kod nas i u svijetu kojima se nema što dodati niti oduzeti. Jednu od njih pročitao sam nedavno sa posebnim zadovoljstvom. Riječ je o zbirci aforizama pod naslovom „Nije srpski gunđati“ koju je napisao i punim proširenim imenom i prezimenom potpisao Goran Ivanković Gorki.
Kad god pročitam knjigu vrijednu svake čitalačke pažnje, ne mogu odoljeti a da o njoj i njenom autoru ne napišem poneku pohvalnu riječ i zahvalnu rečenicu. Činim to, u prvom redu, zato što dobre i vrijedne knjige i njihovi autori zaslužuju da se o njima piše i govori u najljepšem tonu i s puno čitalačke zahvalnosti. A Goranova knjiga baš je takva od prve do posljednje stranice. Da nije potpisana jednim imenom i prezimenom, bez ikakve dvojbe mogla bi se proglasiti antologijom kratke satirične misli, jer je ispunjena aforizmima skoro nedohvatne dubine, širine i visine kakva se rijetko susreće na našim misaonim i književnim prostorima.
Goran Ivanković nije Maksim Gorki, ali je svojim kratko izričajnim pisanjem zavrijedio satiričnu poznatost pa čak, ako nije neskromno reći, i slavu među zapisivačima kratke mudre i duhovite misli i riječi čije su vremenske i druge granice do kraja neodređene. One možda sežu i do kraja svijeta, ma što se pod tim pojmom podrazumijevalo. Dok sam čitao knjigu stavljao sam grafitnom olovkom kvačice ispred svakog aforizma koji mi se, zbog svoje originalnosti, satirične oštrine, ironijske dubine, alegorične širine i hiperbolične visine, učinio vrijednim citiranja i dugog pamćenja. Kad sam, nakon završenog čitanja prelistao sve stranice, vidio sam da je cijela knjiga išarana olovkom na više stotina mjesta. U njoj je ostalo jedva dvadesetak posto neoznačene građe, računajući tu i neke aforizme koji se ponavljaju, možda slučajno, a možda i da čitači mogu lakše utvrditi i zapamtiti pročitano gradivo.
Satira je književna vrsta koju ne vrijedi pisati ako u njoj politika i država nisu glavne teme i ako glavni likovi nisu promašeni političari, loši ljudi i nastrane društvene grupe i stranačke organizacije. Teške su to teme i opaki pojedinačni i timski igrači pa bi pisac, da nije današnje sa zapada uvezene demokratije koju smo besplatno dobili a mogla bi nas na kraju skupo koštati, imao svake noći nemirne snove i morao bi se okretati i lijevo i desno dok ide ulicom. Ovako, u eri svakodnevnih i svakakvih demokratskih promjena u kojima se ne zna šta tko pije, a dobro se zna tko to sve plaća, Gorki može kao i njegov prezimenjak Maksim mirno šetati istokom i zapadom od izlaska do zalaska sunca. Razumije se, bez obzira na godišnja doba i padanja kiša ili lanjskog snijega. Sjever i jug mu tu nisu ni od kakve koristi ni štete, jer na jednom je uvijek bilo hladno, a na drugome toplo. Narod bi to pojednostavljeno rekao: toplo – hladno i ne bi se pritom ugrijao, a što je još važnije, ni prehladio, da ne kažem – smrznuo.
Politika je unosna djelatnost kojom su se oduvijek bavili pogođeni i promašeni ljudi od strane birača ili carske i kraljevske moći. U njoj su radili i razni drugi, teškom i majstorskom poslu nevični radnici, koji se od milja zovu službenici. O svima njima pažljivi promatrač Gorki Ivanković ima svoje viđenje i mišljenje koje je ubilježio u svoj tefter i kompjuter te opisao u sarkastičnom, satiričnom i šaljivom tonu. Citiram nekoliko tih i takvih opisa da se i sami uvjerite šta je pisac, zapravo, htio reći i poručiti čitačima i široj javnosti. A one kažu: „Političari bi manje lagali kada bi im narod manje verovao“; „Izbori su bili pošteni. Na njih nisu mogli da utiču ni birači“; „Kada bi političari pričali ono što znaju, brzo bi ostali bez reči“; „Pokojnom dedi upalio sam sveću. Da mu osvetli put do biračkog mesta“ ; „Za lažno svedočenje ide se u zatvor. Za lažna obećanja, u politiku“; „Stari idu u starački dom, a mladi u stranački“; „Video sam pravog komunistu. Krsti se levom rukom“; „Posle izbora ne menja se samo vlast. Dolaze i novi lopovi.“
Država i vlast dvije su bliske teme koje, školski kazano, funkcioniraju po principu spojenih posuda. One su za narod i građane toliko važne i skupe, da ih objektivni aforist i satiričar ne može nikako zaobići, jer se nalaze svuda oko nas i bodu nam oči kao pčelin žalac. Posve je normalno i društveno opravdano da vrijedan pisac, koji je pčela radilica a ne lijeni trut, o njima iznese svoj sud pred svekoliku javnost u obliku aforizma ili satiričnog žalca koji ubada i žari, ali ne pali, pošto nije oružje koje ubija i ranjava tijelo. On može raniti dušu pojedinca koju neki liječe na sudu, a rjeđe u zdravstvu čije usluge plaća narod. Prepisujem neke od tih leksičkih žalaca da se i sami uvjerite da nisu društveno štetni, ali bi mogli biti učinkoviti u borbi protiv moćnih pojedinaca i svemoćnih organa vlasti. “; „Za sve je kriva bivša vlast. Da je radila bolje, narod ne bi izabrao ovako lošu“; „Vlast je svuda ostavila vidljiv trag. Nema gde nije zasrala“; „Naš cilj je da uđemo u EU. Dosta smo brukali samo sebe“; „Čovek je pitom dok ne osvoji vlast. Na vlasti podivlja“; „Sa državom je kao i sa kućom. Gradi se odozdo, a rastura odozgo“; „Ja verujem predsedniku. Znam da sigurno neće uraditi ono što je obećao“: „Pre dolaska na vlast nije znao šta ima. Sad ne zna šta nema“; „Država brine o ruševinama. Održava ih“; „Nisu svi kriminalci isti. Oni koji rade za vlast su biznismeni“; „Opozicija tvrdi da propadamo, a vlast da dobro stojimo. Propadamo stojećki“; „Riba smrdi od glave, a vlast od glavonja.“
Brojne su, raznovrsne i bolne te i druge teme i dileme kojima se u okviru nesrpskog gunđanja bavi satiričar Goran Ivanković Gorki. Evo kako on na njih gleda i kako ih opisuje u kratkim mislima i aforizmima. „Ćoravom nije bitno kakav ga slepac vodi“; „Vođa se ne osvrće na narod. Zna da je zaostao“; „Gde narod pristaje na sve, ostaće bez svega“; „Vođa ne spava. Brine da se narod ne probudi“; „Nije ovde svima loše. Dobro je onima zbog kojih većini nije dobro“; „Izbegli smo ono najgore. Propast smo odložili za neka bolja vremena“; „Kod nas je zdravstvo besplatno. Samo se lečenje plaća“; „Maksimalno štedimo. Ni mozak ne koristimo“; „Praznoj glavi ništa ne fali“; „Prvi red stolica rezervisan je za poznate zadnjice“; „Voljom većine dobro živi manjina.“; „Novinari bi rado pisali istinu, ali danas u nju niko ne veruje“; „Mi smo glavni faktor stabilnosti u regionu. Bez nas ne može ništa ružno da se desi“; „Konj ima četiri noge, a konjina dve“; „Ono što nas izjeda ima dobar apetit“; „Kad dirneš vrh, dotakneš dno“; „
Srbi su poseban tematski subjekt i činjenica u optici Ivankovićevog promatranja. Najprije kao narod, a onda i pojedinačno, ovisno od toga kakvo mjesto zauzimaju na društvenoj skali i ljestvici. Pošto žive u masi, a u isto vrijeme i kao izolirani pojedinci, on ne štedi ni sebe a još manje one ispred i iznad sebe, pa ni tu masu koja se zove imenom – narod. U novije vrijeme zovu je još i nacijom, što je u uskoj vezi sa pojmom koji se može nazvati – frustracijom. Ali to je za neke šire rasprave, a ovdje su nam bitne piščeve kratke mudre i duhovite misli o narodu svome i sebi samome. Izdvajamo neke radi pokazivanja neretuširane slike snimljene misaonom kamerom dijelom izvana, a dijelom iznutra. Tko se u njoj ne prepozna široko mu polje. „Zašto je Drina kriva? Zato što Srbi žive s obe strane reke“; „Postao sam strani plaćenik. Neki moji aforizmi su objavljeni u inostranstvu“; „Srbi su svetu dali dosta umnih glava. Budale su zadržali za sebe“; „Srbe nije teško locirati. Ili su u krvi, ili su u govnima“; „O našoj budućnosti se odlučuje van zemlje. Spolja se bolje vidi“; „Mi stojimo mnogo bolje od drugih. Drugi napreduju“; „Nije tačno da zaostajemo. Mi pratimo one ispred nas“; „Ako se ovi ne skinu, narod neće imati šta da obuče“; „To što narod misli, vlast ne može da smisli“; „Vođa hoće da uđe u istoriju. Vreme je da ga narod tamo pošalje“; „Srbi su dobar narod za zezanje“; „Narodu koji u svašta veruje može i svašta da se obeća“; „Ranije nisam imao ništa. Danas nemam još više“; „Danas je čovek najsigurniji u zemlji:“
Ovakve i slične misli motaju se u glavi mnogih ljudi, ali su samo rijetki u stanju da ih rasvijetle i pretvore u izvorni aforizam. U originalnu jezičnu tvorevinu koja sa malo riječi kaže puno, a često i sve. To samo mogu pravi majstori i virtuozi na leksičkoj satiričnoj liri. Uz pomoć čistih i jasnih misli aforist je u stanju od riječi iz običnog govora, kao i onih iz rječnika, isklesati takve rečeničke minijature koje mogu oduševiti filozofe i najveće znalce jezika i književnosti. Baš takve aforizme smišlja i zapisuje satirični magičar Goran Ivanković Gorki.
Mnogi od tih aforističkih bisera, dok sam ih čitao, slatko su me nasmijali i usmjeravali da razmišljam na isti ili na sličan način. Vidjet ću kasnije hoću li ga moći i umjeti slijediti, jer ni vlasti kao ni strasti nisu svuda iste, niti na demokraciju gledaju istim očima. Ima među njima i onih koji ponekad zažmire na jedno, a nekad i na oba oka u glavi.
0 коментара:
Постави коментар