Ivo Mijo Andrić
RIJEČI I SLIKE ZA VEDRE PRILIKE
Mihovil Mrkušić: URARSKI REFLEKSIVNI MINIMALIZMI, Udruga hrvatskih aforista i humorista, Split, 2025.
Od deset pročitanih knjiga obično me jedna ili dvije prijatno iznenade, obraduju i razvesele. Jednu od njih upravo držim u rukama. To je zbirka misli, izreka, aforizama i slika Mihovila Mrkušića, čiji je naslov u isto vrijeme neobičan i inspirativan za čitanje i pisanje prikaza i osvrta na viđeno i pročitano. Svakako i doživljeno jer, Urarski refleksivni minimalizmi, naslov je koji već na prvu izaziva pažnji i potrebu za uvidom u njihov izgled i švicarsku točnost.
Mihovil Mrkušić nije pisac po čuvenju, ali je slikar i kipar po umjetničkoj žici koja proizvodi prelijepe tonove i zvuke. Jest i urar sa čijih satova dolaze blagi otkucaji i odjeci zvona koje nas bude iz lakog, ali i iz dubokoga sna. I, jest umjetnik u totalu, jer je sve što je osmislio i čega se dotakao pretvorio u lijepo za oko, vid i osjećaje. Najbolji i najuvjerljiviji svjedok tome je knjiga koju sam drugi put pročitao sa istim zadovoljstvom kakvog sam osjetio nakon prvog čitanja i gledanja slika i fotografija na njenim stranicama.
Prije pisanja osvrta i prikaza knjiga obično ih pažljivo pročitam i ako zavređuju, s potpisom preporučim čitateljima. One slabije iz prve prešutim, osrednje opišem, a izvrsne ostavim za drugo čitanje i uživanje u njihovom sadržaju i neporecivoj estetskoj ljepoti. Zato je ova knjiga ostavljena za drugo čitanje, koje je uslijedilo nakon višemjesečne stanke što je uslijedila zbog obavljanja drugih, za egzistenciju važnijih poslova. Tako je čini mi se i Mihovil osmišljavao i zapisivao svoje impresije o svemu što je vidio i čuo oko, i dalje od sebe. Velik je ovaj svijet i nije dobro ako ga nosimo samo u sebi i ne podijelimo taj teret s drugima iz svoje bliže i dalje okoline.
Veliki i precizni urarski meštar Mihovil Mrkušić rođen je u Podgori u kojoj sam ranih šezdesetih godina prošloga stoljeća ljetovao u rudarskom odmaralištu tuzlanskih ugljenokopa s ocem rudarom, majkom, bratom i sestrama. Davno je to bilo, ali su sjećanja živa kao da dolaze od jučerašnjeg dana u ovaj koji je osvanuo šezdeset i više godina kasnije. Školovao se u Podgori i Makarskoj, a onda je po preporuci oca Ivana poznatog makarskog urara, otišao na specijalizaciju u Švicarsku u čuvenu firmu Bulova. Tu, u zemlji mirnih i preciznih ljudi usavršavao je urarski zanat i jedno vrijeme radio kao inovator u tvrtki Bergeon. Nakon usavršavanja i stjecanja iskustva u struci vraća se u rodni kraj, gdje u Splitu 1968. godine otvara urarsku radnju koju danas vodi njegov sin Tomislav.
Odlaskom u mirovinu Mihovil ne zatvara knjigu svog života, već je širom otvara i stavlja na uvid svima koji vole umjetnost i poštuju one koji je stvaraju. U vrijeme korone, kad smo se, s maskama na licu jedva prepoznavali i bili najčešće u kućnom pritvoru, urarski se meštar prisjetio svojih zapisa koje je bilježio tokom šetnji splitskim parkovima i perivojima u proteklim desetljećima, i učinilo mu se da bi se od njih mogla isklesati jedna dobra knjiga. Kako se skoro cijelog života, uz popravke i održavanje satova, bavio klesarstvom, kiparstvom i slikanjem, ta se knjiga mogla opremiti i drugim autorskim umjetničkim radovima. Tako su, uz uredničku pomoć Mladena Vukovića, nastali Urarski refleksivni minimalizmi koji su u knjizi izrasli u svojevrsne umjetničke maksimalizme.
Okosnicu knjige čine misli, izreke, sentence i aforizmi koji su prepisani iz brojnih zabilješki na ceduljicama koje su godinama i desetljećima sakupljane i čuvane u ladici i kutiji, gdje su odlagane i druge vrijedne domaćinske stvari. Nisu to obične misli koje slušamo svakodnevno na ulici ili u otvorenim i zatvorenim prostorima, već prosijane, filtrirane i umjetnički oblikovani misaoni kristali kojima bi se mogli pohvaliti i poznati filozofi, mudroslovci te duhovni i duhoviti tvorci kratkih izričaja oplemenjenih dubokim porukama. Dok sam čitao knjigu i promatrao skulpture i slike, imao sam osjećaj da plovim mirnim Jadranskim morem i da oko sebe vidim raskoš i ljepotu ovoga našeg svijeta. Drugi me nije zanimao jer s njim do sada dodira nisam imao. Zapisao sam ovu misao u stihu jer je potekla iz dubine knjige, te kao izvorska voda nastavila teći vijugavim riječnim i morskim obalama.
Na prvim stranicama knjige, uz urednički kratki uvodnik, ugrađene su dvije Mihovilove slike rađene u ulju i jedan isječak intervjua objavljenog u Slobodnoj Dalmaciji u prosincu 1968. godine kad se misija Apola 8 sa tri astronauta vratila s puta do Mjeseca. Te godine je Mijo Mrkušić, kako zapisuje novinar potpisan inicijalima T. Be., nastavio u Splitu obavljati svoj precizni urarski posao. Moguće je da su se već tada počele rojiti misli koje su kasnije prenošene na ceduljice što su odlagane u kartonsku kutiju i drvenu ladicu, a iz kojih je nastala ova čarobna knjiga. Biram riječi kad o njoj i o autoru pišem, jer oni to po svemu i zaslužuju. A kolike su te zasluge najbolje se vidi i iz ovih misli i izreka: Kakva korist nekima što imaju zdrave oči kad nemaju širok pogled; Loš putnik gori je od loša puta; Promašen je život onoga koji je živio u trci za novcem; Pitanje je što je prvo nastalo: laž ili statistika; Brže predsjednik vlade postane lopov, nego lopov predsjednik; Kroz povijest, kršćani nisu bili manje krvoločni od pogana; Ono što je u ratu junaštvo, u miru je razbojstvo: Gdje novac govori, pravda utihne; Hrabrost mora uvijek ići pod ruku s razumom; Ne umiru pisci koji se čitaju.
Ove sam misli odabrao i prepisao sa prvih 20 stranica, a cijela knjiga ima ih gotovo 150. Kad čitate takvo štivo poželite da što kasnije dođete do bilješke o piscu i do sadržaja. Usput nastojite zapamtiti što više detalja, kako biste provjerili i ojačali vlastitu memoriju. Meni se to događa pri svakom čitanju, pošto ga koristim kao preventivu u borbi protiv demencije i moćnog zaborava. Zato knjigu smatram najboljim oružjem za one koji su skloni pacifizmu i koji o ratu misle sve najgore, a mir nose kao blagodat u duši.
Um je kao more u vrijeme bonace kad se sve odvija u redu i slozi i kad vlada sklad ljudi i prirode. U samoći misli se izbiste… Tko čvrsto odluči, taj stiže do cilja. Zapisuje te misli Mihovil kao polazišta na životnoj stazi. A onda kreće u trku s vremenom i bilježi ono što mu se učini vrijednim i korisnim i što može i druge dovesti do cilja. Oni koji su puni sebe, nemaju prostora za razum; Neki su bili normalni dok nisu postali slavni; Tupi ljudi itekako mogu biti oštri; Tko izgubi glavu, naći će je opet, nikomu ne treba izgubljena glava; Ne miješaj se u tuđe probleme jer ćeš stvoriti svoje; Tko je naučio patiti, tome u životu ništa nije teško; Tko ne zna misliti, nikad neće promijeniti mišljenje; Kad bismo jeli iz manjeg tanjura, liječnici bi imali manje posla; Ne umiremo od bora na licu, već od bora na duši; Gdje je misao dobra, tamo nema loših posljedica; Živimo u vremenima koja se nikada neće nazvati stara dobra vremena; Pakao je pun političara koji su radili za dobrobit naroda; Kad imaš lijepu ženu, poslije večere ne treba ti desert; Tek kad se oženiš, seks postane dužnost; U životu sam najbolje savjete davao sam sebi…
Brzim listanjem stranica došao sam do kraja knjige gdje su poredane brojne slike, portreti i reljefi poznatih likova s političke scene kod nas i u svijetu. Tu je i autor s kamenim i emajliranim brojčanikom koga je postavio na kanpanel u Visu. Jednom riječju i rečenicom: Sve je tako lijepo posloženo da ne može i ne treba biti bolje. Riječi i slike su u knjizi, a knjiga je u knjižnicama i kod nakladnika, pa izvolite uzeti je i uljepšati čitanjem nekoliko sati u nizu, ili po sat nekoliko dana uzastopce. Kad dođete do kraja, uvjeren sam da neće zažaliti za potrošenim vremenom. Čak što više, bit će te veseli i čili kakvi su i svi drugi čitatelji prije vas bili.
0 коментара:
Постави коментар