Ivo Mijo Andrić
MISLI O SVIJETU I DRUGIM TEMAMA
Grgo Mikulić: SRŽNICI, Udruga Stećak i Gral, Široki Brijeg, 2023. godina
Širokobriježani su ljudi od širine misli i djela. Takav je i književnik Grgo Mikulić koji je uz redovne poslove u županiji desetljećima pisao pjesme, prozne i stručne radove, aforizme i kratke misli. Od desetak do sada objavljenih knjiga tri su zbirke aforizama i misaonih uradaka s naslovima Umizmi I, Umizmi II i Sržnici. Svaka od tih zbirki sadrži od 500 – 600 kratkih misli na razne životne teme i probleme, tako da se u njima skupila bogata galerija promišljanja pretočenih u sentence, gnome, izreke aforizme, epigrame i druge duhovne kratke leksičke umotvorine.
Grgo Mikulić pažljivo promatra i prati život sredine i zemlje u kojoj živi i radi i bilježi sve ono što mu se učini zanimljivim i vrijednim dužeg pamćenja. Ta svoja zapažanja kasnije oblikuje u jednu ili dvije rečenice označavajući ih brojevima od jedan pa nadalje dok ne popuni knjigu s nekoliko stotina smislenih cjelina i ne uokviri ih recenzentskim predgovorom i (ili) pogovorom. Tako se uz prikladnu opremu i ilustracije dobije knjiga zanimljivog sadržaja koju šalje u čitateljski svijet u Hercegovini i šire od nje. Zanimljiv je to put misli i riječi kojim se kreće sve veći broj poklonika ove vrste književnog izričaja.
Zbirka Sržnici, za koju je predgovor napisao Ivan Vrljić, pogovor Mladen Vuković, a ilustracije uradio Marko Knezovićao Ćopo, ispunjena je Mikulićevim promišljanjima o čovjeku kao jedinki i društvenom biću, politici, ekonomiji, kulturi, religiji, sportu, muško-ženskim odnosima i brojnim drugim temama i dilemama. Ja se ne slažem u svemu ni sa samim sobom. Kaže to i poručuje pisac da bi otklonio sumnju u osobni isključivost. Misao je duhovno tkivo promjenjivog sadržaja i na njoj treba raditi i kad je zapisana i ukoričena. Mijenja se priroda, mijenjaju se ljudi, mijenjaju se odnosi i sve je podložno promjenama. Pa zašto se onda ne bi mijenjale i misli kao produkti umnog poimanja svijeta oko sebe, ali i onoga u samome sebi. Ako je čovjek čovjeku vuk, je li vuk vuku čovjek? Pita se pisac i nudi odgovor kroz modificiranu poznatu misao koja glasi: Tuđa nesreća, čovjeku je često slađa nego – vlastita sreća. Vučja narav ide još i dalje i dublje pa … Čovjek često srčanije brani svoje zlo nego – dobro. Pogledajmo sebe od prije tridesetak godina i prisjetimo se kakvi smo sve bili. Osvrnimo se danas oko sebe i osluhnimo što sve rade Rusi u Ukrajini, Izraelci u Gazi i Libanonu, Amerikanci u Iranu, Iranci svome arapskom susjedstvu. Tu su do te mjere izmiješani vuci i hajduci da je teško naći suca koji bi sve to doveo u red. Ni papa tu ne može, u punom smislu, biti Sveti Otac kojega slušaju janjci i pastiri, jer moćni vuci su uzeli sve u svoje ruke i sve rasturaju snažnim krvoločnim čeljustima.
Čudno je i teško vrijeme u kome živimo. Nestabilno i nepredvidivo u svakom pogledu. Političke vođe i krda za njima ruše sve pred sobom bez ikakve milosti. I božje i ljudske i svete i milosrdne. Um caruje, a onaj tko ima oružje je – car. Zaključuje tako Mikulić ovu tužnu ratničku sagu koja svjetski mir drži pred nišanom. I dodaje novu domaću temu suvislom aforističkom konstatacijom: Kakvi su naši političari, farizeji su bili mila majka. Teško je naći bilo koga tko se s tim ne bi složio. A svi bi se složili i s konstatacijom da bi: Političari trebali biti pastiri, a obično su obični čobani. U toj dvostrukoj običnosti nalazi se cijeli politički sustav države koja se za svoje dobro borila sama protiv sebe i svojih naroda. Apsurdi su to kakvih nema ni u apsurdistanu u kome …Najmanje su sveti oni koji misle da su sveti. Njima riječ svet znači isto što i nepotpisana posveta.
Niže tako Grgo Mikulić nisku svojih misli o svemu i svačemu što se svih nas tiče, premda nas vladari i moćnici nizašto ne pitaju, niti pak drže do našeg mišljenja. Zato svaka riječ kazana ili zapisana o njihovom grijehu ima težinu olova i križa kojega bi trebali nositi za čitavo vrijeme vršenja mandata na kojega su izabrani da služe narodu. Jedini istinski grijeh je ne boriti se protiv grijeha. Poručuje to pisac duboko svjestan da … Vjera je doista opijum, ali samo onima koji doista vjeruju. Za one druge ona je bevanda koja se ne spravlja niti se ikada spravljala od misnoga vina.
O ljudima i njihovim vrlinama i manama moglo bi se pisati i pričati do sudnjega dana. Oni jesu najsvjesnija bića, po vlastitoj procjeni, ali nitko kao oni ne pravi štetu ovoj našoj lijepoj planeti Zemlji. Osim što joj vade dušu i iz nje crpe sve što im treba, oni je divljački razaraju, dovodeći je u stanje kad se ni sama više neće moći kontrolirati. Tko zna što nas sve čeka sutra ili prekosutra. Kakve oluje, poplave i potresi, kakvi udari asteroida i drugih nebeskih tijela. Ni Bog u kojega vjeruje barem pola čovječanstva neće moći ništa napraviti da nas spasi od zla koga sami sebi činimo. Nije čovjek glup zato što nije mudar, nego zato što želi glupost prikazati kao mudrost. U toj misli krije se odgovor na mnoga naprijed postavljena i nepostavljena pitanja. Onima kojima to nije jasno prenosim piščev pojednostavljeni odgovor: Za oholost političara krivi su birači. Tko u to ne vjeruje, neka barem i sam o tome razmišlja do sljedećih izbora.
Lako je birati, rekao bih na kraju, ali je teško dobrog i pametnog izabrati. U tome se krije mudrost ovoga svijeta koja se stalno ponavlja, ali se gotovo nikada iznova ne obnavlja.
0 коментара:
Постави коментар