Ivo Mijo Andrić
ĐONOM I DRONOM PO GLAVI STANOVNIKA
Milan Rupčić: NOVONORMALNO, Vlastito izdanje, Zagreb, 2025. godina
Kad se čovjek približi osamdesetim godinama života kao moj vršnjak Milan Rupčić i ja, ne preostaje mu ništa drugo nego pronaći sadržaje koji će mu ispuniti duge dane koji brzo prolaze, i potruditi se da iza sebe ostavi vidljiv trag koji će, može bit, slijediti njegova djeca, unuci i svi drugi sličnih pogleda na život kakav je njihov. Nekome to pođe za rukom, nekome za nogom, a puno je više onih koji se prepuste matici (ne)vremena i otplutaju tamo gdje ćemo se svi jednoga dana, ili noći, zasigurno naći. U beskraju vječnosti koja svakoga strpljivo čeka od trenutka rođenja, pa do časa odlaska u njezin hladni zagrljaj.
Namjerno sam ovako započeo priču o piscu i njegovoj knjizi pomalo čudnog, ali zanimljivog složenog jedno riječnoga naslova Novonormalno, jer znam da se Milan neće naljutiti, a meni to dobro dođe da objasnim čitaocu zašto i sam po cijeli božji dan, kad nemam drugog 'pametnijeg' i važnijeg posla, sjedim u prizemlju kuće i u laptop zapisujem ove i slične riječi. Radim to iz istih razloga kao i on, jer mi se ne da ići u kavanu i trošiti vrijeme na jalove priče o Putinu. Trampu, Neternjahuu, EU i Zelenskom, koji nam svima prazne džepove i račune, prave od nas notorne budale i rade nam o glavi mada toga ni sami nisu do kraja svjesni. Njihova je brojka minorna, imena im malo znače jer nisu u životu ništa veliko i vrijedno pažnje stvorili, a sve nas drže u šaci kao skup, golim okom, nevidljivih mikroba ili insekata.
E, baš zbog toga nas smo dvojica izabrali razmišljanje i pisanje o svemu i svačemu što se oko nas događa da bi sebe i druge podsjetili da nismo mikrobi već bića koja će dobrim djelima nadživjeti sva zla djela naprijed spomenutih i njima sličnih dvonožnjaka. Rupčić je sav ovaj kalambur oko nas i u svijetu proglasio „novonormalnim“, pokušavajući ga uviti u formu aforizma, humora i karikature posuđene od nedavno tragično stradalog karikaturiste Damira Novaka i živoga slikara Željka Šajha. Malo vedrine na plavom nebu i moru zamućenog ljudskog duha može samo dobro doći običnom čovjeku koji svako jutro rani na posao boreći se da sastavi početak s krajem dana i noći. Ili kao ogromna većina jadnih i gladnih penzionera – dugoga mjeseca.
Svoj spisateljski i slikarski dar Milan Rupčić razvija godinama, posebno od vremena kada je otišao u mirovinu. Široko i svijetlo polje dana i nešto tamnije noćne livade daju mu dovoljno prostora za stavljanje slova na papir i boja na platno, tako da mu ne preostaje ništa drugo osim da uključi misli i ruke u stvaralački proces koji će donijeti na svijet nove knjige i slike. Zbirka aforizama, gnoma, sentenci, izreka i drugih misaonih uradaka došla je kao izraz potrebe da iznese svoja zapažanja, mišljenja i stavove o nekim individualnim i društvenim stanjima, pojavama i svekolikom problemima koja nas iz današnjice vuku više u prošlost, nego li u budućnost. Po svojim obilježjima i ponavljanjima onoga što jučer nije bilo dobro, a što će sutra biti još i gore. Politika: kao reciklažno dvorište istrošenih obećanja.
Zapisao je to i slikovito opisao Milan na početku knjige. A i kako drukčije opisati djelovanje premijera i nekolicine mu bliskih ministara koji nas svakodnevno obasipaju vijestima o svojim aktivnostima i dnevnim događajima da za prave novinare državne televizije i ne ostane mnogo prostora u obavještavanju javnosti o važnim državnim i društvenim poslovima. U takvom stanju svijesti i svijeta, aforist se služi različitim stilskim figurama da bi prokazao i razotkrio one koji nas zbunjuju s krajnjim ciljem da nas naprave neukim i, zašto to ne reći, ludim. Kao da mi ne vidimo što nam rade i što se sve iza brda valja. Odgovor njima mora u sebi sadržavati ironiju, alegoriju, metaforu, hiperbolu, paradoks, a u krajnjoj liniji i sarkazam, pa i grotesku. I mi smo učili iste ili slične škole kao i oni i stjecali bolja, a često i bogatija radna i životna iskustva. Nakon potresa prvo se popravljaju crkve, da se narod ima gdje moliti za popravak kuće. Ovaj opis vjeran je originalu iz prakse koja se zadnjih godina odvija pred našim očima.
To je i najbolji aforistički odgovor onima koji sve uspjehe pripisuju sebi u želji da ostanu što duže na vlasti. Oni ističu i veličaju svaki korak naprijed, a zaboravljaju što na mnogim mjestima stojimo, ili nazadujemo od rata i devedesetih godina naovamo. Liječenjem gripe ne suzbija se djelovanje raka koji razara neke druge vitalne organe, kako ljudske, tako i društvene i državne. Ne vidimo to svi jednako i ne tiče nas se sve to na isti način. Svoje viđenje aforist to stilski ovako bilježi u knjigu; Nacionalne manjine u vladajućoj većini./ Kule u oblacima za guske u magli./ Lako je plivati u europskim vodama i tokovima novca,/ Radničkoj djeci hrvatske stipendije, djeci političara i tajkuna – američke./ Naši često organiziraju mimohode; vole hodati mimo zakona./ Vrhnje beru samo oni s vrha hranidbenog lanca./ Poslije biranja nema prebiranja./ Vjetar tranziciju pretvorio u elementarnu nepogodu privatizacije./ Karte su na stolu, osim onih u rukavu./ Razdijeli, pa vladaj.
Godinama smo se iza drugog rata pripremali za mir pa smo dočekali novi rat. Sada se iza toga rata u relativnom miru pripremamo za neki, valjda treći rat. Dronovski, kao da ne vidimo kakva zla sve dronovi rade u Ukrajini i na Bliskom istoku i kad napadaju i kada nas brane. Tko tebe kamenom, ti njega dronom./ Dronom po glavi stanovnika./ Treba stvarno biti slijep kod očiju, pa ne vidjeti kuda sve to vodi. I tko nas u sve to vodi. Slava političaru udarila u glavu. Od toga udarca nikada se nije oporavio.
Ovo je naše današnje novo normalno stanje koga Milan Rupčić opisuje u knjizi istoga naslova. Vrijedi je svakako pročitati pa nastaviti zdravo razmišljati i zaključivati o svemu što je pisac htio da kaže i da nam poruči. I što je, uostalom, jasno rekao i zapisao.
0 коментара:
Постави коментар