Ivo Mijo Andrić
PUT OD MISLI I RIJEČI DO AFORIZMA
Dobrivoje Antonić: RAVNICOM UZBRDO, Prometej, Novi Sad, 2025.
Aforizam kao najkraća književna vrsta od sredine prošlog i početka ovoga stoljeća dobiva sve veći broj poklonika, kako onih koji ga stvaraju, tako i onih koji ga čitaju. Posebno je to vidljivo u Srbiji koja, po slobodnoj procjeni, ima najveći broj aforističara u odnosu na ukupan broj stanovnika, ne samo na Balkanu i Evropi, već i u svijetu. U Srbiji se tokom godine održava desetak međunarodnih festivala i drugih manifestacija aforističkog stvaralaštva na kojima se najboljim učesnicima dodjeljuju prigodne nagrade i priznanja. Jednu od njih, na temu sportskog aforizma, u okviru Asocijacije sportskih legendi i veterana Novog sada pokrenuo je istaknuti sportski radnik, književnik i aforističar Dobrivoje Boba Antonić.
Bivši uspješni sportaš i rukovodilac brojnih sportskih organizacija na gradskom, pokrajinskom, republičkom i saveznom nivou, Boba Antonić se nakon penzionisanja aktivno posvetio pisanju aforizama, eseja i monografija. Rezultat tog sistematskog rada je deset objavljenih knjiga od kojih su tri veoma uspjele zbirke aforizama. Posljednja u tom nizu je zbirka objavljena pod simboličnim naslovom: Ravnicom uzbrdo. Riječ je o izuzetno vrijednoj, sadržajno bogatoj, satirički oštro intoniranoj i tehnički veoma lijepo opremljenoj knjizi u koju je uvršteno oko 800 aforizama pisanih na razne teme iz društveno-ekonomskog, političkog, kulturno-umjetničkog i sportskog života.
Književnik Dobrivoje Antonić decenijama je sudjelovao u javnom, društvenom i sportskom životu Novog Sada, Vojvodine, Srbije i bivše Jugoslavije i pratio sve procese koji su se u njima odvijali. Odan sportu i svemu vrijednom na individualnom i društvenom planu sredina u kojima je radio i djelovao, zapisivao je sve ono što ga je u određenom vremenu zanimalo, da bi veći dio toga kasnije prenio u svoje zbirke, monografije i druge knjige. Tako je nastao bogat literarni opus vrijedan svake pažnje i poštovanja ne samo čitalaca, već i društvenih i državnih organizacija i institucija s područja kulture i sporta.
Zbirka aforizama Ravnicom uzbrdo svojevrstan je duhoviti, a u isto vrijeme i kritički osvrt na protekle turbulentne decenije i događaje u njima, koji su ostavili dubok trag u ljudskim životima, ali i posljedice koje su se mogle izbjeći da je bilo više pameti, znanja, poštenja i uzajamnog poštovanja među ljudima i narodima bivše SFRJ. Najveću odgovornost za sve negativno što se događalo i događa u društvu snose vodeće političke stranke te pojedini nosioci političke vlasti i ekonomske moći koji su iznevjerili povjerenje ukazano od strane naroda koji je za njih glasao na izborima i vrijedno radio u državnim organima, organizacijama i institucijama, kao i u i privatnim firmama. U svojim aforizmima i kritičkim mislima obojenim ironijom, sarkazmom, paradoksom, alegorijom i hiperbolom te osnaženim satirom i drugim jezičnim i stilskim figurama, Dobrivoje Antonić razotkriva društvene anomalije i štetne pojave i probleme, označavajući njihove nosioce čija su negativna ponašanja i nezakonita postupanja usporila ukupan društveni razvoj i onemogućila potpunije ostvarivanje radnih, ekonomskih, političkih i drugih prava i interesa radnika i građana. Aforist nije ni tužilac ni sudac, ali ima pravo ukazivati na sve ono što nije dobro niti je dopušteno u demokratskom društvu i državi ravnopravnih ljudi i etničkih grupa kojima pripadaju. Sve nam to otkrivaju i predočavaju, uz ostale i ovi aforizmi: Temeljno stabilizujemo našu zemlju. Decenijama tapkamo u mestu; Blagostanje u državi je uspomena naših roditelja; U našoj državi zna se red. Dozvola za pljačku države može da se dobije samo u vladajućoj stranci; Slova našeg ustava trebalo bi sahraniti. Već odavno leže mrtva na papiru; Neki su iz rata izašli sa štakama. A neki sa šleperima; Gledam nacionalni TV dnevnik i maštam. Bilo bi lepo živeti u takvoj državi; U globalnoj podeli rada i kapitala, nama je pripao rad; Kod nas je sve rasprodano. Za kupovinu su ostali samo ljudi; Naše vode mute oni što bistre politiku; Sposobni idu u vojsku, a ograničeno sposobni u vlast; Uzrok je uvek na vrhu, a posledica na dnu; Vlada je zaustavila krađu državne imovine. Nema više šta da se krade; Naša demokratija je sigurna. Vladar je drži pod kontrolom; Izabrali smo pravac našeg puta i nazvali ga Put in!
Znalačkim povezivanjem i oplemenjivanjem produhovljene duboke misli i bogate narodne mudroslovne leksike, Dobrivoje Antonić stvorio je na desetke i stotine aforizama antologijske vrijednosti kojima bi se mogli podičiti i najpoznatiji evropski i svjetski aforisti. Njegove kritičke opaske na račun politike, vlasti i države nisu zlonamjerne niti uvredljive jer su izrečene s mjerom koju odlikuju duhovna vedrina, elegantan književni stil i umjeren ton odmjerenog i u svemu ozbiljnog čovjeka i pisca iza koga stoje visoke moralne ljudske osobine i neupitne reference dokazane radom i borbom za individualno i društveno dobro. Vidi se to i iz aforizma kojima oslikava državu, narod i sebe kao njegov neodvojiv dio. Srbija je politički nezavisna država. Na njenu politiku ni narod nema uticaja; Doveli su nas do provalije. Srbija ne sme da stane; Za Srbe su ratovi tradicionalne narodne igre; Prosečan Srbin u svom životu izgubi tri države i jednu pokrajinu; Strankama je opstanak naroda na vrhu prioriteta. Odmah iza opstanka na vlasti; Narod je zreo za promene. Treba ga promeniti; Doveo je narod do ambisa, a onda se vratio na začelje. Da pogura; Srpski ljubavni trougao: mi volimo vođu, vođa voli vlast; Nemam vremena ni za šta. Zato ne radim ništa; Moji najlepši beogradski dani bile su skadarlijske noći; Moji aforizmi dobro kotiraju. Sve više ih čitam sa tuđim potpisom.
Na sličan način, a u svoje vrijeme, na iste teme pisali su i oglašavali se u drugim vrstama književnosti Branislav Nušić, Milovan Glišić, Stevan Sremac, Radoje Domanović i drugi poznati srpski pisci koji su udarili temelje humorističko-satiričnog stvaralaštva na našim i širim prostorima. Zahvaljujući njima otvorene su široke granice umjetničke slobode koje su dobrodošle novim generacijama spisatelja, slikara, karikaturista i drugih umjetnika. Oni te granice pomiču dalje kroz prostor i vrijeme, stvarajući djela koja mogu služiti na čast svakome narodu, pa i onima koji su ostavili neizbrisive tragove u povijesti ljudske civilizacije.
U završnom dijelu knjige nalazi se desetak misli i aforizama posvećenih životu koji nam je darovan rođenjem i kroz koga svako prolazi sa različitim pozitivnim i negativnim učincima. Većina promišljeno i sa zahvalnošću što su došli na ovaj svijet, a manji dio stihijno i štetočinski, kako na tuđi, tako i na svoj račun. Citiram neke od njih, jer potvrđuju autorsku ozbiljnost i predanost književnom poslu koji ostavlja duboke tragove u prostoru kojim hodimo i vremenu kojega, u većoj ili manjoj mjeri, racionalno koristimo. Pritom polazim od misli našeg nobelovca, koji je sredinom prošloga stoljeća jednom rečenicom potvrdio da „ono što nije zapisano kao da se nije ni dogodilo“. Na tom tragu i s tim u skladu, Dobrivoje Antonić zapisuje, svjedoči i ovjerava ove misli o životu: Život je višedimenzionalan: ima širinu, visinu i dužinu. Na kraju i dubinu; Život piše romane. A nekome život stane u aforizam; U azbuci života redosled slova nije unapred određen; Ceo život nešto guramo uzbrdo. I mi u ravnici; Život je najbolja škola. Tu školu svi završimo; Život je prošao pored nas, ali smrt neće.
I tako: misao po misao rađa zamisao – riječ po riječ tvori rečenicu i naslov te zamisli, koju u književnosti zovemo aforizmom. A aforizam je kratka, jasna, mudra, duboka i duhovita izreka, bolje reći poruka nekome o nečemu što treba mijenjati ili popravljati da bi svima bilo bolje i ljepše sutra, nego što bilo jučer ili danas.
0 коментара:
Постави коментар