Ivo Mijo Andrić
PUT OD MISLI DO RIJEČI I SMIJEHA
Zoran Simić – Zoks: MOZAK NA ČAŠU, Aforizmi, „Tale“, Foča, 2025. godina
Od aforizma se ne može živjeti, ali se s aforizmom može, barem nakratko, uživati. Kako i na koji način, to najbolje zna aforist iz Foče Zoran Simić – Zoks. Simić, koji svoje penzionerske dane provodi u gradu uz Drinu bilježeći misli koje mu iz vedra neba i mutna podnebesja padaju na pamet. Tu odstoje tek toliko da ih pisac oblikuje u aforizme i prenese na papir. Poslije sve ide po unaprijed utvrđenom slijedu i planu. Kad se skupi dovoljno mudrih, vedrih i duhovitih zapisa Zoks ih pretoči u cjelovit rukopis i objavi knjigu.
Mozak na čašu, umjesto na pašu, u obliku osme knjige ovog vrijednog autora ugledao je svjetlost dana na isteku prve četvrtine dvadesetprvoga stoljeća i, kako bi rekao recenzent Živko Vujić, otišao u vječnost. Najprije u biblioteke, a onda i među čitače. Takav mu je put zapisan u Vječnoj knjizi života koja traje od postanka čovjeka do njegovog kraja. A dokle će to trajati, to ni onaj odozgo ne može znati jer priroda ima svoje ćudi i moći koje su u ljudskoj, pa i božjoj glavi nepredvidive.
Zbirka gore spomenutog naslova sastavljena je od 270 aforizama, pažljivo odabranih i postrojenih po tri na svakoj stranici. U uvodnom prosedeu autor zapisuje poruku koja podjednako važi za stare i mlade, a koja glasi: Učite djecu dok su mali kako se postaje veliki čovjek. Ostaće mali svi oni koji tu lekciju nisu naučili na vrijeme. Ako je suditi po današnjem vremenu, tu lekciju nisu naučili mnogi političari i nositelji vlasti od podnožja do vrha države i to se narodu itekako sveti. Ali to mu, nažalost, nimalo ne smeta pa i dalje uporno svojim glasovima na izborima nagrađuje te loše učenike. Otuda je, valjda, i nastala ona poznata izreka: „Kakav narod, takva politika“, koja se može čitati i obrnuto, a da joj smisao uvijek ostane isti.
To stanje društvene svijesti i narodne nesvijesti Zoks slikovito opisuje aforizmom: U novčaniku nosim sliku predsjednika vlade. Da me podsjeti zbog koga je prazan. A kome je novčanik prazan, tome je puna kapa loše vlasti, a prazan kućni budžet i – kazan. Vlast je omiljena Simićeva tema i svakako je treba počastiti s još nekoliko njegovih, na fin i uljudan način sročenih aforizama. Najprije zato što: Siti smo vlasti koja ne vjeruje gladnima. A onda i zbog toga što je: Za sve mršave rezultate vlade, narod debelo platio. Na kraju kad se sve pogleda iz sirotinjskog ugla: Zgrada vlade je za beskućnike - Prokleta avlija. Ne ona prozna Andrićeva, već ona dramska - državna.
A Bosna i Hercegovina sa svojima entitetima odnosno polu-državama, prava je slika i prilika za takve slike i opise vlasti. U njoj žive tri naroda kojima aforist poručuje: Svi vi koji živite u BiH imate pravo samo na jednu želju. Poruka je razložna, jer u njihovom slučaju ni ulovljena zlatna ribica nije tako rastrošna i ne nudi svakome od njih po tri želje. Nude im nacionalni političari u predizbornim kampanjama, ali do kraja mandata ne ispune ni tu jednu obećanu želju o boljoj državi od one kakvu su zatekli nakon izborne pobjede. No, bez obzira na to aforist je milostiv i pobožan, koliko i svaki ateist, pa u biblijskom stilu zaključuje: Molim se Bogu za ovu našu vladu. Ko zna, može sutra doći gora.
Kad su u pitanju susjedi s druge strane Drine ni prema njima pisac nema sentimenta za bacanje. U Srbiji se živi dobro. „Kad vam Vučić kaže“. Mogući razlog tome opisan je u aforizmu: Kad je Bog dijelio pamet, Srbi su negdje na frontu ratovali. Tako su u sadašnjosti gradili temelje za neku svjetliju prošlost i budućnost svoje djece, unuka i praunuka. Nekima je to važno pošto se ne slažu sa dokazanom tezom koja glasi: Našu mračnu prošlost jedino je osvijetlio Tesla. Tu tezu valjda ostavljaju u amanet Amerikancima koji danas ratuju na nekim drugim frontovima američkih milijardera.
Puštanjem mozga na čašu rađaju se i napasaju i brojne druge misli i primisli iz kojih nastaju dugovječni aforizmi. Prepisujem samo neke od njih koji potvrđuju ozbiljnost aforistike Zorana Simića – Zoksa i zrelost njegovog ironijskog, metaforičnog, alegoričnog, retoričkog i satiričnog izričaja: Nekad je rodbina dijelila imovinu. Danas imovina dijeli rodbinu; Siromah jede ono što ima. A bogataš se jede zbog onog što nema; Od svih plodova rada mi jedino znamo da gajimo iluzije; Koja pusta erotika. Borimo se za goli opstanak; Ko na poslu grize, jedva sastavi dva obroka dnevno; Dotakli smo dno života. Podzemlje nam nudi koaliciju; Džaba nam bijele zastave, zavijeni smo u crno; Slijepi kolosijek je naša najprometnija saobraćanica; Kad narodu pukne film, ovi s televizije odmah puštaju reklame; Mladi uvijek imaju izbor. Otići iz zemlje ili ući u podzemlje; Žena i ja smo umjetničke duše. Dok ja švrljam, ona šara.
Ovo su samo neki od aforističkih i satiričnih bisera za koje bi se moglo naći mjesta u svakoj nacionalnoj, pa i internacionalnoj antologiji. Za očekivati je da će Zoks nastaviti svojim putem i u narednim godinama počastiti nas novim jednako vrijednim i produhovljenim satiričnim aforizmima. To mu možemo samo poželjeti.
0 коментара:
Постави коментар