Istina je da
novac mijenja život pojedinca i društva, no mnogo novca, doista čini čudo. A meni se upravo to i dogodilo. Čudo, odnosno, nenadano australsko
nasljedstvo! Odjednom sam imao beskrajno
mnogo vremena i mnogo, mnogo novca. Osjećao
sam se slobodnim, poput ptice što iskorištava zračne struje, raširvši krila i
grijući se na suncu. Prvo, lijep stan. Kuća u nizu, u novom i elitnom dijelu grada.Pa sam tako imao
savršene susjede, njih tridesetak u toj slijepoj ulici u utrci za održavanjem
standarda, poput konja kojima stave klapne na oči pa oni jure, bezglavno jure a
ne znaju i nikada neće saznati zašto.
Život je za njih utrka. Pa sam to
svoje susjedstvo krasnih, učenih i prezaposlenih, zabrinutih ljudi opterećenih
strahovima, zvao svojom ergelom. Bilo je tu
zubara, liječnika, defektologa, vrtičkih tetica, profesora ovoga ili onoga,
imali smo i jednog slikara koji je gornji kat prepun prozora i sunca pretvorio
u svoj atelje pa su kriomice, naše susjede odlazile pozirati, dok bio najbolji
supruzi na svijetu bili na službenom putu, sa ili bez asistentice. Bilo kako bilo,
moja je ergela bila jako zabavan teren.
Nema toga što ja nisam znao!
Pokupio bih to od njih. Davali bi mi svoje knjige, časopise! Dijelili sa mnom svoje problema na radnom
mjestu. Voljeli su kako spravljam roštilj dok su se djeca prčkala u mom
bazenu. Ma, idealan život s konjima za
svaku utrku sam imao. Gotovo su mi bili kao braća i sestre, idealna velika
obitelj. Konjić za po svako pitanje imao
je odgovore. I bio sam ponosan
džokej. A onda sam shvatio da i ja
jednoga dana moram umrijeti. Kakav peh!
0 коментара:
Постави коментар