Piše: Velizar Radonjić©
Sarana
Mata Perova
Umrije Mato Perov, učitelj u
penziji, ugledan – ’čojek u prvu vrstu’, što bi rekli njegovi plemenici, a i
naživio se – lani nanizo stotku. Bješe poštovan, ko po jedan majčin sin, a kako
i nebi kad nema čeljadeta u cijelome kraju starijega od tries godina koje nije
prošlo kroz njegov dnevnik. Učio ih je da budu pošteni, vrijedni i da budu
ljudi, ’a da budu pogani vazda imaju vremena, neće odocniti’, zborio im je.
Nekome se primilo to njegovo učenje, mlađima nešto slabije, valjda se izvražilo
vrijeme pa i đeca. Najprije im se primilo ono za čem je zborio da imaju vremena, a to se najlakše
i prima.
Skrko se narod na saranu, ne može
se razminut, pola sela je pozajmilo livade da se limuzine imaju đe parkirat.
Nije ni čudo, ostavio Mato veliki porod, pet sinova i pet odiva, svi odrasli i
završili velike škole pa svi na velikijem položajima. Sinovi se poženili, odive
poudale, žive u gradu, svi se skućili i svijema puna kuća, pola unučadi se
poženilo i poudalo, da niko ne dođe osim njih ima ko da ga ožali i sarani. Nije
Mato bio mnogo srećan kad su mu otišli u
politiku, zborio je ’ja sam vas školovo da budete stručnjaci i vaspitavo da
budete ljudi, a vi odoste u političare’.
Vidi da im se nije baš primilo ono što je učio i njih i tuđu đecu. Nado
se da bar neće postati pogani, ali nije bio suguran da ih politika ne išteti.
Unučad, posebno ona što su u
državnoj službi ili na funkcijama, a toga im nije falilo naslijedili su ih od roditelja, spremili saranu koja će se
pamtiti i prepričavati. Prave priredbu, ne radi toga da bi narod upamtio đeda
Mata, njega i onako pamte svi koji treba, prave priredbu da oni budu upamćeni,
da se o njima priča, valjaće im – dogodine su izbori. Podržavaju ih i roditelji,
ne žale pare za svoju đecu, a možda i njih zapane kakva strckotina od izbora.
No, zamalo da se obrukaju, a ne
bi se ni sad śetili da jedno od praunučadi ne uze mobilni da slika đeda prije
no ga odnesu u kapelu - oće da ga stavi na internet, na Fejs book i Twiter, onako
u kovčegu i sa medaljama, to se niko od njegovih drugova do sad nije śetio. Ukapiraše
da su zaboravili najvažnije – nijesu našli snimatelja. Kakva je to sarana ako
je ne slikaju – šta da pokažu onijema koji ne dođu na saranu a doći će im na
stan da izjave saučešće, kakav bi to bio blam da na poslu, u kompjuteru nemaju ni jednu sliku da pokažu kolegama ili da im puste film sa sarane.
Neko se śeti Škljoca, čuvenog
snimatelja za svadbe i sarane, posebno za sarane. Kad snimam sarane, zborio je,
namjestim kameru na tronožac, uključim da sama snima i ja idem na pivo, niko mi
iz kadra nije iskočio. Ima bogatu arhivu, pa ako se desi da je došlo malo
naroda ili da je došo samo kakav bašibozluk, on iz arhive uzme i umontira
nekoliko snimaka na kojima viđeniji ljudi dolaze da pitaju ajtar. Niko još nije
primijetio da to nije sa iste sarane. Ođe ne smije da omane, rekli su mu, mora da
snimi svakoga ko dođe. Da vide ko je došo, sa kime je došo, ko je donio
cvijeće, kako je ko prišo da se pokloni i da izjavi saučešće, ko je sa kime
razgovarao, šta je ko obidovo... Koliko košta da košta sve mora biti snimljeno,
isplatiće im se višestruko. Dogodine su izbori a oni moraju biti spremni,
moraju znati na koga se mogu osloniti, ko se kome ulizuje, kome se oni moraju
ulizivati..., a sahrane su prava prilika za to.
Nema problema, obeća Škljoco, śutra
ujutro dobijate film. Donio četiri kamere pa će im i naplatiti četvorostruko, jednu
postavio na ulaz u groblje, drugu u kapelu, treću ispred kapele đe muški dio
familije prima saučešće. Postavio ih s kraja da ko ne zapne za njih kad prilazi
i ’da ne povuku vlagu od toliko plača’ kaže Škljoco. Svaku namjestio na
automatsko snimanje, samo ih povremeno provjeri i zamijeni kartice. Našo
nekoliko momčadi iz sela, obećo im dnevnicu samo da budu blizu kamera i da paze
da ih ko ne ukrade, dolazi toliko političara i glavara pa mora da pazi, što je
sigurno sigurno je. Četvrtu kameru uprtio na rame, bira kadrove, snima samo
najvažnije. A ima koga da snima, došo i
kusi i repati, i Kutra i Murta. Svi došli da se poklone - ali ne đedu Matu,
njemu je i onako svejedno, došli da se poklone njegovoj familiji - ne dešava se
svaki dan da se toliko glavara okupi na jednome mjestu, oće da vide i da znaju ko
je sve došo i da budu viđeni i da se zna da su i oni došli, zlu ne trebalo.
Snima Škljoco, ne patiše, trlja
ruke, snimio je toliko materijala da ima i za ovu i rezerve bar za nerednih
dvades sarana. Familija zadužila onu mladež što služi piće da paze na njega, da
mu što ne fali, mada ni on nije stidljiv. Rakija dobra, domaća, nije šećeruša
koju služe na nekim saranama, pivo ladno ’ko zmiče’, greota da se grije na onom
žaropeku. Snimio je sve koji su došli,
kako su došli i sa kime su došli, kad je ko i sa kim otišo, ko je sve osto da
sačeka sahranu, snimio lelekače i tužbalice.... pa kako đeda Mata iznose iz
kapele, snimio je govornike i one što su nosili
medalje i piramidu sa petokrakom, pa onoga sa krstom, pa kako ga nose
kroz groblje a grob u kraj groblja i spuštaju ga u zemlju... Sve je snimio,
misli Škljoco, pokupio kamere i pošo u „studio“ da namontira film, obećo je da
im ga sjutra preda.
Montira Škljoco film, nije mu
mane da je pravljen u Holivudu. Em dokumentarac, em jak dramski naboj, kako to
Škljoco objašnjava mušterijama kad ugovara snimanje sahrane. Došo red da
montira kadrove: kako đeda Mata nose na groblje, kako ga spuštaju u grobnicu,
kako... ali oćeš. Kaseta se istrošila, a rakija bila dobra, domaća, nije
šećeruša, pa Škljocu oslabila memorija pa mu i kartica ostala bez memorije. Ali
nije Škljoco mačji kašalj, ni repa bez arhive i dokumentacije. Namontira Škljoco
kadrove sa jedne ranije sarane u istome selu, ispisuje odjavnu špicu i sve
kopira na CD.
Prolazi vrijeme, nedjelja, dvije,
skoro tri - od kako je Škljoco predo Matovoj familiji film, kad srete jednog od
njegovih unuka.
-
Kakav
je film, pita Škljoco, jesi li vidio kako se to radi? Kao što sam obećo: red
dokumentarca, pa red dramskog naboja, ponavlja on svoju staru priču.Nije mu
mane da su ga pravili u Holivudu.
-
Dobri
si ga uradio, odgovara mu ovaj, svaka ti čast. Samo mi jedna stvar nije jasna.
-
Koja,
tobože iznenađen pita Škljoco.
-
Sve
mi je jasno, ama mi nije jasno kako to da, kad smo krenuli na groblje, do pola
puta mi nosimo kovčeg, a od pola puta đed Mato nama pomaže?
0 коментара:
Постави коментар