PISMO ZA CAMUSA
Dragi Alberte,
teško
bih preživio a da ti između ostaloga ne pišem i o muškarcu koji je postao psom
svoje žene. Svjestan sam, tvoje vrijeme nosilo je svoje i vrijednosti i
stupidnosti, o kojima si ti pisao, možda ti je teško povjerovati u moje riječi.
Zbog sloboda koje danas imamo, češće radimo budale od sebe.
Riječ je
dakle o nesigurnom muškarcu koji živi u sjeni svoje ambiciozne, energične i
egoistične žene. Odlično dresiran, prati i čuva samo nju. Tokom dugog
zajedničkog života ona je vrlo oprezno gradila svoje plavokrvno carstvo. On,
običan mješanac, zarežao bi tu i tamo na nedužnu spodobu usputno, tek da se
uvjeri da je ipak pas. Moj Camus, nemaš ništa osim mojih riječi, no, možeš i
sam zaključiti da je takvo što moguće.
Gospođa
Cvijeta ostvarila je svoje snove, visoko penjući se društvenim ljestvama grada.
Čovjek-pas strpljivo je slušao hvalisanja svoje vlasnice. Znao je da su njena
postignuća tek sramotna prosječnost no, svejedno je poslušno puzao iza nje dok
je besramno prostituirala svoje ime. A ona ga nije ni opažala. Osim kada bi
pravio nered u stanu premještajući jastuke na trosjedu. Instinkt mu je govorio
da si ona ne dopušta biti sretna. Nedostaje joj dobrohotnost pseće naravi. Ti
vrlo dobro znaš, dragi moj Camus, psi su jednostavna i nezahtjevna bića. Stoga
što je pseći život kratak, oni znaju što je važno: Život je lijepa šetnja,
siguran krov nad glavom, nekoliko dragih prijatelja za igru i dovoljno hrane.
To je sreća.
Ostario
i sijed shvatio je, on nema što vidjeti iza sebe. Tamo je tek njegov rep, kojim
već odavno nije mahao. Iza nje i od nje, nije mogao vidjeti svoju sutrašnjicu.
Susjedi su se samilosno smješkali, promatrajući ga.
Kada je
čovjek-pas odlučio poraditi na tome da i sam postane gospodar, upitao se, tko
bi mogao biti njegov pas? Bilo je sigurno, došao je trenutak da krene u pohode
na uspjeh i zapamćenost među ljudima. Ili, bar psima. Imaju li psi kolektivno
sjećanje? Pokušavao je preokrenuti igru i zaposliti C. kao svoju kuju, koja će
podržavati i stvarati njegovu karijeru. Ništa mu nije uspijevalo.
Dugotrajna
borba izmorila je ostarjeli par. Bio si u pravu dragi Alberte, počeli su
nalikovati jedno na drugo. Sahranivši ga, ona posta svemiru posve nevažna
sitnica. Nedostajao joj je on, njemu je bila sve. Uzalud svi njeni uspjesi,
više nikome nije bila toliko važna kao što je bila važna njemu. Bila je njegov
univerzum. Još samo ponekad, obgrlio bi je osjećaj da je postigla mnogo u svom
životu, ponosivše se sa sobom no, nikoga nije bilo briga.
Neko
vrijeme ljudi su pamtili starca koji je čitav život klimao za ambicioznom
gospođom C. Potom, kako su i oni selili na drugi svijet, više se nitko nije
sjećao čovjeka-psa, a ni njegove gospodarice. Tu i tamo, u analima velikog
grada, netko bi spomenuo njeno ime. A on, kao da ga nije bilo. I tako, dragi
moj Alberte, čim opazim takav jadan par, pitam se, nalikuju li doista jedno
drugom, ili mi se to samo čini zbog tvojih rečenica.
Inače,
dobri moj Camus, zabavilo bi te ovo šašavo vrijeme prve četvrti 22. vijeka. U
pustinji padaju nezapamćene kiše, ratuje se i puškara stalno, budale vladaju svijetom,
imamo nevjerojatne snimke svemira i otkrivamo bezbrojne njegove tajne, otapaju
se ogromni ledenjaci i diže se razina oceana, izumiru mnoge životinjske i
biljne vrste. Da ne mora misliti, čovjek je kreirao umjetnu inteligenciju.
Jedino što homosapiens još može, smijati se od srca svim svojim glupostima. Još
ima srce...
Kolega
po peru, Adam R.
Đurđa Vukelić Rožić
(1956),
0 коментара:
Постави коментар