IVO MIJO ANDRIĆ - SATIRIČNE PORUKE I H-UMORNA OPORUKA

Ivo Mijo Andrić

SATIRIČNE PORUKE I H-UMORNA OPORUKA

Aleksandar Čotrić: MISLI U POKRETU, Srpska reč, Beograd, 2021.

Književnik Aleksandar Čotrić zasigurno je najveći aforističar među političarima i najpoznatiji političar među satiričarima. Ta njegova dvostruka radno-stvaralačka i političko-satirična aforistička uloga i dužnost traje od sredine devedesetih godina prošloga stoljeća kada je izabran za narodnog poslanika u Skupštinu Republike Srbije sa liste kandidata Srpskog pokreta obnove. Na toj dužnosti se neprekidno i danas nalazi, a realni su izgledi da se na njoj i umirovi. Ističem ovo kao prirodnu i društveno-političku vrijednost koja je rijetka u današnjem svijetu. Biti satiričar i političar tako dugo, i uspješno obavljati gotovo pa nespojive poslove, to mogu samo ljudi visokih stručnih i moralnih vrijednosti i osvjedočeni borci za narodna prava. A Aleksandar Čotrić je baš takav tip stvaralački postojanog i časnog čovjeka, što je prepoznato ne samo u Srbiji već i šire u svijetu.

Aforističkim stvaralaštvom Čotrić se počeo ozbiljnije baviti sredinom osamdesetih godina po završetku srednje škole. Prve radove i priče objavljivao je u beogradskim novinama i časopisima, gdje je u to vrijeme studirao pravo. Kasnije su došle brojne samostalne knjige i uvrštavanje njegovih radova u zbornike i antologije u Srbiji i drugim evropskim državama. Slijedile su i zaslužene nagrade i priznanja za postignuća na području aforistike i književnog stvaralaštva. Tu treba istaknuti i njegovo ogromni doprinos u priređivanju antologija aforizma autora pripadnika drugih naroda i država, te prevođenje njihovih radova na srpski jezik. U najkraćem: književni angažman kakav se rijetko susreće na našim i širim prostorima. Vrijedan divljenja i poštovanja u svakom pogledu, jer je otvorio vrata mnogima, posebno mladim aforističarima da uđu u svijet najkraće vrste literarnog stvaralaštva.

U dugom nizu književnih naslova potpisanih njegovim imenom i prezimenom, posebno mjesto zauzima zbirka aforizama Misli u pokretu. Riječ je o nevelikoj knjizi po broju uvrštenih aforizama, ali snažnom djelu satiričnih misli koje se bave najvažnijim temama i problemima u današnjem društvu. Politika je tu u prvom planu, jer mu je bliska i poznaje njezinu bit i poslanje sa unutarnje strane, koju narod vidi samo izvana kroz medijsku vizuru i šaroliku propagandu. Narodni poslanik o čijem je poslu nekada pisao veliki komediograf Branislav Nušić, i sam je stavio karte na stol te je svoje filozofske, pravne, političke, socio-ekonomske i druge misli pretočio u satirične aforizme, narodne izreke i mudroslovne sentence koje otvaraju male i velike individualne i društvene tajne i nude ih na uvid javnosti i širokim narodnim masama. Zašto narod ćuti, o tome bi se moglo govoriti danima./ Najveći problem je što narod zatvara oči pred slepilom vođe. / Oni koji se kriju iza naroda, najviše kriju od naroda./ Narod daje sve od sebe, i još mu država uzima.

Ove i slične misli vjerna su slika stanja u društvu koje zna da trpi i šuti, ali kad vlast tu šutnju obavije vlastitim tajnama, tada često dolazi do pobune onih koji su izašli iz povoja i otišli na više škole i fakultete. Njima je teško prodavati maglu i rog za svijeću, jer oni to lako i brzo pročitaju pošto su im knjige stalno pri ruci, a sadržaji pri zdravoj pameti. Aforist to stanje duha opisuje s desetak riječi: Pamet nas je izdala. A mi smo sve pametne proglasili izdajnicima. Iza toga slijedi upozorenje … Ne pokušavaj da ispadneš pametan! Ako si pametan, već si ispao. A ako nisi, onda si glavni lik iz aforizma: Pobegao je sa mesta nesreće. Jednostavno, napustio je Srbiju. To je za mnoge bilo jedino ispravno rješenje zbog toga što… Srbija podseća na veš. Tamo gdje se nekad prostirala, sad se skuplja. Uz to … U Srbiji je sve postalo politika, samo je politika postala kriminal.

U razmatranju polito-manije kao lako objašnjive, a teško shvatljive društvene pojave, aforist manirom satiričara poziva u pomoć i Boga, ističući njegovu apsolutnu nadmoć u odnosu na polovičnu moć političara: Bog je tvorac svega vidljivog i nevidljivog, a političari samo nevidljivog. Kad smo već kod Boga, navodim još nekoliko razmišljanja o nevidljivom nebiću u koga većina vjeruje više nego u manjinu pripadnika svoje vrste. Boga ne možemo da vidimo, a one koji govore u njegovo ime ne možemo da vidimo očima./ Bog je na nebu, a đavo je svuda./ I đavo je božji stvor./ Bog nas se čuva!/ Bog je stvorio i ateiste./ Danas je ateizam poprimio biblijske razmere. Pisati u kapitalizmu otvoreno i bez dlake na jeziku o Bogu i vjeri podjednako je opasno kao i pisati u ranijem sistemu otvoreno o državi i njezinim povlaštenicima – državnicima. Istina je kako kaže aforist: Kapitalizam se socijalizovao, a socijalizam je kapitulirao. Ali…Šta je pisac hteo da kaže, to više ni cenzore ne interesuje. Važno je da… Crkva ne plaća porez, jer to što ona prodaje ne postoji. Neka nam ne zamjere oni što vjeruju, jer vjera je oduvijek bila privatna stvar iskrenih vjernika. Na društvenoj sceni ona je samo jedna od bezbroj istih i sličnih društvenih pojava. Doduše, teže objašnjiva, ali sveprisutna.

Biti humorist danas vesela je stvar i to može svako poželjeti. Biti aforist mudro je i pametno, u svakom slučaju. No, biti satiričar otvorenog garda nije nimalo jednostavno, a još je manje ugodno. Čuvari državne, domovinske i političke časti brojni su i protežu se od uhoda, tajnih agenata, javnih policajaca do stroge sudbene vlasti. Tko se odluči slobodno da misli i da to što misli glasno izgovori ili na papir zapiše, taj mora znati da ga iza ugla čeka nekad vidljiva a češće nevidljiva prepreka koja će sve učiniti da mu usta začepi ili misli izbriše. Tako je oduvijek bilo, a tako će zauvijek biti. Mijenjat će se samo metode uvjeravanja u „kriva“ mišljenja, i vrijeme kad će mislilac osjetiti težinu svojih misli. Prije ili kasnije. Mutnije ili jasnije. To je stvar tehnike koja svakim danom, u svakom smislu, sve više napreduje i već je postala moderna umjetnost. Ceo život posvetio je umetnosti. Po zadatku službe pratio je pisce. Tako autor opisuje moderne nomade koji misle da misle umjesto onih koji treba da misle.

Teško je u današnje vrijeme biti pametan, vrijedan, pošten i mudar. U robovlasništvu rob je bio oruđe koje govori. U kapitalizmu radnik je oruđe koje ćuti./ Nekad su ljudi bili naše najveće bogatstvo. Sad su jeftina radna snaga./ Dok pošten svet spava, onaj drugi deo se bogati preko noći./ Novac kvari čoveka, Besparica još više. Puno je toga što čovjek vidi, čuje i pročita, a malo je stvari koje se mogu promijeniti njegovom voljom i radnjom. Zato i aforist u vlasti na kraju svoje misaone misije otvoreno poručuje: Da se ja nešto pitam, mnogi bi odgovarali. Na tu sjetnu poruku u istom tonu dodajem: Da se ja bilo što pitam, mnogi se ne bi ni za što pitali. Političari najprije, a onda i drugi koji se danas za sve pitaju. To bi mogla biti i oporuka, jer kao poruka garant neće proći. Pokazali su to primjeri iz minule prakse kad su se umjesto osmijeha na lice stavljale maske.