Piše: Velizar Radonjić
T R U T
Odrađujem svakodnevnu pješačku
turu. Ispred mene šetaju sredovječan čovjek i dječak od nekih deset do dvanaest
godina. Po razgovoru shvatih da su otac i sin.
I ako mimo moje volje ne mogu da ne čujem njihov razgovor:
-
Tata,
mogu li da te pitam nešto?
-
Pitaj
Sine.
-
Hoćeš
li da mi, ako prođem bez slabih... ne bez slabih nego sa dobrim, hoćeš li onda
da mi kupiš ajfon?
-
A
šta ti je toj AJFON?
-
Kako
šta? Mobilni, Tata. Znaš kakav je? To su
ovi novi pametni telefoni. Sve znaju. Čudo!
-
Pametni
telefoni?! Kad sam ja bio mali, telefoni su bili dosta glupi, ali su đeca bila
pametna.
-
E’, kad si ti bio mali. Kad je to bilo? Prije sto
godina. Tada nije ni bilo telefona. Sad je drugo vrijeme.
-
Znam,
Sine znam. Drugo je vrijeme. Poprilično drugačije. Bojim i naopako. No, ne reče
mi, šta je sa tvojim telefonom? I ono je bio dosta bistar telefon. Radi li?
-
Tu
je. Radi. Ali to je stari model. Ima mu skoro tri godine. Ne mogu više da
skinem ni jednu od ovih novih aplikacija. Bez tebe ost’o, on je samo za
recikliranje.
-
Pa
i ja sam stari model, Sine, puuno stariji od tvoga telefona, ali još radim. Svaka
aplikacija se prima na moja pleća. Još nijesam za recikliranje.
-
Pa
nije to isto.
-
Jeste,
skoro isto. A što se tiče novoga telefona, bojim se da će to morati malo da
pričeka.
-
???
-
Kao
prvo, nema pogađanja oko škole...
Objašnjava mu otac kako mora da
se uči, škola mora da se završi i sa ajfonom i bez ajfona. Kao i svaki roditelj
htio bi da mu dijete bude školovano i bar malo pametnije od telefona.
Objašnjava i da on nema novca za takav luksuz. Ima mnogo prečih stvari koje
treba da se kupe, a para nema.
-
A
zašto mi nemamo para k’o drugi? pita ga sin.
-
Koji
drugi?
-
Pa,
recimo, Petrovići.
-
Koji
Petrovići?
-
Pa
Petrovići, znaš onog Marka iz moga odjeljenja što mu tata radi u Vladi?
-
Znam
Sine. Kako znaš da oni imaju puno para?
-
Pa
znam. Marko stalno priča kako je pun „ko’ brod“. A vidi se i na njemu da je
pun.
-
Pun
sam i ja, ali safre, a ne para. Reče da mu tata radi u Vladi?
-
Jeste.
-
E,
vidiš, zato imaju para. I zbog toga što oni imaju - mi nemamo. Tako je Bog naredio. To su prirodni zakoni.
-
Ne
razumijem.
Računajući da će ga sin tako
najlakše razumjeti, poče slikovito da mu objašnjava kako đedove pčele prave
med. Objašnjava da u košnicama postoje i trutovi. Trutovi ne prave, oni samo troše
med. Slično je i izvan košnice. On i njegove kolege koje rade na građevini,
poput pčela, zarađuju pare. Te pare raspoređuju i troše oni što rade u Vladi, kao
oni trutovi u košnici. Objasnio mu je da će onome ko cijedi i pretače med
uvijek ostati da oliže prste. Isto tako će se i onome ko broji i raspoređuje
državne pare poneka zalijepiti za prste ili uvući u rukav.
-
Znači
li to da Petrovići imaju para zato što je Markov tata trut?, pita sin da
pritvrdi gradivo.
-
Da.
Može se i tako reći.
-
A
je li i Marko trut?
-
Nije
još, ali je na dobrom putu da to postane,
samo da poodraste.
-
A
kako se postaje trut? I ja bi’ volio da budem k’o Marko.
-
Znam.
Mnogi bi voljeli da budu trutovi. Ali to ne zapada svakoga. Bojim se da su sva
mjesta popunjena.
-
E,
jebi ga, Tata, kakvi sam ja baksuz.
Jebi ga dječko, pomislih u sebi.
Ti jesi baksuz, ali ne zbog toga što ne možeš da postaneš trut - možda ti se
želja na kraju i ispuni. Ti si baksuz zato što smo izgradili sistem u kojem je
najveći ideal tvojih vršnjaka kako da postanete trutovi.
0 коментара:
Постави коментар