humor

IVO MIJO ANDRIĆ: AFORISTI U SLUŽBI NARODA


Ivo Mijo Andrić

                                    AFORISTI U SLUŽBI NARODA

                        Jovan Kragujević: DUHOVNE FRAKTURE, „Ždral“, Novi Sad, 2019.


            S pokerom smo završili. Preostaje nam ruski rulet!
            Tako vrsni aforist Jovan Kragujević započinje svoju knjigu pod naslovom Duhovne frakture. Smisao uvodnog aforizma i sam naslov knjige otkrivaju jasne namjere autorove da nas podsjeti na vrijeme u kojem smo živjeli prije tridesetak godina i u kome danas živimo. Razlika između ta dva vremena trpnog stanja jest i nije velika. Kako se uzme i kako za koga. Za one koji su bili doli, a sad su gori, i jest golema. Kao kuća, što bi se reklo, koju su stekli tuđom mukom i na tuđi račun. Za one koji su bili i ostali dole, jedina razlika je u tome što su se kockali s ludilom svojih zalutalih vođa pa se i sami izgubili. Sada nama koji nismo 'ni luk jeli ni luk mirisali', ali  i njima, preostaje kao alternativa – ruski rulet. Pa ko pukne da pukne. A ko promaši da ostane sa sretnicima koji su minula zla uspješno preživjeli.
            U toj suludoj igri mečki ispred naših vrata pravnik Jovan Kragujević je u turbulentno doba ostao bez posla jer je odabrao manevarsku umjesto bojeve municije. Izabrao je riječ umjesto metka, a jaka riječ je najmoćnije oružje u borbi protiv slabih umova kojih je na našim prostorima više nego gljiva poslije kiše. Što bi aforist rekao … Posledice plitkog mišljenja su uvek duboke. Zbog tih posljedica danas nas je manje nego što nas je bilo jučer. A logika života poznaje samo stope rasta i vidljiv progres. Njoj su neprihvatljivi ljudski gubitci i vraćanje koraka unazad umjesto kretanja naprijed. A nama se baš to dogodilo i stalno nam se događa, unatoč grandioznim obećanjima političara da će sutra biti bolje no što je ikad bilo. Kako kome i kako se ko snađe, rekla bi baba Vanga ili naša Mara gatara.
            Realni aforist, međutim, nije toliki optimist pa u svojim mudrim duhovnim zapisima bilježi i ove misli: Dinar pada, strava raste. I dopisuje svakodnevnu sliku naše stvarnosti koja u gruboj izvedbi glasi: Ako živite na kredit, umiraćete na rate. Iza toga kao završni rezime dolazi tužna konstatacija naše sumorne sadašnjice koja se može sročiti u dvije upozoravajuće rečenice: Teško nama! Babice nam rade povremeno, a narikače prekovremeno. Dok traje ta očigledna agonija društva u rasulu, neki naši političari mirno krstare svijetom prikupljajući bogata iskustva za nova prazna obećanja o ljepšoj, sigurnijoj i izvjesnijoj budućnosti. Kao da se svega toga nismo nagledali i naslušali u prošlim desetljećima vođenja jalove i po narod štetne politike. Našem vođi i vođama to politikantsko presipanje iz šupljeg u prazno skoro da nimalo ne smeta jer, kako kaže aforist … Naš vođa je kreativan. Svaki dan narodu ispriča bar jednu novu bajku.
A narod ko narod. Uredno plaća porez i druge parafiskalne namete, marljivo izlazi na izbore i bira one koji će u njegovo ime, a za svoj račun, vladati. Tako opravdava Jovanovu inverzivnu gnomsku konstataciju, koja prevedena na naš jezik glasi: Što je narod siromašniji, politička scena nam je bogatija. Ta konstatacija u bliskoj je vezi sa otužnom ironičnom sentencijom auto-električnog naboja: Da biste se uključili u izbore, prethodno treba da isključite mozak. Ako se u tome ne prepoznajete, nastavite putem kojim ste krenuli. I glasajte za prave i sposobne ljude, a ne za stranke, bolje reći – strance. A stranaca će kod nas, ako ovako nastavimo, biti sve više i više. Kao saharskog pijeska ili monsunske kiše. Da me krivo ne razumijete, nije u tome toliki problem koliko je problematično to što je nas sve manje. Devedesetih godina su idioti na našim prostorima poubijali oko 130.000 ljudi, a rastjerali i raselili nekoliko miliona nedužnih. Neki od njih i danas slave i hvale ta svoja krvoločna i neljudska postignuća i veličaju dobijene bitke nad vlastitim narodom i stanovništvom. Na našu veliku žalost, kako veli aforist, i danas… Narodu svane kad vođa kukurikne. Nekada je i kod nas nada umirala posljednja, a danas… Vlada umire posljednja. Ako se pitate zašto je to tako, potražite odgovor u aforizmu: U vinu je istina, a u politici talog.
Vremena se mijenjaju, a s njima i ljudi. Nekada davno, u omraženom samoupravnom socijalizmu …Radnici su stvarali višak vrednosti, dok nisu postali višak. Sada kao višak odlaze u zapadne zemlje da tamošnjim kapitalistima stvaraju viškove vrijednosti i spašavaju ih od moguće ekonomske propasti pred najezdom loše politike. Za nas koji ostajemo na tvrdoj i neobrađenoj rodnoj grudi i dalje vrijedi staro aforističko pravilo: Da juče nismo živeli onako, danas ne bi živeli ovako. Istina, ni jučer ni danas nismo svi živjeli isto. Tvrdi to i na primjeru političara dokazuje i Jovan Kragujević. Po njegovom viđenju, s kojim se lako složiti …Za razliku od naroda, političari ne žive od mitova već od mita. E, pa sad ti dobri naš narode živi na lovorikama slavne Kosovske bitke ili bilo koje slične ratničke pobjede, a tvoji dobri političari i njihovi vjerni birokratski sljedbenici lijepo će uzimati mito za svoje usluge i graditi vile na zemlji, a ako zatreba i u oblacima.
Praksa je kod nas a i drugdje u svijetu pokazala da se … Najlakše potkupljuju oni, koji su kupili diplome. Njima je taj način života ušao u krv i inficirao ih tako i toliko da se nikakvim  tabletama ne mogu izliječiti. Čak ni teška robija ne može dotući taj opaki virus korupcije koji je zahvatio sve pore društva i uvukao se mnogima pod kožu. Kod nekih čak i do koštane srži.
Premda su krivca zatvorili, većina pitanja ostala je otvorena, reći će aforist i rezignirano  zaključiti: Gledaću svoja posla, kad nađem posao.
            Treba li odustati pred društvenim nepravdama, ili se skriti u hladovini koju stvara vođina sjena, pitanje je sad? Jesmo li dovoljno pametni da popustimo pred svim pritiscima i ucjenama od strane moćnika? Ima li smisla ići u boj s vjetrenjačama koje su svuda oko nas?
Sve su to hamletovska pitanja i trileme s kojima se suočavaju humoristi i satiričari kada oštre pera ili uključuju kompjutore da zapišu britke misli na račun onih koji odlučuju o našim sudbinama. I o životima, kako su odlučivali u ratnim i trusnim poratnim godinama.
            Moj, kao i odgovor skoro svakog aforističara je da ne treba. Ako bi odustali, tada bi ostalo široko polje slobode nakaradnog djelovanja za one koji ugrožavaju tuđe slobode. Tada bi se demokratija pretvorila u demon-kratiju kakva je prisutna na mnogim mjestima i na raznim nivoima vlasti. Bio bi to kraj općeljudske nade, umjesto da bude kraj loše i neučinkovite vlade. Zato, dignimo glas protiv sile i nepravde. Skinimo maske onima koji nas ugnjetavaju i progone.
Onima koji nam zagorčavaju život i koji nam oduzimaju san i nadu. Neka bude po onoj  Jovanovoj aforističkoj: Maske su pale, glave su ostale. A ne po drugoj: Poplava aforizama nije potopila političare, već aforističare.
            Zamijenimo teze jer, pisanje aforizama nije bez veze. Nije to ćorav posao kako neki misle. To je humana i humoristička književna misija koja treba razvedriti i nasmijati narod, a zabrinuti i oplemeniti njegove političke vođe i sve druge faktore koji odlučuju o ljudskim pravima i sudbinama. Od malih i velikih kapitalista, sudaca, tužitelja, liječnika odgojitelja i svih koji mogu pomoći da izađemo iz tmine noći na svjetlost dana. I da prodišemo plućima koja su još zdrava.
            Tako treba vidjeti i tumačiti ulogu aforističara u vremenu i društvu u kome živimo. Svako drugačije tumačenje bilo bi štetno i za cijelo društvo kontraproduktivno.

           

Administrator ШИПАК

0 коментара:

Шипак, Београд.Сва права су задржана!Дизајн блога Игор Браца Дамњановић. Омогућава Blogger.