Ivo Mijo Andrić
AFORISTI U SLUŽBI
NARODA
Jovan
Kragujević: DUHOVNE FRAKTURE, „Ždral“, Novi Sad, 2019.
S pokerom smo završili. Preostaje nam ruski
rulet!
Tako
vrsni aforist Jovan Kragujević započinje svoju knjigu pod naslovom Duhovne
frakture. Smisao uvodnog aforizma i sam naslov knjige otkrivaju jasne
namjere autorove da nas podsjeti na vrijeme u kojem smo živjeli prije
tridesetak godina i u kome danas živimo. Razlika između ta dva vremena trpnog
stanja jest i nije velika. Kako se uzme i kako za koga. Za one koji su bili
doli, a sad su gori, i jest golema. Kao kuća, što bi se reklo, koju su stekli
tuđom mukom i na tuđi račun. Za one koji su bili i ostali dole, jedina razlika
je u tome što su se kockali s ludilom svojih zalutalih vođa pa se i sami izgubili.
Sada nama koji nismo 'ni luk jeli ni luk mirisali', ali i njima, preostaje kao alternativa – ruski
rulet. Pa ko pukne da pukne. A ko promaši da ostane sa sretnicima koji su
minula zla uspješno preživjeli.
U toj suludoj igri mečki ispred
naših vrata pravnik Jovan Kragujević je u turbulentno doba ostao bez posla jer
je odabrao manevarsku umjesto bojeve municije. Izabrao je riječ umjesto metka,
a jaka riječ je najmoćnije oružje u borbi protiv slabih umova kojih je na našim
prostorima više nego gljiva poslije kiše. Što bi aforist rekao … Posledice plitkog mišljenja su uvek duboke. Zbog
tih posljedica danas nas je manje nego što nas je bilo jučer. A logika života
poznaje samo stope rasta i vidljiv progres. Njoj su neprihvatljivi ljudski
gubitci i vraćanje koraka unazad umjesto kretanja naprijed. A nama se baš to
dogodilo i stalno nam se događa, unatoč grandioznim obećanjima političara da će
sutra biti bolje no što je ikad bilo. Kako kome i kako se ko snađe, rekla bi
baba Vanga ili naša Mara gatara.
Realni aforist, međutim, nije toliki
optimist pa u svojim mudrim duhovnim zapisima bilježi i ove misli: Dinar pada, strava raste. I dopisuje svakodnevnu sliku naše stvarnosti koja
u gruboj izvedbi glasi: Ako živite na
kredit, umiraćete na rate. Iza toga kao završni rezime dolazi tužna
konstatacija naše sumorne sadašnjice koja se može sročiti u dvije upozoravajuće
rečenice: Teško nama! Babice nam rade
povremeno, a narikače prekovremeno. Dok traje ta očigledna agonija društva
u rasulu, neki naši političari mirno krstare svijetom prikupljajući bogata
iskustva za nova prazna obećanja o ljepšoj, sigurnijoj i izvjesnijoj
budućnosti. Kao da se svega toga nismo nagledali i naslušali u prošlim
desetljećima vođenja jalove i po narod štetne politike. Našem vođi i vođama to politikantsko
presipanje iz šupljeg u prazno skoro da nimalo ne smeta jer, kako kaže aforist
… Naš vođa je kreativan. Svaki dan narodu ispriča bar jednu novu
bajku.
A
narod ko narod. Uredno plaća porez i druge parafiskalne namete, marljivo izlazi
na izbore i bira one koji će u njegovo ime, a za svoj račun, vladati. Tako
opravdava Jovanovu inverzivnu gnomsku konstataciju, koja prevedena na naš jezik
glasi: Što je narod siromašniji,
politička scena nam je bogatija. Ta konstatacija u bliskoj je vezi sa
otužnom ironičnom sentencijom auto-električnog naboja: Da biste se uključili u izbore, prethodno treba da isključite mozak. Ako
se u tome ne prepoznajete, nastavite putem kojim ste krenuli. I glasajte za
prave i sposobne ljude, a ne za stranke, bolje reći – strance. A stranaca će
kod nas, ako ovako nastavimo, biti sve više i više. Kao saharskog pijeska ili
monsunske kiše. Da me krivo ne razumijete, nije u tome toliki problem koliko je
problematično to što je nas sve manje. Devedesetih godina su idioti na našim
prostorima poubijali oko 130.000 ljudi, a rastjerali i raselili nekoliko
miliona nedužnih. Neki od njih i danas slave i hvale ta svoja krvoločna i
neljudska postignuća i veličaju dobijene bitke nad vlastitim narodom i
stanovništvom. Na našu veliku žalost, kako veli aforist, i danas… Narodu svane kad vođa kukurikne. Nekada
je i kod nas nada umirala posljednja, a danas… Vlada umire posljednja. Ako se pitate zašto je to tako, potražite
odgovor u aforizmu: U vinu je istina, a u
politici talog.
Vremena
se mijenjaju, a s njima i ljudi. Nekada davno, u omraženom samoupravnom
socijalizmu …Radnici su stvarali višak
vrednosti, dok nisu postali višak. Sada kao višak odlaze u zapadne zemlje
da tamošnjim kapitalistima stvaraju viškove vrijednosti i spašavaju ih od
moguće ekonomske propasti pred najezdom loše politike. Za nas koji ostajemo na
tvrdoj i neobrađenoj rodnoj grudi i dalje vrijedi staro aforističko pravilo: Da juče nismo živeli onako, danas ne bi
živeli ovako. Istina, ni jučer ni danas nismo svi živjeli isto. Tvrdi to i
na primjeru političara dokazuje i Jovan Kragujević. Po njegovom viđenju, s
kojim se lako složiti …Za razliku od
naroda, političari ne žive od mitova već od mita. E, pa sad ti dobri naš narode
živi na lovorikama slavne Kosovske bitke ili bilo koje slične ratničke pobjede,
a tvoji dobri političari i njihovi vjerni birokratski sljedbenici lijepo će
uzimati mito za svoje usluge i graditi vile na zemlji, a ako zatreba i u
oblacima.
Praksa
je kod nas a i drugdje u svijetu pokazala da se … Najlakše potkupljuju oni, koji su kupili diplome. Njima je taj
način života ušao u krv i inficirao ih tako i toliko da se nikakvim tabletama ne mogu izliječiti. Čak ni teška
robija ne može dotući taj opaki virus korupcije koji je zahvatio sve pore
društva i uvukao se mnogima pod kožu. Kod nekih čak i do koštane srži.
Premda su krivca zatvorili, većina pitanja ostala je
otvorena, reći će aforist i rezignirano zaključiti: Gledaću svoja posla, kad nađem posao.
Treba
li odustati pred društvenim nepravdama, ili se skriti u hladovini koju stvara
vođina sjena, pitanje je sad? Jesmo li dovoljno pametni da popustimo pred svim
pritiscima i ucjenama od strane moćnika? Ima li smisla ići u boj s
vjetrenjačama koje su svuda oko nas?
Sve su to
hamletovska pitanja i trileme s kojima se suočavaju humoristi i satiričari kada
oštre pera ili uključuju kompjutore da zapišu britke misli na račun onih koji
odlučuju o našim sudbinama. I o životima, kako su odlučivali u ratnim i trusnim
poratnim godinama.
Moj, kao i odgovor skoro svakog
aforističara je da ne treba. Ako bi
odustali, tada bi ostalo široko polje slobode nakaradnog djelovanja za one koji
ugrožavaju tuđe slobode. Tada bi se demokratija pretvorila u demon-kratiju
kakva je prisutna na mnogim mjestima i na raznim nivoima vlasti. Bio bi to kraj
općeljudske nade, umjesto da bude kraj loše i neučinkovite vlade. Zato, dignimo
glas protiv sile i nepravde. Skinimo maske onima koji nas ugnjetavaju i
progone.
Onima koji nam
zagorčavaju život i koji nam oduzimaju san i nadu. Neka bude po onoj Jovanovoj aforističkoj: Maske su pale, glave su ostale. A ne po drugoj: Poplava aforizama nije potopila političare,
već aforističare.
Zamijenimo teze jer, pisanje
aforizama nije bez veze. Nije to ćorav posao kako neki misle. To je humana i
humoristička književna misija koja treba razvedriti i nasmijati narod, a
zabrinuti i oplemeniti njegove političke vođe i sve druge faktore koji odlučuju
o ljudskim pravima i sudbinama. Od malih i velikih kapitalista, sudaca,
tužitelja, liječnika odgojitelja i svih koji mogu pomoći da izađemo iz tmine
noći na svjetlost dana. I da prodišemo plućima koja su još zdrava.
Tako treba vidjeti i tumačiti ulogu
aforističara u vremenu i društvu u kome živimo. Svako drugačije tumačenje bilo
bi štetno i za cijelo društvo kontraproduktivno.
0 коментара:
Постави коментар