Ivo Mijo Andrić
NAŠA STVARNOST NEPRESUŠNA
Marinko
Mijović: DEVIZNA SKAMARICA, Studio Moderna, Zagreb, 2016.
Poznati hrvatski aforist Marinko
Mijović čije humorističko-satirično stvaralaštvo po kvaliteti seže izvan
balkanskih granica, objavio je svoju sedmu knjigu pod simpatičnim i
simptomatičnim naslovom Devizna slamarica. Nakon zbirki
aforizama Ako niste znali (2008.), Iz malog džepa (2008.), Bio
je obilježen, zato mu na grobu nema obilježja (2009.), Pune
torbe pretvorbe (2012.), Brod bez kormilara (2012.), i Ne
izluđujte narod (2014.), ovaj pulski duhotvorac porijeklom iz
crnogorskog Plava, otvorio je svoju misaonu deviznu slamaricu i iz nje istresao
crno na bijelo više od 700 aforizama ubojitog humornog i satiričnog sadržaja.
Istinabog ta ubojitost je, s obzirom na društvene (ne)prilike, manevarskog
karaktera jer joj je osnovni smisao i zadaća da ukaže na negativne pojave i
njihove (pro)nositelje koji se uspješno štite i skrivaju iza debelih i
neprobojnih fotelja i kabineta koje štite naoružani čuvari.
No, aforisti i nisu tu da bi
ratovali protiv jačih od sebe, već je smisao njihove borbe sadržan u možebitnoj
prevenciji prema generacijama koje će tek doći na političku i
društveno-ekonomsku scenu. Prošle i sadašnje generacije su izgubljeni slučajevi
i za njih ne važi nikakva prevencija već samo haška i tuzemna sudska represija.
To je nažalost tako, premda bi za narod bilo bolje da je situacija obrnuta.
Ali, kako ni narod ili dobar njegov dio nije vjerničko stado bez grijeha, to ga
je i dopalo ono što je zaslužio i po 'babu i po stričevima'.
Za svojih osamdeset i kusur godina,
Marinko Mijović se nagledao i naslušao svega i svačega. Kao dijete, maglovito
se prisjeća kraljevskih vremena; kao momče pamti desetljeća kad smo svi bili braća
i drugovi, a u poznim godinama zapalo ga je da se i sam svrsta u gospodu.
Istina s malom penzijom, ali 'nije u šoldima sve', pa mu je šala na vlastiti i
državni račun ostala jedinim načinom da koliko-toliko sačuva moždane vijuge i
stanice od neumitnog propadanja. A dokle će, e na to pitanje ni pokojna Đekna
ne bi imala pravi odgovor.
Mijovićevi aforizmi, kao i sam
autor, bave se našim aktuelnim temama i dilemama. Gotovo bi se moglo reći svim
- 'od igle do lokomotive', s tim što ta igla bode, a lokomotiva, kao i sve
hrvatske i balkanske lokomotive od devedesetih godina naovamo, sporo i slabo
vuče. Pa i kad vuče, odvlači nam ljude, a pogotovo mlade preko granice u
potrazi za poslom i perspektivom bez rata i ispraznih priča o bivšim ratovima
koji kod nas još nisu završeni niti se zna hoće li se ikada završiti. Tako je
to valjda u zemljama gdje se mudrost pomiješala s glupošću pa ne zna bi li
lijevo ili desno ili bi napustila brod koji pluta na pučini bjelosvjetske
neizvjesnosti. Aforist to stanje iz svoje pulske osmatračnice ovako objašnjava:
Prevodeći žedne preko vode, konačno se
nasukao. Kao što se nasukao lokalni „Uljanik“ koji je u ex-yu državi bio
brodogradilište za primjer, koga su u prošlim vremenima i Kinezi slijedili.
Danas, eh danas, to su posve neka druga vremena u kojima se sluša glas Brisela,
a ne ljudi koji žele i znadu raditi. Sutra će mnogi od njih graditi brodove u
nekim drugim zemljama i ploviti drugim morima. A da je bilo pameti sve je moglo
biti drugačije. Po mišljenju aforiste: Najbolje
je kad se manjak pameti može nadoknaditi iz proračuna. Tada su svi vuci
siti, a ovce… na ražnju.
Politika je sudbina mnogih koji se
igraju sa sudbinama malih ljudi. Tako je to bilo odvajkada, a tako je i danas.
Ne poznajem nikoga tko bi potvrdio da toga neće biti i sutra. Obični ljudi su
se uvijek borili za nečije ideale. A za tuđe, kao i za svoje ideale, kako kaže
jedna pjesma, ali i sveukupna ljudska zbilja, obično ginu budale. Mijović taj
fenomen pojašnjava aforizmom: Netko je
dio sebe ugradio u domovinu, a netko je dio domovine ogradio za sebe. Ako
mislite drugačije provjerite tu svoju zabludu na primjerima iz vlastite zemlje.
Ima ih kao blata poslije kiše koga su mnogi donijeli na đonovima u gradove
nakon bijega iz rodnoga sela.
Jal u društvu i jalovost države
najbolji su dokazi svih naših neuspjelih tranzicija, privatizacija i drugih
mikro i makro zezancija na račun naroda. Zato nije ni čudno što jedni od drugih
okrećemo glave dok nam treći bježe u svijet glavom bez obzira. Zemlje u kojima
vrijedi aforističko pravilo: Jučer ga je
podupirao, danas upire prstom u njega, zadugo neće stati na čvrsto tlo
međusobnog povjerenja, bez koga nema napretka niti sveopćeg pomirenja. Neki plameni govori upalili su mnogo
svijeća, koje i danas osvjetljavaju put u mračnu prošlost a ne u svijetlu
budućnost. To što… Oporba obećava
ispuniti sva prazna obećanja onih koji su na vlasti, nije nikakva garancija
da će nam sutra biti bolje nego što je danas.
A demokracija koja se ostvaruje samo
na verbalnom planu nije nikome donijela sreću niti je popravila lošu sliku
društva. Što ti vrijedi sloboda govora –
kad te nitko ne sluša? - pita se i između redaka odgovara aforist. Koga to
farbaju nesposobni političari floskulama o nekoj novoj demokraciji? O pravima
koja se iskazuju samo na ulici i koja se na zapadu mjere brojem polupanih
izloga, razbijenih i zapaljenih automobila, ispaljenih gumenih metaka i
prolivenim kubicima vode iz topovskih šmrkova. Ili bačenim suzavcem na
nogometnim terenima. Sve je to svjetlosnim godinama udaljeno od izvorne
demokracije kao vladavine naroda. Gdje to narod danas vlada i čime vlada? Zar
je vladanje izlazak na izbore jednom u četiri godine? Zar je demokracija
glasati za stranačke oligarhije koje odlučuju kako šef misli i kaže? Hajte
molim vas, pa nismo valjda djeca iz predvrtićke dobi. Ne kaže bez veze aforist:
Jedni poludjeli pa ušli u stranku, drugi
ušli pa poludjeli. Prvima čast nije ni trebala, druge je čast dovela do
ludila. Pogledajte stvarnost, lako će te se u to i sami uvjeriti. Pa zar na
televiziji i na internetu ne vidite kako izgledaju i kako se javno ponašaju
neki veliki stranački lideri i državnici? Ima li toga na Marsu, ili je to samo
prisutno na ovoj našoj prelijepoj Zemlji na kojoj smo rođeni i u koju ćemo svi
jednoga dana biti pokopani. Ne treba biti defetist da bi se povjerovalo u još
gore sutra. Optimizam je dobar i poželjan, ali njega danas šire ponajviše
vjerske zajednice, uvjeravanjem ljudi da će im na nekom drugom, ničim dokazanom
svijetu, biti puno bolje. Hvala lijepo, ali nama aforistima i drugim ljudima
slobodne misli, ovaj svijet se puno više sviđa i ne bismo ga nizašta drugo
mijenjali. Naravno, ako je to moguće, i što je duže moguće.
Marinko Mijović nam iz svoje Devizne
slamarice, nudi duhovite, alegorične, ironične, sarkastične i satirične
slamke nade i možebitnog spasa koje mogu napuniti dušu onima praznih džepova,
ali ni na koji način neće ugroziti one koji su svoje devize smjestili u
inozemne banke, daleko od granica mile im i nikad dovoljno opljačkane domovine.
Ili otadžbine, svejedno, ma kojim se pismom ili jezikom spominjala i dizala u
prazna nebesa.
0 коментара:
Постави коментар