Ivo Mijo Andrić
PISANJE
JE SIZIFOV POSAO
Živko Vujić:
TAKO JE GURAO SIZIF, Grafid Banjaluka i SKD Aleja breza, Gnionica, 2016.
Epigrami se kod nas znatno rjeđe
pišu od aforizama. Zato su knjige epigrama rijetke i predstavljaju pravi
literarni raritet. To se može reći i za knjigu pod naslovom Tako
je gurao Sizif koju je napisao i čitaocima ponudio poznati banjalučki
književnik i humorist Živko Vujić.
Za pisanje epigrama, uz
humoristički, potreban je i izgrađeni pjesnički talent te bogato iskustvo, kao i smisao za uočavanje društvenih
pojava i problema koji se mogu preoblikovati u duhovite epigramske forme. Vujić
ima sve te spisateljske osobine i vrline i njegovi epigrami kao i aforizmi
spadaju u sami vrh humorističkog stvaralaštva na našim prostorima.
Ipak, kad je odlučio napisati cijelu
knjigu epigrama, znao je da će to biti sizifovski posao. Težak, zahtjevan i
odgovoran, u kome ima uspona i padova, i koji od autora traži upornost u
traganju za raznovrsnim temama koje se mogu pretočiti u epigrame. Pritom je
morao voditi računa da izbjegne ponavljanja i stereotipnosti koje su česte kod
pisanja kratkih književnih vrsta. No, Vujić je sve obavio na znalački način,
tako da se cijela knjiga čita kao duhovita koherentna zbirka produhovljenih
humorno - satiričnih stihova koji imaju zanimljive sadržaje i poučne poruke.
U skladanju epigramskih misli autor
se opredijelio za katren kao četvorostihni oblik kazivanja. Svi njegovi
epigrami uobličeni su u strofu od četiri stiha uokvirenu rimom, tako da djeluju
kao pjesmotvorni herbarij duhovitih misli o pojavama i problemima sa kojima se
svakodnevno susrećemo. Te su misli često obojene ironijom, alegorijom, sarkazmom,
satiričnim iskrama, hiperbolama, parabolama i drugim stilskim figurama koje im
daju literarni smisao i leksičku snagu. Baš to se traži i očekuje od epigrama
kao kratke jednostavne pamtljive pjesme koja zbijeno i jasno otkriva i kazuje
neku istinu sa humorističkim i satiričnim ciljem i porukom. Epigrami su obično
ispunjeni duhovitim aluzijama i asocijacijama na određenje devijantne društvene
pojave i njihove nositelje, koji koče progres i otežavaju živote običnim
ljudima.
Tako u epigramu posvećenom
balkanskim vođama Živko Vujić otvoreno upozorava plemenske odnosno nacionalne
vođe:
Vrijeme
je da se zaustavite / jer uopšte niste u pravu,
vi
biste žrtvovali narod / za svoju banana državu.
Na našem dijelu
Balkana, u bliskoj prošlosti, od jedne prosječne europske države, krvavim
ratovima napravljeno je sedam malih državica koje ne mogu opstati kao neovisne
zemlje, pa hrle u okrilje EU, očekujući od nje ekonomske potpore, političku
stabilnost i vojnu sigurnost. A da je bilo mudrosti i strpljenja, kao što nije,
rat se mogao izbjeći kao sredstvo privremenog osamostaljivanja i sve se moglo
obaviti mirnim i civiliziranim putem i sredstvima. No, vođe su željele
zavladati svojim etničkim prostorima, pa su vlastite narode gurnuli u rat. I
danas kad tih vođa više nema među živima ili na političkoj sceni, njihovi
nasljednici, nepromišljenim potezima podgrijavaju međunacionalna trvenja i
koriste ratno-huškačku retoriku da bi se što duže zadržali na vlasti.
Epigramist i njih prokazuje stihovima pod naslovom Bez izvora do novih izbora.
Obećaše
žito i nezasijane njive / i vodu bez izvora.
Da
li će im obećanja da prežive / do novih izbora.
Primjer
pred i post dejtonske Bosne i Hercegovine najbolje svjedoči kako su sulude
politike balkanskih vođa iz devedesetih godina prošloga stoljeća jednu
primjerenu višenacionalnu republiku pretvorili u stratište koje će se od ratnih
posljedica i pogoršanih međunacionalnih
odnosa oporavljati desetljećima uz traljavu i nekonzistentnu protektoratsku
politiku EU i međunarodne zajednice. Mentorstvo i tutorstvo drugih na našim
prostorima nikada i nikome nije donijelo sreću i dobro, pa neće ni sada. Dok se
usijane glave ne ohlade i dok um ne profunkcionira onako kako bi trebalo,
Balkan će biti uzavreli kotao u kome će se krčkati mudrost i ludost, zlo i
dobro, sreća i nesreća, što ljude tjera dalje od zemlje u kojoj su rođeni. A
b-h lonac će izgledati kao u epigramu:
Kašika se iskrenula /
svako praznu drži /
Bosanski lonac je nula
/ dok ga Visoki ne zaprži.
Za
zapršku toga lonca Visoki predstavnik svakoga mjeseca prima desetke hiljada
eura, a milijuni se troše na neučinkovitu europsku administraciju koja ga
vjerno opslužuje. Kao što se ogromni novci troše na sterilnu državnu, te
uškopljene entitetske, kantonalne i ine lokalne vlasti. U Bosni bi to jednom
riječju rekli: budibogsnama!
Sve naprijed spomenute i mnoge druge
njima slične daće i nedaće Živko Vujić opisuje jednom ubojitom epigramskom
pjesničkom strofom u kojoj kaže:
Znam
da podne može biti crno
Da ponoć može biti
bijela,
Da
riječ može biti ubojito zrno
Ali
ne može rasječena jabuka biti cijela.
Tako stvari
stoje sa državom Bosnom i Hercegovinom, koja je sastavljena od dva povijesna
zemljopisna pojma, što su kasnijim ratnim seciranjima političkih i vojnih
glavosječa, rasječena na dva podjednaka topografska entiteta u kojima se nalazi
mnogo neplodnih sjemenki i dosta trulog sadržaja. Hoće li i kad će štogod iz
sjemenki nići i hoće li tko gladan i pametan zagristi trule dijelove te jabuke,
vrijeme će pokazati. Pisac na to može ukazati, ali o tome ne može suditi, niti
može tome presuditi,
Duga je lista tema i dilema kojima
se Živko Vujić bavi i s kojima se hvata u koštac i bori svojim epigramima. U
toj borbi ni on sam ne zna…
Šta nazvati normalom /
uspjehom ili hvalom /
Neko ide za idealom, /
a neko za budalom.
Za
Sizifa sve to, na kraju krajeva i nije važno jer on svoj kamen spoticanja gura
uzbrdo, da bi ga, nakon posrnuća i kotrljanja nazad opet vraćao istim putem do
vrha, svjestan da do toga vrha neće nikada doći. Kao što do vrha dolaze neki
nacionalni lideri i njihovi sljedbenici koji ne guraju nikakvo kamenje, već se
kamenjem bacaju na narod. I vlastiti i „tuđi“, zaboravljajući pritom šta je sve
taj narod propatio u minulom krvavom ratu i teškom poraću.
0 коментара:
Постави коментар