Ivo Mijo Andrić
POZIV
NA ČITANJE I … PISANJE
Vladica
Milenković: ZA SVAKI SLUČAJ, „Artija“, Paraćin, 2014.
Mrak
ne može progutati onoga u kome ima imalo svetlosti, zapisao je kao moto na
prvim stranicama svoje zbirke aforizama Za
svaki slučaj, paraćinski književnik Vladica Milenković. U mirna i dobra
vremena, ta mudra misao je neporeciva i u skladu je s normalnim životom. Ali, u
neka druga, zloćudna vremena, kad mrak pomuti mnoge ljudske umove, svjetlost se
povuče sa scene i njeni gutači odrade svoj crni posao na način koji samo njima
odgovara. Znam kakva su ta vremena jer sam ih u prvoj polovini devedesetih
godina proživio s mnogim stradalnicima rata i zato mogu reći: daleko kuća bila
svima koji ih i danas hvale i prizivaju.
Zbirka Za svaki slučaj, i jest napisana za svaki slučaj da se takva
vremena i takvi ljudi više ne ponove i ne dogode na našim prostorima i nigdje u
svijetu. A događaju se, nažalost, i ponavljat će se, jer prokleti zli duhovi u
ljudskim glavama nikad ne miruju. Svako malo izađu van i zagade svijet svojim
prljavim kancerogenim klicama. Jučer su to činili u Iraku, Libiji i
Afganistanu, danas to čine u Siriji, a sutra - sutra će se, moguće je, vratiti
na stara ili otvoriti nova ratišta. Zlo nikad ne spava, jer ono pripada vrsti zlogukih
ptica koje vole mrak.
Da bi za svaki slučaj bio što
koncizniji i uvjerljiviji, Vladica Milenković je svoju pisanu aforističku
besjedu podijelio u osam cjelina. Prva cjelina Mi u vremenu, a vremena je sve manje, započinje otadžbinskim
državotvornim aforizmom Oj, Srbijo među
šaljivima, svima je obezbeđen korov
nad glavom. Tek jedno dodano malo slovo 'o' šaljivoj pjesmici dalo je
satiričan programski okvir u kome je korov opet postao krov kako je to bilo u
neka stara, odavno već, zaboravljena vremena. Sjećam se dobro godina kada je
korov odnosno paprat krasio krovove štala i salaša umjesto crijepova i limenih
pokrova. Lijepo ih je danas vidjeti na slikama i u aforizmima satiričnih
pisaca. Pogotovo kada se te slike i neprilike začine ironičnom sentencom kakvih
smo se nagledali u ratna vremena u stilu Milenkovićeve: Napokon nas je ogrejalo sunce. Ostali smo bez krova nad glavom. Slične
sudbine u poratnom vremenu proživjeli su i mnogi nesretno kreditno zaduženi
ljudi u tranzicijskim zemljama.
E, sad … Zamislite da smo normalna država. I ostanite tako zamišljeni … kaže
nam pisac. Možete misliti kako bi nam bilo lijepo kad bismo umišljali da živimo
u normalnoj pravnoj i demokratskoj državi. Svima bi nam bilo kao u
Marks-Engelsovoj teorijskoj idealnoj komunističkoj državi koje, niti je kad
bilo, niti će je u neka skorija vremena biti. U takvoj državi i na takvoj
zemlji žive samo bogataši: kraljevi, velmože, industrijalci, veletrgovci,
vrhunski sportaši i filmaši, te drugi milijunaši to jest oni koji nisu naši već
njihovi. A mi, obični mali ljudi, mi pripadamo gomili koja se može prepoznati u
aforizmu: Bog nas još nije pogledao. Mi
smo neviđeni vernici. Nas se može pronaći i među onima koji se spominju u
aforizmu: Zloupotrebili smo slobodu
kretanja. Otišli smo do đavola! Zapravo, mi … Iz dana u dan vodimo noćni život. Nikako da nam svane. Ali … Od prekosutra počinjemo novi život. Tako je
to kad živimo od danas do sutra.
U
drugom slučaju odnosno drugoj cjelini, razmatraju se: Glad, rad i kriza bednih godina. Ta trpna stanja ljudskog života
Milenković razotkriva aforizmom: Tamo gde
svetski eksperti , zakuvaju, najviše se oseća glad. A glad nije za svakoga
niti svakome trebaju takve i slične kuhinje. Recimo, tako … Narodu koji svaki dan guta 'knedle' ne
trebaju narodne kuhinje. On je sit svega jer su knedle visokokalorična roba
odaslana od najvećih svjetskih i lokalnih idiota koji proizvode ratove i sukobe
sa nesagledivim posljedicama. U tim stvarnim ratovima i potencijalnim sukobima
čak i naivni … Bombaši samoubice najviše
ginu od posla. Na njih, kao i na
političare iskrivljene svijesti te druge spodobe sličnih karaktera, može se
primijeniti aforistička maksima: Ne štede
se, dok nas troše. Dok ludi vladaju, pametni stradaju. Tako nije samo u
izmišljenoj zemlji Stradiji ili Nedođiji, već svuda po svijetu gdje se
izjednače pojmovi rat i rad. I gdje se rat nagrađuje kao rad, a rad
obespravljuje i obezvređuje kao mrtva roba. A, rad je stvorio čoveka, ponavlja po ko zna koji put aforist i dodaje
surovu lokalnu ovovremensku činjenicu: Zato
je u Srbiji sve manje ljudi. Slična se konstatacija može izreći i za druge
balkanske zemlje koje su ratom stekle samostalnost i vremenski ograničenu
suverenost, pa sada ponizno mole velike sile i razvijene zemlje da uđu u
zagrljaj njihovih vojnih, ekonomskih i
političkih asocijacija. Valjda su izvukle pouke iz bliske prošlosti i shvatile
da mali, jadni i nejaki ne mogu opstati u nabildanom globaliziranom svijetu.
Treći slučaj za ispitivanje započinje sa logičnom izrekom: Što veće šake, to puniji džepovi. Razmnoženi
lopovluk u ratu nastavio se razvijati i u miru. Za nagli razvoj pomogla mu je
pljačkaška privatizacija koja je stvorila šaku bogatih i pune kontejnere
siromašnih. Tako je nastupilo vrijeme u kome se može reći: Nije nam suđeno da živimo bolje. Sudbina je presudila u korist onih
koji umeju da kradu. Naši plaćeni zaštitnici i izabrani predstavnici
okrenuli su nam leđa pa je blizu istini aforistička izjava: Veća korist je od ležećeg policajca, nego od
dobrostojećeg političara. Što se tiče zakona koji uređuje prava radnih
ljudi i građana i u njihovoj primjeni javljaju se nejednakosti. Aforist ih vidi
i opisuje ovako: I zakon jačega je pun
rupa. Od metaka. Zbog toga izgleda da ni … Pošteni nalazač nije stigao da vrati vlasniku zalutali metak. Prije
toga … Dobio je vetar u leđa. Metak je tu
zalutao. Zato skoro svakoga dana … Crne
hronike boje dnevne događaje.
U četvrtom slučaju … Narod vodi politiku, vlast je podvodi. A
u sklopu podvođenja (čitaj: provođenja) državne politike … U toku je decentralizacija Srbije. Iz pravca Beograda stiže nevreme i u
ostale krajeve. U skladu s tim … Na
srpskoj političkoj sceni vlada kolektivna odgovornost. Svako svakome odgovara. Tu
pitanja, kao ni odgovori, više nisu bitna. Jer, na svako pitanje stiže novo
obećanje: Biće bolje. Danas? Sutra? Ili … malo sutra! Obećana brda i doline čine raj ni na nebu ni na zemlji. A o onome
koji daje ta obećanja ?… O njemu imamo
visoko mišljenje. Zato što želimo da padne sa što veće visine. On je naš
vođa, naš veliki vođa! Sa strahopoštovanjem možemo reći: Njegove su namere bile časne!? Čas da, čas ne. Što se tiče našeg
predsjednika, njemu svaka čast. Našem
predsedniku nije potreban prevodilac, kako bi nas preveo žedne preko vode. Ovo
aforističko pravilo vrijedi gotovo podjednako za sve predsjednike kod nas i u
svijetu. To pravilo treba primiti k znanju i … što prije zaboraviti.
Peti slučaj nas podsjeća kako je … Izvlačenje pouke dobro za glavu. Zbog
toga … Njegujte vaše misli. Dopustite da
vam isperu mozak. Pranje mozga kod nas se smatra higijenskim poslom koga
prakticira vlast da bi narod imao što čistije namjere, naročito kada izlazi na
izbore. U nas jedino … Oštroumni rizikuju
povredu glave. Zato … Ne gubite
glavu. To vas može dovesti do gubljenja pamćenja. I … Ne dozvolite da vas lažu. Prihvatite sve kao istinu. Završni dio
petog slučaja bavi se piscima i njihovim malo cijenjenim humanitarnim poslom –
pisanjem. Autor o svojim starijim kolegama s nostalgijom progovara kroz
aforizam: I pre se piscima loše pisalo,
ali zato nisu dobijali nagrade. U današnje vrijeme … Pravih pisaca je sve manje. Mnogi su se dohvatili kompjutera. I baš
takvi kompjutorski … Pisci koji pišu za
svoju dušu, kao da slute sebi ono najgore. Za njih čitaoci obično kažu … Zapamtićemo mi njega! Samo da ga pročitamo.
Šesti
slučaj pod naslovom Dečija posla, sedmi
Sportska dijagnoza, i osmi U sebi i van sebe, bave se dječjim i
sportskim aforističkim temama te osobnim životnim i spisateljskim dilemama. Za
svoju ljubav - pisanje Vladica Milenković kaže: Bio je to zločin iz strasti. Ubila mi je inspiraciju. Možda je baš
zbog toga na kraju doživio prosvjetljenje kroz priznanje: Moja knjiga je planula na Sajmu. Polio sam je benzinom i zapalio. Prije
završne riječi za svaki slučaj ostavio je poruku: Napisao sam REMEK DELO. Toliko od mene.
Toj
gotovo oporučnoj poruci nema se što dodati niti oduzeti. Osim … čitajte djelo
od prve do zadnje stranice. I duboko dišite, pa … ako je iako moguće, i sami
nešto napišite.
0 коментара:
Постави коментар