Ivo Mijo Andrić
SLAVA DOĐE KADA ŽIVOT
PROĐE
Srećko
Lazzari: NEKI VOLE DIOGENA, A NEKI BAČVU, Genesis, Zagreb, 2008.
Ime
Srećka Lazzarija nezaobilazno je u bosanskohercegovačkoj i hrvatskoj
aforistici. Ovaj plodni autor za života je napisao i objavio deset knjiga
aforizama za koje je dobio brojne
nagrade i druga književna priznanja na prostorima bivše SFRJ i republika
nastalih njezinim raspadom.
Srećko Lazzari rođen je 1925. godine
u Ključu u Bosni i Hercegovini. Školovao se u Mostaru, Cavtatu i Dubrovniku, a
studij engleskog i njemačkog jezika završio je na Filozofskom fakultetu u
Sarajevu. Po završetku fakulteta zaposlio se kao srednjoškolski profesor i tu
je proveo cijeli radni vijek do umirovljenja. Aforizme je počeo pisati u ranim
pedesetim godinama prošloga stoljeća i stvarao ih je do kraja života. Umro je
2006. godine u Sarajevu, gradu koga je neizmjerno volio i čije je ljude, zbog otvorenosti
i iznimne duhovitosti, cijenio i poštovao.
Svoje prve aforizme, epigrame,
humoreske i satirične tekstove objavio je u sarajevskim listovima Svijet, Oslobođenje i Večernje novine, beogradskom
Ježu i Humoru, novosadskom Dnevniku
te u zagrebačkom Vjesniku. Kasnije
je surađivao u humorističkim emisijama na sarajevskom, beogradskom i
zagrebačkom radiju u kojima su redovno objavljivani njegovi
humorističko-satirični prilozi. Po vokaciji je pripadao krugu angažiranih
pisaca koji su pratili društvena događanja i o njima iznosili svoje misaone i
literarne prosudbe. Zbog toga je ponekad nailazio na nerazumijevanje od strane
pojedinih političara koji nisu imali smisla za humor i satiru, i kojima je
smetala svaka produhovljena društvena kritika. Slična sudbina prati i današnje
humoriste i satiričare koji su kao i Lazzari prinuđeni objavljivati knjige u
vlastitoj režiji i osobnim sredstvima.
Djelujući po općepoznatim principima
slobodnog satiričnog strijelca, Srećko je za života objavio deset zbirki
aforizama s naslovima: Aforizmi (1965);
Razmišljaj dugo, ali ne sporo (1982); Kad djela govore, svi treba da šute
(1991); Pogodilo me je sve što sam promašio (1991); Vedri ljudi žive u oblacima
(1991); Vrijeme ide, posao stoji, a mi ležimo (1991); Kad je netko pas, ljudi
mu laju iza leđa (2000); Mitova je sve manje, a mita sve više (2000); Ne treba
nam himna! Mi smo svoje već otpjevali (2000) i Aforizmi (2002). Posthumno je u zagrebačkom Genesisu objavljena
njegova posljednja knjiga pod naslovom Neki
vole Diogena, a neki bačvu. Kako govore sami naslovi, u većinu knjiga je
zbog prepoznatljivosti autora, ugrađen po jedan njegov izabrani aforizam.
Područje humorno-satiričkog
djelovanja Srećka Lazzarija široko je koliko i njegov interes za društveno-ekonomski,
politički, kulturni i opći razvitak. Unutar toga prostora ugrađen je čovjek kao
pokretač, stvaralac i razgrađivač svega postojećeg. Prva dva tipa ljudskoga
zaslužni su za sva društvena i individualna postignuća, dok je treći odgovoran
za sve što nam se događalo devedesetih godina prošloga stoljeća. Pohlepa za
tuđim i pomama za svojim, rastočila je zemlju na sedam nejednakih cjelina koje
danas grcaju u dugovima i vuku za rukave europske moćnike da ih prime pod svoje
skute i udijele im pomoć za obnovu onoga što su sami rušili, palili i
razgrađivali da bi ostvarili povijesne težnje da budu svoji na svome i ničiji
na njihovome. Povijest je puna takvih primjera i naši slučajevi nisu usamljeni,
niti su po bilo čemu originalni, ni po dobru prepoznatljivi.
Znao je to, i na vlastitoj koži
osjetio je i Srećko Lazzari, kao i mnogi drugi skromni i slobodoumni ljudi. Baš
kao takav, običan mali čovjek, nije mogao ništa učiniti da spriječi zlo i
zaštiti dobro od silnika na vlasti i upravljača ljudskim sudbinama. Tu svoju
nemoć osjetio je 1946. kad je zbog izgovorene riječi osuđen na dvije godine
zatvora i jednu godinu oduzimanja građanskih prava. Premda je sve to prebolio,
ostali su ožiljci koji su početkom devedesetih otvoreni u nove rane, zbog čega
je morao izbjeći iz Sarajeva pod opsadom, i nakratko se skrasiti u blizini mora
s kojim se družio za dječačkih dana i godina između dva svjetska rata.
Balkanski usud - da svako tko doživi pola stoljeća, doživi i dva rata i njega
je zahvatio u punom kapacitetu, i oduzeo mu gotovo deset godina života.
Stvaralačkog u punom smislu te riječi. Ali život ne bi bio zanimljiv i pamtljiv
da nije ispunjen crno-bijelim bojama omeđenim zelenilom i sivilom što nas
okružuje.
Aforistička i humoristička
ostavština Srećka Lazzarija, sačuvana u njegovim objavljenim knjigama i
neobjavljenim rukopisima, većim dijelom se nalazi kod zaljubljenika u aforizam
Miroslava Vukmanića, koji će u vremenu pred nama pronaći načine da je učini
dostupnijom čitateljstvu i svima koji vole kratku, jasnu, duboku i britku
misao. Srećko je tu misao brusio, učeći usput mlade sarajevske generacije
njemačkom i engleskom jeziku, što im je itekako, u devedesetim godinama pomoglo
da se kao izbjeglice i prognanici snađu u zapadnom svijetu i uklope u sredine
gdje su se, silom neprilika, zatekli. Zlu ne trebalo, što bi narod rekao. I na
kraju sve to ratom porekao.
Za razliku od većine aforista s
našega zemljopisnog prostora, koji su svoje misaone uratke ukrašavali blažim
stilskim figurama, Srećko Lazzari se od starta opredijelio za satiričnu
aforističku formu, koja djeluje na principu: 'ni po babu ni po stričevima'. Na
to je vjerovatno utjecala presuda iz mladosti, koja je ostavila duboki trag na
njegovu psihu, i učinila ga nepomirljivim prema društvu na unutarnjem i osobnom
planu. Ljudi obilježeni sudskom presudom nose taj biljeg do kraja života i ne
mire se s tom činjenicom, pogotovo ako je ona rezultat verbalnog neslaganja s
društvom i njegovim rigidnim zakonima. Satira je prirodni odgovor onih koje je
država satirala „u ime naroda“, a za račun političkih elita ili njihovih
pojedinačnih silnika. Odvajkada je to bilo i zauvijek će biti, dok je ljudi i
njihovih, na sve drugo i drugačije, osjetljivih ćudi.
Na sve ovo upućuje kratka šetnja
stranicama posljednje objavljene knjige Srećka Lazzarija Neki vole Diogena, a neki bačvu. Njezin prvi aforizam: Pametni su toliko popustili, da su svijet
prepustili budalama, daje dijagnozu svega što nam se događalo, što nam se
danas događa i što će nam se ubuduće događati. Ako mislite da će stvari ići na
bolje, grdno se varate. Tehnička svijest ljudi ide miljama i milenijima ispred dobročiniteljske
i druga prvu nikada neće dostići. Daleko u budućnost gledano: živi bili pa
vidjeli. Naravno, uključivo i sve one koji će doći poslije nas ovakvih kakvi
jesmo, to jest – svakakvih. I mudrih i ludih. I oštrih i tupih! Bezdušni imaju najviše ljudi na duši, kaže
aforist Lazzari. Ne u duši, kako bi trebalo biti po ljudskoj i božjoj pravdi.
Ako Boga uopće ima među ljudima. Nekad su
ljudi umirali za slobodu, a sada sloboda umire zbog nekih ljudi, zapisuje
aforist istinu u koju se nebrojeno puta za života uvjerio. A za tu istinu
iznosi tvrdnju koja glasi: Tko je pošao
od istine, nije daleko stigao. Istina i pravda postulati su u koje se kune
globalistička civilizacija. I usput djeluje po aforističkom načelu: Ako
nećeš da ti bude loše, moraš biti loš. A dva loša, onako po srpski, ubiše
Miloša. Kod nas, i ne samo kod nas … Riba
smrdi od glave. Političar - od glave do pete. Zato su … Plodovi politike jabuke razdora. A … Kad se narod dijeli, vođe se množe. Tako
je bilo kod nas devedesetih godina, a tako je i danas. Imamo stranaka i
stranačkih vođa više od Amerike i Rusije. Gluho bilo pa se razmnožilo, unatoč
natalitetu koji stalno pada.
Žene i muško-ženski odnosi vječna su
tema koju je aforistički često razmatrao i opisivao Srećko Lazzari. O tome
govore ovi aforizmi: Kad je žena vrag,
muž živi u paklu; I lake žene s vremenom dobiju na težini; Žena dobrog izgleda
ima odlične izglede; Bogataš ženu kupuje, a siromah je mora isprositi; Čudne su
žene: čim im se približiš, kažu da si otišao predaleko; Lakše je umrijeti za
voljenu ženu, negoli živjeti s njom. Sve naprijed prepisano, vodi nas ka
Srećkovoj definiciji braka: Brak je svet
zato što se u njemu nalazi mnogo mučenika. Crkva bi o tome trebala voditi
računa kada vjenčava 'ludo zaljubljene' i kada oni postanu svjesni te svoje
ludosti.
Puno je toga osmislio i zapisao
književnik Srećko Lazzari za svoga života. I objelodanio u svojim librima,
listovima, časopisima, zbornicima, antologijama i u radijskim emisijama.
Njegova literarna humorističko-satirična zadužbina ostat će trajnom sastavnicom
kulture naših prostora koja promiče
vedrinu duha i oštrinu misli, naspram svega što nas je pratilo u prošlom i ovom
stoljeću i što će pratiti generacije koje će tek doći. Na svemu tome hvala mu i
slava, koja mnoge stiže tek onda kad ih više nema među živima.
0 коментара:
Постави коментар