Ivo Mijo Andrić
VEDRE PJESME I HUMORNE
MISLI
Milan
Rupčić: BEĆARIM SE… ŠTO MI MOGU, VN, Zagreb, 2020.
Bećarac je autohtona
pjevno-pjesnička vrsta čije je rodno mjesto u Slavoniji. Tu je nastala i odatle
se zvučno i govorno širi na druge prostore, bez pretenzija da mijenja mjesto
rođenja i prebivališta, kako ga posljednjih godina mijenjaju Slavonci koji sve
više iseljavaju u Irsku i druga područja Zapadne Europe. Bećarske pjesme u
svakodnevnom životu danas su, osim Slavonije, prisutne i na prostorima Istočne
Hrvatske, Vojvodine, Hercegovine i Mađarske.
Kao autentični hrvatski proizvod
koji se ne prodaje na europskom ili svjetskom tržištu, bećarac je bio i ostao
lokalna muzička i književna roba koja se povremeno sluša, rijetko čita i
zanemarivo malo smišlja, pamti i zapisuje izvan slavonske ravnice i vinorodnih srijemskih
i vojvođanskih padina. Čak štoviše, bećarcu se prije nekoliko godina sudilo u
prekršajnom postupku zbog navodne uvrede časti jedne preosjetljive uniformirane
državne službenice. Na kraju mu, naravno, nije presuđeno jer je bećarac stvoren
da zabavi i nasmije, a ne da vrijeđa i ponižava one na čiju je adresu odaslan. Sa
takvim obilježjima i porukama upisan je 2011.godine i na UNESKOV popis
nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.
Zbog svoje otvorenosti, lascivnog
sadržaja i društvene aktualnosti, bećarac je zadržao narodnu izvornost, pa se
autori bećarskih stihova rijetko ili gotovo nikako ne spominju čak ni u
knjigama koje bave bećarcem kao literarnom vrstom stvaralaštva. Može se čak
reći da su rijetki oni stvaraoci bećarca koji ga svojataju kao svoj
intelektualni proizvod, pošto mu daleko više pristaje obilježje narodnog
stihotvornog stvaralaštva. Vjerujem da će se s tom konstatacijom složiti i
književnik Milan Rupčić koji se, nakon irskih limerik pjesma, osmjelio napisati
i objaviti cijelu knjigu bećaraca pod naslovom Bećarim se… što mi mogu. Rupčić
je slavonski Ličanin ili lički Slavonac koji je najveći dio života proveo u
Zagrebu, gdje se pisanjem nastoji odužiti svojim izvornim zavičajima u kojima
je proveo veći dio mladosti.
Zbirka Bećarim se… sastoji se od četiri poglavlja pod naslovima: Bećarac - muško pjevanje; Bećarac – žensko
pjevanje; Izreke u vremenu – nekad i sada i Pučka predaja – basne i
pripovijetke. U prvom poglavlju nalaze se Rupčićevi bećarci u obliku
deseteračkog dvostihovlja koji opisuju
razna životna stanja, događaje i doživljaje štpo prate bećara od jutra do sutra
i koji na humoran, satiričan, ironičan i općenito vedar i veseo način opisuju
sve ono što on prolazi. Bećarski jezik ne stvara se biranim riječima i nije
obrastao dlakama kao fini pjesnički, već ima sve karakteristike bećarskog
načina života. Od rakijanja u birtijama, do uvlačenja u postelju curama i dokonim
snašama kojima je to milo i koje se tih stvari ne stide niti od njih bježe
glavom bez obzira. Baš kako to autor kaže u stihovima: Stavio sam šešir ja nakrivo, znaju mene, fućka mi se živo. Pa
dodaje šeretski, onako ispod žita: Mala
moja dođi priko praga, da isprašim tvoga malog vraga. A rezultat toga
prašenja i oprašivanja javit će se vjerojatno devet mjeseci kasnije kroz
stihove: Kada triba, nisam tija vadit,
sad ću lipo još za dvoje radit.
Bećarac
se pjeva istom melodijom od 24 takta čija je osnovna zadaća da duhovitim i
lascivnim tekstom zabavi, razvedri i nasmije svoje slušaoce te da im uljepša
dan i produži noć u lijepom raspoloženju i ljubavnim snima. On ne pati od stida
niti puritanizma pod svaku cijenu, ne ulaguje se slušaču mekom i svilenom leksikom,
niti budi osjećaje nježnosti i blagougodne topline u srcu i duši. Njegov
krajnji cilj je da probudi čula, razveseli duh i protrese tijelo smijehom od
uha do uha. Ako toga nema, nema ni pravog bećarca. To je onda pjesma za
uglađene dame i uštogljenu gospodu, koja podjednako pazi šta će reći i što će
slušati. Za njih je bećarac prostački način pjevanja koji vrijeđa osjećaje
finoće i gazi dostojanstvo građanskog odgoja. Oni naprosto ne mogu pojmiti
stihove kakvi su… Prave šoce uvik lipo
rade, stave brzo, ali sporo vade. Ili… Idem
selom, pozdravlja me kera, svaka kuja
poznaje švalera. A pogotovo… Ličani
su baš bećari pravi, kićanka im na velikoj glavi. Pa konotativni… Bolna
leđa moja mala ima, često leži, teret je na njima. Tko ne može prihvatiti
bogatstvo vlastitog jezika, daleko mu bila kuća od krasne leksike.
Po svojoj literarnoj strukturi
bećarac je deseterački epigram koji baštini duh aforizma i formu narodne
umotvorine koja se graniči s poetski uobličenom filozofskom mišlju. On ima sve
što nedostaje frazerskom govoru i šupljim pričama bez glave i repa. Njegovo
literarno tijelo ima sve organe koji čine živo poetsko biće promatrano u
vremenu i prostoru u kojem trajemo. Otuda sve rimovane deseteračke pjesme nisu
bećarci niti se mogu pjevati u bećarskom tonu i stilu. Bećarac je samo to što
jest i ništa drugo ne bi trebao niti bi mogao biti.
Na takav zaključak upućuju i bećarci
ženskog pjevanja. Ma koliko žene, za razliku od muškaraca kao svojih uparenih životnih
partnera, bile uglađene i probirljivije na riječima, njihovi bećarci se gotovo
nimalo ne razlikuju od muških. I u njima je naglašena lascivnost, humor,
ironija, satira, alegorija i sve što ima za cilj razvedriti i nasmijati slušača
odnosno onoga o kome je spjevana ili kome je bećarska poruka upućena. Pri tome,
nitko se od njih nema pravo ljutiti, niti osjećati uvrijeđenim zbog sočnih
riječi i slikovnih izraza koji prikazuju određene osobine, stanja i pojave o
kojima se po bećarski pjeva. Šta to ima u aforističkim stihovima: Sve mi zvizde frcaju u glavi, dika moja
astronom je pravi… što nije vezano s realnim životom. Ili… Zašto roda oko dvora leti, pazili smo, mogu
se zakleti. Ima li ičega nestvarnog u stihovima: Prošo lola, skakuće mu kita, na tamburi dok po selu skita; kad bi i
danas mlade cure rado zapjevale: Meni
mladoj kitica je mila, takvo cviće rado bi primila. Ili kad bi kroz šaljive
stihove kazale ono što su vidjele i osjetile: U mog lole nešto je maleno, em maleno i još k tom svileno. Pa onda,
bez uvijanja priznale: Bio dragi često
puta u me, ja od drva ne vidila šume. Ovakvih i sličnih stihova ima desetke
u Milanovoj knjizi koja će, vjerujem, pronaći svoje čitače i pjevače u vremenu
koje je pred nama. Za dobar bećarac ne treba muzika jer je ona već zadana
načinom pjevanja, pa preostaje samo pronaći pjevača koji će ga ponuditi svijetu
za smijeh i slušanje.
U trećem poglavlju Milan Rupčić
zapisuje i dopisuje izreke u vremenu nekad i sada. To su uglavnom mudre narodne
misli i izreke koje su, u Rupčićevoj obradi i preradi, osuvremenjene aktuelnim
događajima, pojavama i postupcima kakve susrećemo na svakom koraku. On im je
samo pridodao poneku sliku, novi oblik, konotaciju i riječ, tako da izgledaju
kao restaurirane slike starih majstora u novoj vizualnoj i leksičkoj obradi.
Tako socijalistička parola „Snađi se
druže !“ dobiva nastavak u dopisanoj rečenici „Gospodin se bolje snašao.“ Na sličan način izreka: „Na muci se poznaju junaci!“ ima svoj
nastavak u preciziranoj autorovoj odrednici: „Najbolje, na tuđoj muci“, kako su se snalazili ili se s nalaze
mnogi današnji junaci. Na sličan zaključak upućuje i dopunjena izreka „Poglavar će se viteški boriti…“ naravno:
„Do zadnje kapi narodne krvi.“
Mnoge narodne izreke Rupčić
osuvremenjava današnjim stanjem na terenu, kako bi se reklo sportskim ili
gospodarskim rječnikom. Tako izreka „Kom
opanci, kom obojci!“, biva opisana i protumačena kao „Raspodjela sredstava EU fondova“. A … „Čekaj magare dok trava naraste…“ ima nastavak: „Na pustopoljini agrarne reforme“. Obećavajuća
narodna: „Gleda kao tele u šarena vrata“,
završava pesimističnim riječima: „A
poticaja jošte niotkuda“.
Sličnu
doradu u modernom stilu doživjela je i opjevana mudra opaska: „Trla baba lan, da joj prođe dan“. Rečena
baba više ne gubi vrijeme uzalud, jer… „Danas
baba tvita na Twiteru“. Baš onako kako tvitaju milijuni znatiželjnih, a
besposlenih djelatnika koji od Boga kradu dane, a od života mjesece i godine. Molim
da mi na ovu opasku ne zamjeri prvi SAD djelatnik Donald Tramp, koga od milja
prozivam radnim prezimenom – Kramp.
Posljednje poglavlje donosi nekoliko
basni i pripovijetki pisanih po autoru Milanu Rupčiću. One se bave našom
svakidašnjicom u koju su se uplele stvarne i izmišljene priče u narodu, poznate
pod imenom: basne. Na taj način Rupčić ostaje dosljedan samome sebi: da u istu
knjigu uvrštava različite vrste proznog i poetskog stvaralaštva. To, u neku
ruku i nije loše, jer tako ostavlja čitačima mogućnost da upoznaju različite
vrste književnog stvaralaštva i da pročitaju ono što im se sviđa nakon što
ostvare uvid u sadržaj knjige.
0 коментара:
Постави коментар