Piše: Velizar Radonjić
Priča o 70 priča
OAZA U KAMENOJ
PUSTINJI
„Danas je najduži dan,
pa rekoh da Ti pošaljem moju najdužu knjigu, pošto zbog poznatih okolnosti neću
skoro dolaziti. Ako hoćeš pošalji mi svoj imejl da sve priče stanu. Ako poželiš
da nešto napišeš o njoj i da objaviš u Pobjedi, nemoj manje od 70 redova. Ima
razlog – mojih 70 godina! Svaka godina jedan red, koliko i ima priča u knjizi.
Pozdravlja Te Dragan Uskoković.“
Ovo je poruka koju sam, u subotu 20
juna, najdužeg dana u 2020. godini, dobio u messengeru
od Dragana Uskokovića, satiričara, književnika, novinara, publiciste,
dramaturga... a prije svega, meni dragog čovjeka, kojeg na moju veliku žalost
poznajem samo posredstvom društvene mreže Facebook
i kao autora kultne monodrame Čegović.
Poslao sam mu moju mejl adresu, a on
meni njegovih 70 priča. Po jednu za svaku godinu njegovog života. Posmatram
njegovu fotografiju na naslovnoj strani knjige i konstatujem da 70 godina i
nijesu neke godine (ja imam samo dvije godine manje). U najboljim je zrelim
godinama, odolijeva i krštenici i vremenu. Izgleda poput starog vina.
Pravi Dragan je, ipak, onaj na zadnjoj
korici knjige od 70 priča. Dragan, Don Kihot, sa zašiljenom olovkom, umjesto
koplja, juriša na vjetrenjače sazdane od ljudske gluposti.
Obećao sam da ću, u pauzama dok
ispisujem Hroniku graditeljstva u Crnoj
Gori, pročitati njegove priče. Nijesam smio da obećam da ću o njima
napisati priču. Strah me je da mojom pričom ne ubijem ljepotu njegovih priča.
Otvaram Word Document (savremeni surogat štampanih knjiga) sa njegovim
pričama. Hoću da ih pomirišem, da osjetim Aero iz Celja i štamparsku boju.
Izgleda da sam prehladio.
Prelistavam 70 priča i Draganovih 70
godina. Prelistavam 70 priča a na ekranu vidim 70 kuća. Čitav grad, zidan 70
godina. Priča za pričom, kuća uz kuću, svaka drugačija: stara katunska kuća
ozidana u suvomeđi, ona do nje je od nepečene opeke, susjedna je ozidana
klesanim kamenom... svaka drugačija a svaka se naslanja jedna na drugu... Oaza
u kamenoj pustinji: „..Pokriven kamenim,
a zelenkastim lišajevima ukrašenim pločama, red niskih kuća, sabijenih, jedva
raspoznatljivih u ovom lubardijanskom krajoliku...“ oslikao ih je Dragan u
priči „Klačina“.
Svaka njegova priča sazdana je na čvrstim temeljima, znalački
ozidana od najboljeg materijala. Ljudska
glupost je najveći obnovljivi izvor inspiracije i energije za pisanje satire, a
ova knjiga je prije svega niska satiričnih bisera. Dragan znalački koristi obnovljive
izvore, izvori su izdašni, nikada ne presušuju pa građe za njegove priče nikada
nije nedostajalo.
Prelistavam Draganovih 70 godina, idem iz jedne u drugu priču,
ulazim u njegovih 70 kuća. Kuće (ja priču uvijek posmatram kao kuću) udobne,
tople. Svaka priča neku svoju, posebnu i drugačiju priču. U jednoj kući je
brijanje ili opstanak muškog brka pitanje časti, obraza, karaktera... „Karakter je važan, a ako ga nemaš, džaba ti
i brci i brada...“ U drugoj kući planiraju sklapanje braka koji donosi
dovoljan broj bodova za prvo mjesto na rang listi za dodjelu stana u državnom preduzeću.
U sljedećoj se vodi naša vazdakanja filozofska, sociološka, politička i svaka
druga rasprava oko toga koji su naši, a ko su njihovi. Nesporno je da je jedino
rakija naša. Naša, domaća...
Satira je kao pita, ako nema
jaja, nije prava. Draganove priče su priče s jajima i svaka njegova priča šalje
poruku. Jedna se ruga malograđanštini, druga našoj zavisti, treća pizmi,
četvrta našoj čegrsti... a svaka pogađa u metu - pravo među oči. Poruke su mu s
jajima, ali bez zlobe, bez mržnje, bez loših namjera. Ruga se našim slabostima,
ali se ne izruguje i ne izvrgava nas ruglu. Ne zabada nam prst u oko. On, poput
Don Kihota, olovkom umjesto koplja, upire u naše slabosti i ratuje protiv
vjetrenjača u nama.
Njegove priče nas uče da „nijesu
sva jaja za nasad“ i da se pilići ne izležu iz konzumnih jaja. Ni satira se
ne pravi od konzumnih jaja. Da bi se iz jajeta izleglo pile potreban je
pijevac.
Sjeđenje je oder pri ležanju, ali samo dotle dok ne dođeš u sukob
sa „Ženevskom konferencijom“ koja kaže „da
žena ne smije nosit više od petnaest kila.“ Ako bi se to poštovalo „sva Afrika i Rusija bi krepale...“
Nije fer da prevodim njegove priče. Neka čitalac sam otkriva i
dešifruje njihove poruke. Poseban izazov krije priča „Klačina“. Priča o jednom kamenu, veličine ljudske šake. Nalazi se
na komodi, u dnevnoj sobi građanskog stana. To nije običan kamen „već plamen koji je sagorevao taj kamen...“ Taj
plamen je sagorio mnoge mladosti, zdravlje i živote očeva, svu imovinu koju smo
imali i svu našu prošlost... Taj kamen, veličine ljudske šake, na komodi, u
dnevnoj sobi građanskog stana, svjedoči da, i pored svega, život nije zamro,
nije pobijeđen i nije poražen...
Draganova knjiga priča je, kao što sam već rekao oaza u kamenoj
pustinji. Dragan bi kazao: „Polje, zapravo oveća njiva, i u njemu obrađen tek
komadić zemlje u sredini...“ Čitaocima ostavljam da odgonetnu zašto je uzorano
samo toliko, a ne čitavo polje... i zašto je baš u sred sredine zasijano.
Na kraju, da ne zaboravim: knjiga se zove „PRIČE“, a izdavač je
„ALMA“ iz Beograda. Namijenjena je svima koji slobodno misle i stoje uspravno.
Ko nije naučio da stoji uspravno ni PRIČE mu ne mogu pomoći.
***
Ovo je moja priča o Draganovih 70 priča. Nadam se da sam
zainteresovao čitaoce da je pročitaju i da mojom pričom nijesam ubio ljepotu
njegovih priča. Uspio sam i da napišem više od 70 redaka, po jedan za svaku od
njegovih 70 godina. Sve ostalo prepuštam čitaocima.
U Podgorici, 26. juna 2020. godine.
0 коментара:
Постави коментар