O ĐUBRETU
i godišnjim prinosima domaće poljoprivrede
To da smo seljačine koje žive razbacane po gudurama, već odavno znamo. Da bi dospjeli do takve informacije nije nam porebno čitanje krvavih bajki u kojima smo, naravno, mi glavni akteri. Dovoljno je da u ruke uzmeš geografski atlas i vidiš tamnim bojama ofarbane nam visinske predjele, gorske prevoje i klance, te ih uporediš za zelenilom Srednje Evrope; odmah znaš gdje živiš, čemu možeš da se nadaš i gdje treba da "goniš". Stručnija literatura od atlasa nije potrebna. Sve sam go krš i kozje staze, šume striborove i neprohodne prašume u koje noga normalnog čovjeka od pamtivijeka kročila nije.
Naš krajolik se Božjeg prisustva odavno odrekao i dao u ilegalu. Ipak nije najveća nevolja što živimo Bogu iza tregera, kada bi to bili čvrsti tregeri. Ne, oni su veoma rastezljivi, pa se dešava da u času našeg nehata naglo popuste i ošinu nas ravno među rogove. Bune, ustanci, revolucije - stalno nas šibaju po grbači. Tučemo se a da ne znamo ko nas napada, branimo se a da ne znamo od koga. Na kraju ispadne da se bijemo između sebe. Ponekada se i pobijemo protivu nekih drugih, čak i slučajno dobijemo bitku, ali ni tada nam đavo ne da mira, pa rat izgubimo od samih sebe. Čim tuđina s grbače skinemo domaći ajduci nam se popnu za vrat.
Zbog činjenice što svijet nije čuo za nas ne trebamo se ni malo čuditi, a ni kriviti druge. I kada nešto čuje o nama zapad misli da smo pokrajina nekakvog egzotičnog carstva, a istok je ubjeđen da smo davno potopljeni kontinent na Sredozemnom moru. U njihovim očima mi smo, dakle, Snorkijevci!
Najgore je što ni prvi a ni ovi drugi nisu odmakeli daleko od istine; oduvijek smo nekome pripadali, nikada nismo bili svoji, a da ćemo potonuti to više nije nikakva novina.
Da smo kojom srećom potonuli prije deset godina svijet bi bio obavješten istoga momenta, bar preko nekog satjelitskog programa, recimo CNN-a. Ali danas kada tajfuni i cunamiji svakoga dana gutaju gradove i sela po vascijelim okeanima vijest da smo potonuli ne bi bila nikakva ekskluziva.
Od pamtivjeka mi smo izvan ičijega interesovanja, pa se tako i u onim prvim danima stvaranja svevišnji, po svemu sudeći, kod nas nije dugo zadržavao - cirka par sati, ma ni toliko, tek da svrši započeti posao! Od tada lica mu nevidjesmo, stoljećima u božje dupe gledamo – molimo se gospodu a da to ovaj od nas niti traži niti očekuje. Ali nije Bog na naše molitve posve gluv, ponekada se tu i tamo javi. Otprilike poslije svakih pedeset godina puhne nam u lice, onako radi reda, tek toliko da bi dao do znanja da je još uvijek živ i zdrav.
Ne smijem griješiti dušu ima u nama i nečega božanstvenoga, nekakve duhovne primjese sa kojom se možemo čak i podičiti. A to su naša vjera i nada koje se ne gase. Vjera u ljepše sutra i nada u svjetliju budućnost. Nismo mi svakakav narod, prkosni smo i ponosni, ne damo na se! Inatdžije smo i strpljaši, gorštaci junačkoga srca i pjesničke duše.
Ajd da vidimo ko može izdeverati ono što mi deveramo, te u istom času biti i čvrst kao stijena i mekan kao perce – ajd neka se javi, baš bi volio takvu deliju sresti, a da nije od našega plemena i roda.
U svojoj vjeri smo čvrsti da čvršći ne možemo biti i u nadanju snažni. Ali iskreno govoreći ima tu i jedna mana, a to je da smo pomalo nestrpljivi. Ponekada u iščekivanju čuda, koje treba da se desi, znamo zastraniti pa polomimo pokoji spomenik kulture ili pustimo krv da nam zalijeva pašnjake - ali to je opravdano jer današnjica nije opravdala očekivanja naših predaka slavnih zbog čega imamo mišljenje da ako se ne bijemo nismo od nikakve koristi.
To nas, blago nama, ne nagoni na očajanje. I dalje se sa vjerom u Boga i ogromnom ljubavlju prema otadžbini borimo za zalogaj sreće pod kapom nebeskom.
Jeste da se, istorijski gledano, ali samo istorijski i nikako drugačije, od pamtivjeka nalazimo u grču i čvoru koji se otpetljati ne može i da hronično patimo od bijede i tuge južnjačke, ali to nam ne daje za pravo da bogohulimo (što mi svakako i ne činimo) i ne vidimo da nam je od Boga nešto u amanet ostavljeno. Ne kaže se uzalud da je blesavom dato onoliko sreće koliko mu je od pameti uzeto, pa tako i mi na svu sreću dobismo par hektara livade i nešto maloga mozga kolko da održimo ravnotežu i orjentir da se slučajno ne pogubimo ko ovce na ledini i da znamo barem požnjeti ako ne znamo pojesti ono što smo zasijali.
Vrline od predaka naslijeđene i maniri rođenjem usađeni nas tjeraju na spremnost za rad, disciplinu i odricanje.
Par hektara zemlje koje dobismo na dar od sila nebeskih omogućavaju nam da možemo posijati nešto sjemena žita i živjeti od svoga rada. Seljački kazano nismo ni mi repa bez korijena i neizlječiva sirotinja.
Naši prinosi nas drže u ubjeđenju da smo kadri sami sebe i bez ičije pomoći izdržavati. Modernim jezikom rečeno, domaće žito nam daje potsticaj da bez ulaganja stranog kapitala u domaće tržište ostanemo stameni u izgradnji naše društveno-političke zajednice. Mi imamo i želje i snage da se odupremo gobalnoj ekonomiji koja jede malene narode i narodnosti. Pomoću svoga rada i domaćih prinosa mi vjekovima uspjevamo da odagnamo krizu i prebolimo gladne godine, te da očuvamo integritet i suverenitet naše otadžbine. Nekada kao kmetovi a danas kao moderni radnici mi smo uspjeli očuvati svoje postojanje u okvirima globalnoga društva.
Najveći kapital koji se zamisliti može je kada u vlasništvu imaš komad livade. E onda si na konju i to onom letećem - pegazu.
Sa samo jednim posađenim krompirom ili desetak ubodenih pritki na kojima vise svakojake mahunaste biljke postaješ bitan faktor domaće ekonomije. Komad voća i povrća posađeno rukom slobodnog seljaštva automatski postaje zlatno zrno hranidbenog lanca našega građanstva. Svaki pokret motike država perom prati, a svako zrno graha u statistiku tura, glavu kupusa odmjerava po glavi stanovnika, šećernu trsku po glavi šećernih bolesnika i ne može se desiti da se višak neprimjećeno izmigolji i pripadne onom koji ni prstom mrdnuo nije. Jok! Svako svoj dio dobija po zasluzi – ni po ujaku ni po dajdži, ni po bratstvu niti po jedinstvu.
Ko ne radi strahuje od gladi a ko radi ne čini proljeće, to je filosofija domaće mikro i makro ekonomije.
Zato naš poljoprivrednik živi kao bubreg u loju. Ne razmišlja o ničemu jer što da misli kada država tu rabotu savjesno obavlja umjesto njega. Nabavlja mu najkvalitetnije sjeme i jeftino đubrivo, obezbjeđuje tehnička sredstva za rad i prvoklasne stručnjake tehnologe. Kada je organizacija na nivou seljakovo je samo da ore i ne brine mnogo. Kopaj, brate, i uživaj – kaže država seljaku jer on je sa njom na Ti.
Poslije napornoga rada njegovo je da ode kući popije čašicu rakije, očijuka pokoju sa komšijom, pogleda špansku sapunicu, pojede zalogaj čorbe, izmasira svoju snajku prije spavanja - eto o čemu seljak treba da brine. Pa zar to nije san svakog internacionalnog i unutarnacionalnog seljaka, braćo slatka!
Jeste da je u govnima do guše, ali to je zbog toga što je naša zemlja bogata prirodnim đubradima.
Kod nas se, naime, đubrad rađaju. Još dok je u jaslicama, čim zakmeči, u nas se zna da li će beba biti seljak, radnik ili đubre.
"Uh, vidi ga koliko kenja na dan" - kažu - "Sigurno će biti veliko đubre!" Ili - "Uh, ala ovaj mali umije da trpi. Sav se zacrvenio al ni piša da izbaci!"
Za takve, vele, da će čitavog života ćutati i trpiti, to jest biti časni proleter unutar proleterijata.
Zemljoradnik mora da trpi smrad đubreta, jer od đubreta zavisi kakvi će prinosi biti naredne godine, te koliko će se kretati cijena poljoprivrednih proizvoda. Cijena rada ga ne treba zanimati, jer se zna koliko kome sljeduje. Seljakovo je svako stoto žižljivo zrno, ali on se ne buni, jer je naučio da se izbori sa žižcima, a uz to je i veliki patriota. Nije njemu mrsko da ždere žižak, ako to u korist otadžbine čini. Što je državna kasa punija njemu je san mirniji.
Zna seljak da sa đubretom treba fino i pažljivo, kako bi učinak đubreta bio što efikasniji jer budućnost ove zemlje je u rukama đubreta. Đubrivo našu zemlju vodi naprijed u progres i mi đubretu moramo vjerovati!
Jedan od bitnih faktora za povećanje godišnjih prinosa jesu staklene bašte, takozvani staklenici, koji u tradiciji uzgoja pojedinih domaćih poljoprivrednih kultura imaju značajno mjesto. Najkvalitetniji poljoprivredni proizvodi upravo jesu izdanak naših staklenika.
Ali isto kao što povrće i voće moramo držati u staklenicima kako bi uslov života biljke prilagodili njihovim potrebama za toplotom, svjetlošću, vlagom i slično, isto tako i naša đubrad ima specifične potrebe. Zato smo dužni da svom đubretu udovoljimo te da ga smjestimo na mjesto koje mu i pripada.
Mjesto na kojem đubrivo obitava mora da bude toplo, svijetlo, bez mnogo vlage, prozračno, komforno i s erkondišnom. A da bi se takvi uslovi stekli ono mora da bude u staklu, po mogućnosti neprobojnom - da ne širi smrada!
Zato smo mi svoje đubre uselili u najkomforniji staklenik i to etažni na čak 17 spratova.
Pa da se ne kaže kako mi o đubretu ne vodimo računa.
Kad već seljak crnčiti mora nek se bar, s Božjom pomoći, đubre baškari.
Ernest Bučinski Erni
0 коментара:
Постави коментар