O, PROKLETE VEČERAŠNJE VEČERI!
Poslužitelj "Srpske čitaonice" davno je očistio cilindre i zapalio lampe, uredio stare listove, a nove, koji su poslije podne stigli, ispisao na tablu - za to od uprave u pošljednjoj sjednici određenu. Kad ponovo sve tačno pregleda i nađe da je sve u redu i na svom mjestu - pokvasi kosu, pa se očešlja po najnovijoj modi, koju je - uzgred budi rečeno - prije nekoliko godina u našu varoš donio nekakav član nekakvog putujućeg pozorišta. Onda se dva-tri put ogleda u velikom ogledalu, koje najljepše pokazuje njegovu i onako lijepu poslužiteljku uglađenost, pa se uputi, po svom običaju, Osmanu na kavu. Uze mali i vitki štapić iz ćoška, pa mjesto na vrata, on se vrati pred ogledalo i to - pred veliko ogledalo - skide fes i uredi jedan pramičak kose, koji se bijaše zamrsio, onda opet natače fes, zasuka brčiće i pogleda se od pete do glave u ogdedalu i to, razumije se, u velikom ogledalu, pa zadovoljno uzviknu: "Idealan i romantičan mladić!" (Biće da je i ove riječi "primio" od tog nekakvog putujućeg pozorišta.)
Na Gospodskoj ulici, ispred čitaonice, kao i obično, sve je mirno...
Pokoji gazda iz gornje čaršije mine na akšamluk do starog Milivoja ili gazde Save, zabrinut i neveseo, kao da je sve pokopao. Tek za njim izbije zamišljeni hodža sa zembiljom u ruci i sa debelom bijelom čalmom oko brižljivo obrijane glave. Sve ide običnim redom kao i dosad, sve mirno, tiho, pokorno... Samo što se gdjekad prodere debeli kasapin, Tešan: "Ajde, vrućo, vrućo! Ej, što mu se puši-i-i! Ajde oka četiri groša! Ama je meso!"
- Ne deri se toliko, nijesi u Kozari! - ljuti se gazda Risto, komšija mu:
- Ama je, gazda Risto, meso! Ajde, vrućooo! - prodera se Tešan koliko ga grlo donosi, pa udari nož u masni i prljavi sto, na kome se pušila debela ovnovina, onda istrže špinjatak i od dva zalogaja bi gotov s njime.
Gazda se Risto uvijek ljutio, jer se - po duši valja govoriti - Tešan strašno derao. To je gazdu Ristu bolilo - a osobito kad poče trgovina propadati i kad se ne mogaše iz dobitka podmiriti ni kućevni trošak.
Rođen i odrastao u onim starim lijepim i dobrim vremenima, gazda Risto nije znao šta znači riječ: konkurencija. Prilike se u svemu promjeniše, pa i u trgovini. Od novog se stanja jedino naučio da bude "učtiv." Tek je poslije - i to pogrešno - razumio šta znači ta kobna riječ konkurencija.
On je bio do dna duše ubjeđen da mu i prostodušni i debeli Tešan konkuriše, i da je još uz to i "neučtiv", a to ga je jako bolilo i tištalo. Svako deranje i vikanje držao je za neku vrstu konkurencije ili "neučtivosti." Siromah!
- E, Tešane, brate, došlo mi se seliti iz svog rođenog i - što'no kažu - vlastitog dućana. Ja sam se, brate, naviko mirnom i učtivom životu. Sve lijepo i polagano... poistija... Majka mu stara, do'će mušterija. Što tu treba vikati i derati se, ko vr'ovac kad dođe u čaršiju. Napije se čojek, pa izgubi konja, vola ili... pa, ko telal, na Govedarnicu: "Čuj, narode, i počuj! Nestalo mi konja...", a lijepi pandur pa šnjim u buvaru. Tako bi trebalo i tebi, Tešane, a?
- Čekaj, gazda Risto, čekaj. Sad ću... Koliko ćeš, brate? Oku, dvije, a?
- Tako, brate, polako sve, učtivo. Šta tu vikati i derati se, ko telal. Čaršijski, majka mu stara, trgovački. Ti barem znaš trgovački red; nijesi iz Vrbanje... Ma da!
- Oćeš od rebara il' od buta? - pita Tešan mušteriju.
- Od buta.
On uze nož i poče sjeći.
- Ajde, vrućooo! - prodera se Tešan iz svega grla i objesi masni but o zarđalu kantarsku kuku, a nož metnu u zube, pa poče mjeriti. Ala je debelo! Ni Kraljević ga debljeg nije io! Ajde vrućooo!
Gazda Risto malo ne pade da ga ne dočeka kalfa, koji mu stajaše iza leđa i zadovoljno se osmjehivaše.
- O, "ljudi, ljudi! Šta ti je Tešane?! Pobjesnio, dabogda! - viknu gazda Risto. - Mitre, zatvaraj dućan!
- Oprosti, gazda Risto, eto, zaboravim se... Navika, brate, pa...
- Ma, nemoj, brate, tako! Polako, čaršijski... Drž' se trgovačkog reda, majka mu stara! Učtivo, brate, pa će sve doći ko što treba... Ma da!
- Dede, Tešane, izmjeri mi jedan polić. Ili, pošto ti je glava?
- Ajde, jevtinoća! - prodera se opet Tešan, vrcnu se, pogleda na gazdu Ristu i spusti glas. Vižlin, rođeni moj.
- Zatvaraj dućan! Pobudaliću! - viknu gazda Risto kalfi i poče skidati neke stvari ispred dućana.
Na Carskoj kući iskuca osam sati. Gazda Risto zatvori dućan, pa će u čitaonicu - po svom običaju.
- Gazda Risto, oćeš ovaj špinjatak? Baš je ko poručen za mezu...
- Je li po volji? Tako reci, - šapnu Tešanu kalfa i povuče ga za rukav.
- Je li po volji? - pita Tešan i drži špinjatak u ruci.
- Tako, brate, učtivo. Fala ti, blagodarim, zafaljujem, ali vas ne mogu služiti. Žao mi je, - veli gazda Risto i odbija rukom.
U čitaonici je zatekao mnogo posjetilaca. On sjede na svoje redovno mjesto, uze neke novine i stade čitati. Odmah do vrata s desne strane sjedi gazda Savo (onaj gazda Savo iz Milića ulice) i sriče nešto iz "Srpskog Vjesnika":
"B-u-r-i, Buri s-u, su k-ao kao i n-a-š-i, naši C-r-n-o, Crno-g-o-rci Crnogorci". Aa, jes! Baš ko naši Crnogorci. Alal im vjera! - uzviknu radosno gazda Savo, pošto je razumio smisao.
Gazda ga Risto pogleda ispod oka, pa nastavi čitati.
- Alal im crnogorska krv! - ponovo uzviknu gazda Savo i prebaci nogu preko noge, pa poče dalje sricati.
Neki se zasmijaše u sebi, onako da se i čuje i ne čuje, a gazdi Risti zaigra donja gubica - malo ne progovori.
Jedni se posjetioci već umorili čitanjem i dosadnim sricanjem gazde Save, pa počeše odlaziti, a novi dolaziti.
Dođe mladi Poljokan sa starijim bratom, dođe g. protin sin sa g. učiteljem, ulazi gospođa Jelica s mužem, dok se na vratima ne pojavi Vječiti Suplent, kako g. Nikicu zovu drugovi onako iz šale. On je, istina, rijedak posjetilac, a najvoli čitati senzacijone vijesti sa berza: iz Londona, iz Pariza, iz Monte-Karla. Dušu dao za Monte-Karlo! (Sedmicu pika - kažu - gracioznije gustira i od samog grofa od Takova. Pa još kad ima dvije! "Ej, upali, grom te spržio!!")
Tek i poneki kalfica bojažljivo promakne u onu sobicu gdje stoje već iščitani književni listovi, kao: Bosanska vila, Zora, Brankovo kolo, Težak, Vaspitač, Privrednik, Iskra, Prosvjeta, Vienac i dr.
Čitaonica je nabavila i nabavlja sve gotovo književne listove osim "Nade", dok na pošljednjoj sjednici ne predloži Janko, kalajdžija, da se i "Nada" poruči, jer su mu se - veli - jako dopali radovi nekakvog Boška, nekakvog Božidara, a osobito nekakvog Tugomira. A slike od Čepljina! E, već!
- Rakijski bi' kazan prežalio - uzviknuo je oduševljeni kalajdžija potkrepljujući svoj predlog - samo kad bi' umio 'nako šarati!
Neki su se članovi protivili, a najviše vatreni Srbin Mojsijeve vjere - mladi Poljokan i gazda Cetoje, koji eno ga baš sad uđe i sjede do g. protina sina.
G. protin sin zagovorio se nešto živo s g. učiteljsm, pa i ne vidje gazde Cetoja. Kroz razgovor čule su se riječi: "Mali kvartet", tako ih onaj obješenjak nazva... krsti. To su, brate, kako da se izrazim onako srpski? a! Štreberi, što Švabe kažu...
- Šta ima novo? - pita gazda Cetoje. - Šta je s Burima?
- Jest, jest, štreberi! - uzvikuje g. protin sin. - Budući poslanici, narodni zastupnici, Drepera, Kanta, Svetozara Markovića študiraju, socijalno pitanje proučavaju. Štreberi, štreberi.
- Zar umro Štreber? - pita gazda Cetoje!
- S-l-a-v-ni, slavni v-o-đ-a, vođa b u-r-ski, Ž-u-b-e-r, Žuber u-m-r-o, od g-r-o-n-i-c-e! gronice - dovrši gazda Savo pošljednji kobni telegram s bojnog polja iz Južne Afrike.
- Od groznice, brate! - ispravi gazda Risto, koji također isti telegram čitaše u nekim novinama. - Nije krmak da krepa od gronice. Učtivo, brate, šta tu...
- Jest, jest, gazda Cetoje; umro je Žuber. Evo, piše i u "Neue freie Presse". To je, istina - veli protin sin, pa mu prišapnu: - Čivutski organ, ali ima tačne izvještaje...
- Iz žarke Afrike - dodade Vlajko Sivrijaš ulazeći u čitaonicu.
To vam je neumorni i vrijedni posjetilac naše čitaonice. Najviše voli da čita "Male novine", a naročito rubriku "Kretanje naših pozorišnih družina". Kao god i čitaonički poslužitelj, upoznao se i on sa onim nekakvim članom nekakvog putujućeg pozorišta.
Taj mu je član izradio kod g. upravnika te pozorišne družine, da može besplatno prisustvovati ne samo predstavama koje je ta družina davala u prostorijama "Hotel Bosne" sa izvanrednim uspjehom i na opšte dopadanje ushićene publike - nego i na probama. A kad taj isti član te iste pozorišne družine preduze korake kod g. upravnika da se Vlajku dozvoli da može u jednoj izvjesnoj prestavi fungirati kao štatista - on siromah malo ne izgubi i ono malo pameti. Biće da je to bio onaj komad sa onom pjesmom: "Napred, napred u žarku Afriku!" On se bio toliko oduševio za pozorišnu umjetnost da bi ga, možda, i nestalo iz naše varoši da mu otac ne poradi kod g. komesara.
Za tom nekakvom pozorišnom putujućom družinom stiže u našu varoš čuveni narodni komičar Babić. Vlajko mu je bio desna ruka. Zauzimao se za njega kod naših trgovaca i
naše inteligencije. Čak mu je besplatno lijepio i plakate po varoši. To je za njega bila dika - služi umjetnosti.
Od komičara Babića "primio" je neke šaljive deklamacije, kao: "Hajduk Brkić i beogradski trgovac Alkalaj. (Tu je deklamaciju Vlajko udesio prema mjesnim prilikama i promjenio joj naslov u: "Hajduk Vuksan i b-lučki trgovac Poljokan") Onda je još "primio": "U jevrejsku našu mvlu" (ovdje je samo neka imena promjenio) i još mnoge druge, s kojima se gotovo svako veče producirao u čitaonici, kad ode naša varoška inteligencija, ko rečemo kaz'ti - g. Vječiti Suplent, gospođa Jelica, g. protin sin sa g. učiteljem i dr.
- Đe su "Male novine"? - pita Vlajko, a nije skinuo ni kaputa. Jesu li stigle danas?
- Baš umro Štreber? - opet će gazda Cetoje, koji je živo pratio južnoafrički rat i stajao, razumije se, na strani junačkih južnoafričkih Crnogoraca.
- Žuber, gazda, nije Štreber. Znate, ja ovamo nešto s g. učiteljem razgovaram o našim stvarima iz...
- E, čudnovata su ta nji'ova imena... burska! - veli gazda Cetoje, a pocrvenio do ušiju.
- Kažem vam, to su vam ljudi od nekakvog morskog principa. Za njih je sve zastarilo. Hoće u svačem secesiju, ali su svečano ljosnuli,- uzviknu g. protin sin i udari u sto. - Pri pošljednjem izboru u...
- Poštovana braćo, ili je ovo čitaonica ili govedarnica? Učtivi, majka mu stara! Ljudi smo od reda. Neko ovo, neko ono: neko trgovac, neko učitelj, pa eto i gospodina profesora - ljutnu se gazda Risto i pokaza rukom na g. Nikicu.
Vječiti Suplent se promeškolji i s odobravanjem pogleda na gazdu Ristu.
- Molim, molim! Izvinite, gazda Risto. Malo ćemo tiše... Ili, uostalom, gospodine, ja ću vam to drugom prilikom nadugo i naširoko pričati - veli g. protin sin i ustaje.
- Zaista, to su čudnovati ljudi. Zec u šumi, a oni pripravljaju ražanj - čudi se g. učitelj i oblači kaput. - Hoćemo li u "Central"?
- Razumije se - odgovara g. protin sin. - Možemo poigrati i jednu partiju karambola. Odavno nisam igrao. Pošljedni put s Kočom u Cafe Simonis - u osmom kotaru.
- Laku noć!
- Laku noć želim! - pozdravi ih gazda Risto i malo se diže sa stolice, dok su ostali zadubljeno čitali novine.
U maloj sobici skupio se priličan broj kalfi, pa čitaju iščitane književne listove.
Mitar, kalfa gazde Riste, uzeo najnoviji broj "Nade", pa nestrpljivo lista, kao da nešto traži. Dođe na rubriku "Dopisi Uredništva". "M. N. u B." Vaša je pjesma prilično loša, ali ilak za ljubav pošljednja dva stiha:
O, digni luču, bosanska "Nado",
Sa svih je strana mrak nas obladi!
štampali bi je, ali upravo ta dva stiha - na žalost - nisu podesna za "Nadu". Vidi se da imate dara. - Pokušajte šta drugo, - vrata su vam otvorena".
- Imam, imam! - uzviknu Mitar, kao izvan sebe, poluradosnim, poluosvetničkim glasom. - I još kakva dara! Pamet da vam stane! "Pokušajte što drugo"! Mislite da i neću? Hm... Grcaćete vi pare!
- Šta je tebi, Mitre? Sad ti bi zdrav? - pitaju ga začuđene kalfe!
On ne odgovori ništa, uze fes, pa kroz čitaonicu.
- Mitre, ajde ti sad kući, pa kaži gospoji: nek' je večera gotova. Jesi čuo?
- Jesam, gazda.
- Nemoj ti, znaš kuda... Učtivo, brate; kalfa si već.
- Razumijem, gazda.
- Dobro, ajde. Sad ću i ja... veli gazda Risto da se jedva čuo.
- Pa, što ne bi i on mogo pisati pjesme, molićemo? - ču se iz sobice glas Trivuna Jokića, kalfe gazda Save i prisnog prijatelja i druga kalfe Mitra. - Eto, Milan Mihailović, pa Risto Aleksić pa Svetozar Slijepčević - sve su to nekad bili kalfe, a danas? Neki su još i danas, ali su još nešto: pjesnici! Hm, zar se 'oće, a... hm...
- Šta je to, šta? Šta ste začaklanili tamo ko u mejtefu? Učtivo polako! Kalfe ste, nijeste kasapi. Bogami, svejedno ko da im Tešan nešto rod. Vidi ti njih'!
- O, jadna književnosti! - duboko i tužno uzdahnu Vječiti Suplent, pa se odmah diže i ode.
Za njim izađe i gospođa Jelica bez muža, koji se bijaše već davno izgubio iz čitaonice, a za njom ubrzo i gazda Savo.
I u maloj i u velikoj sobi zavlada tišina - mrtva tišina. Muha da proleti čula bi se. Svak se bijaše zadubio u čitanje - tako se bar činilo. U toj mrtvoj tišini, upravo, kad ona bijaše dostigla svoju kulminacionu tačku, zagrmi Vlajko Sivrijaš:
U jevrejsku našu mvlu
I opštinsku našu salu
Sastalo se radikalu
Tu je...
Svi se trgoše, kao da ih poli hladnom vodom. Kalfe popucaše od teškog smjeha, a Trivun se zamotao svom "Nadom", pa se valja po podu.
- Šta je to? pretrže Vlajka gazda Risto. Kakva je to učtivost? Je li ovo komendija? Šta je ovo?!
- Napolje! - povika mladi Poljokan, koji je već jedanput slušao tu deklamaciju.
Tu je Panto, tu su Moni
Tu su brakja Poljokoni -
Tu je onaj čivo stari
Što prodaji stari stvari
I pa...
- E, ovo je već dosta! Napolje! Napolje! - ču se sa sviju strana, osim iz male sobice.
Sletiše se oko oduševljenog i zaprepašćenog Vlajka, pa ga zgrabiše i izbaciše napolje.
- Dajte mi, ćifte, šešir i kaput, a ja već vidim da umjetnost nije za aršindžije i račundžije - viknu Vlajko ljutito, pa kad obuče kaput i metnu šešir na glavu, izgubi se u mraku.
Gazda Risto od muke preblijedio i onijemio. Jedva dođe sebi i iznemoglo se poče jadati:
- Oho - ho! Ljudi moji, zar ja prodajem stare stvari! Kakve stare stvari? Zar mi ćifte, zar mi aršindžije i račundžije?! Jadan sam, što me sve večeras neće snaći!
- Ta man'te, gazda Risto. Nemoj ti ope' tako... Zar ne vidiš da je budala... blentav? - tješi ga gazda Naum.
- Ama, ču li? Kaže: ćifte... Nije, veli, umjetnost za aršindžije i račundžije.
- Jes' za budale ako nije za aršindžije i račundžije. Ama nek' smo mi ćifte. Sve, dno! Ope' mi - veli gazda Naum i priđe gazdi Risti, koji bijaše već ustao i pošao kući - vodimo prvu narodnu riječ u ovoj jadnoj, čemernoj, bijednoj, nesretnoj i propaloj zemlji!
Gazda Risto jedva izađe iz čitaonice i uputi se kući. Mjesec bijaše visoko odskočio. Vrbas je nekako tužno šumio. Možda je i on tugovao za onim starim dobrim vremenima, kao i mnogi naš trgovac. Sa vrh Gospodske ulice čula se dernjava pijanih madžarskih soldata. Upravo na onom ćošku gdje se skreće Vrbas-kasarni, rulja sustiže gazdu Ristu.
- Učtivo, majka mu stara! Što se tako derete? - ote se nehotice gazda Risti.
- Kuš, gazda Rac! - prodera se jedan soldat.
- Magarac - dodade drugi i poteže bajonet.
- O proklete večerašnje večeri! - promrmlja gazda Risto kroz zube i ubrza korake.
"Kuš gazda Rac, magarac"! - čuli su se uzvici za njim.
Petar Kočić
0 коментара:
Постави коментар