Piše: Velizar Radonjić
Ispovijed
Pritisla
me tjeskoba, nijesam sav svoj. Jedan doktor mi je objasnio da, kao i većina
Crnogoraca, imam neki sindrom, kako ono reče da se zove…, neki depresivni
optimizam. To, kaže onaj doktor, samo Crnogorci imaju - i niko više na kugli
zemaljskoj…
Kad
me to ufati, nikako da dođem sebi. Bih da izdušim, a ne znam kako…
Lako
je ovima što žive na Cetinju...
Pričaju
da na Cetinju možeš da nađeš čovjeka, koji će za samo 10 eura dnevno da se
sjekira umjesto tebe. Ovdje u Podgorici toga nema. Neće niko da radi… a poslije
kukaju kako nemaju posla.
Probao
sam sa spiskom: čim me uhvati, napravim spisak, pa onijema sa spiska, svijema
redom - sve po spisku. Ne pomaže...
Savjetuju
me da se ispovijedim.
Što
da ne, rekoh sebi. Nije mi prvi put: od kako je Tranzicija ubila Boga u meni ja
se, svako malo, ispovijedam - pred doktorima… ispovijedam se pred doktorima, a
pričes’ uzimam u apoteci.
Nijesam
čestito ni odlučio da se ispovijedim, shvatih da je to lakše reći nego učiniti.
U Crkvi navalica, ne možeš ni da priviriš koliko ima grešnika… vjernika –
pođekoji. Svi grešni i svi traže oprost… isto kao u Sudu, a ne vjeruje niko…ni
u Boga ni u Pravdu… Najveći vjernici postali Marksisti pa vjeruju u kapital.
Ruku na srce, vjeruju i u Crkvu i u crkvenu imovinu. Jedino u Boga niko ne
vjeruje.
Zato
odabrah Svetog Petra Cetinjskog - Vladiku i Gospodara Crne Gore. Kod njega nema
gužve. Dolaze samo turisti da naprave selfi. Svetac može da se slika. Bih da se
ispovijedim pred njim. Vjerujem da je on vjerovao… i ako je češće preklinjao i
proklinjao Crnogorce nego što se molio za njih ili im propovijedao Jevanđelje.
Takvi su Crnogorci. Razumiju kletvu, a molitve i božje zapovijesti ne razumiju…
ili neće da ih razumiju.
Na
putu do Sveca svratih do Bolnice. Zakazali mi pregled za pola godine pa da
provjerim kome da se javim: izabranom doktoru u Bolnici ili odabranom
pogrebniku na Gradskom groblju… Iz Bolnice produžih do Sveca. Blizu je. Blizu
je i Groblje. Tačno naspram Bolnice – samo sa druge strane rijeke, pa bolesnici
iz bolničkog kreveta, u svakom momentu, imaju pogled u budućnost.
Svetac,
izliven u bronzi, stoji na platou pored kružnog toka. U lijevoj ruci mu lap
top. Pokušava da se konektuje kako bi na društvenim mrežama provjerio znamo li
šta činimo. Desna ruka mu ispružena kao da pravi selfi pa mu ukrali mobilni.
Ništa neobično, u njegovo doba su krali crkvena zvona. Zlobnici kažu: “stopira do Cetinja”. Bježi iz
Podgorice, kao što je vaktile od zuluma svojih podanika bježao i sa Cetinja.
Ako hoću da se
ispovijedim, naučili su me, dobro bi bilo da nekoliko dana postim. Postio sam.
Od kako su mi onomad ugasili onaj komunistički mrak, ovdje svi poste. Skoro
svi. Svih 365 dana u godini. Tako i ja. Mogu da se i ispovijedim i pričestim.
Ispovijedih
Vladici kako nema dana a da nešto ne zgriješim. Takve su okolnosti. Maloprije,
na pješačkom prelazu naiđe džipašica, jednom rukom mazi kuče, drugom telefonira
i vozi. Malo je falilo da me špatlicom skidaju sa pješačkog prelaza. Ljuta što,
iznerviran, dreknuh: “mrš džukelo”, poče da psuje. Mislila da sam opsovao kuče.
Ovdje inače više vole kučiće nego djecu. Kučiće redovno vakcinišu. Dijalog smo
završili na znakovnom jeziku: pridala je gas i pokazala mi srednji prst, a ja
njoj od šake do lakta.
Umijemo mi da se sporazumijevamo i na drugi
način. Političari, na javnoj sceni, najčešće komuniciraju na pasmaternjem, a
narodu se obraćaju narodnim poslovicama: “Ne lipši magarče dok ne prođu izbori.
Treba da glasaš”.
Imam utisak kao
da je Svetac jutros ustao na lijevu nogu. Neraspoložen, ako nije zbog toga što
su mu ukrali mobilni, kao da pita: znamo li šta činimo?
Objašnjavam
Vladici da znanje nije najvažnija stvar u životu. Na protiv. Za uspjeh su
dovoljni neznanje i samopouzdanje i zbog toga je ovdje svaka vlast uspješna i
dugovječna. Niko ne pita :”znaš li šta činiš”. Važno je da činiš ono što znaš.
Tako smo za samo tri decenije premostili čitav vijek – vratili smo se sto
godina unazad. Još dvije decenije i vratiće nas u njegovo doba. No se bojim da
nećemo imati đe da se vrnemo. Liše gradova, sva Crna Gora je napuštena i
zapuštena – isto kao fabrike u tranziciji kad ih pripremamo za prodaju.
Ovdje je, inače, sve na prodaju. Liše Domovine.
I Domovinu bi, ali su nju već prodali. Za patriote Domovina nema cijenu, pa su
je dali u bescijenje.
Ispovijedam Svecu, kako nama ništa nije sveto.
Ni Domovina ni Sveto pismo. I meni, grešnome, pada na pamet da ispravljam
Jevanđelje: “Ko tebe hljebom ti njega motikom. Nema hljeba bez motike.” Možda
sam u pravu: kad god se kroz istoriju dignu kuka i motika, nama je kuku bez
motike. Njive zarasle, pa uvozimo sve što na njivi može da rodi. Zarasle
livade, pa uvozimo i travu. Ruku na
srce, travu bi rado uzgajali, ali čekamo da se legalizuje.
Ispovijedam se kako je državno milosrđe
bezgranično: i ove godine su mi penziju povećali za čitav euro, ali sam ja
nezahvalan… ispovijedam se, a sve mi se čini da me Vladika ne sluša. Nervozan
je što su mu ukrali mobilni pa nema blutut i ne može da se konektuje na
internet. Vidim da od ispovijedi nema ništa, moram oprost da potražim na drugom
mjestu. Možda je najbolje da se vratim do Bolnice kod onog doktora za
depresivni optimizam.
U Podgorici, 2020.godine
(Iz knjige priča ŠTAKOR I KRALJ. Knjiga je na
“Drinskim književnim susretima” u Zvorniku, 2020. godine, dobila Drugu nagradu
za neobjavljenu knjigu priča. Objavljivanje knjige se očekuje krajem marta ili početkom aprila 2021.
godine.)
0 коментара:
Постави коментар