Ivo Mijo Andrić
KAKO SAM SE ODREKAO
PUŠENJA
Do odlaska u penziju redovno sam u
kupovao sve kućne potrepštine za obitelj. Dugačak je bio spisak stvari koje sam
nabavljao i uredno plaćao gotovinom. Kartice nisam koristio jer mi je to bilo
kao uzimanje robe na kredit.
Kad sam dobio rješenje o visini
penzije deset noći nisam oka sklopio. Dreždao sam na mjesečini i gruntao kako
ću s tri puta manjim mjesečnim primanjima podmiriti sve kućne troškove.
Najprije režije koje su enormno povećane dodavanjem brojnih parafiskalnih
nameta na vodu, struju, plin, odvoz smeća i druge obaveze. Za to je trebalo
izdvojiti više od polovine penzije. Druga polovica trebala je pokriti sve druge
kućne prohtjeve četveročlane porodice. Žene koja nikada nije radila i djece
koja nikako da pronađu posao nakon završenih fakulteta. Na hranu, odjeću i
obuću ranije smo trošili više od pola plaće koja je, ponavljam, bila tri puta
veća od penzije.
Kako god sam izvodio računicu uvijek
sam bio kraći jednu, dvije ili tri trećine plaće. Penzija se u te kombinacije
nije mogla nikako uklopiti. Zato sam već od sljedećeg mjeseca uveo drastične
mjere štednje. Nakon plaćenih režijskih troškova, prva kupovina skresana je za
desetak prehrambenih artikala. Najprije sam, zbog povišene ženine i svoje
masnoće u krvi, izbacio s menija ranije nezaobilaznu tablu špeka. Kompenzirao
sam ga sa jeftinom talijanskom salamom. Vrhnje od 250 grama ustupilo je mjesto
onome od 100 grama. Sa police sam uzeo najmanje pakiranje vegete. Povišeni
šećer pomogao mi je da smanjim slatku stavku sa dva na jedan kilogram sladokora.
Pored keksa, čokolada i drugih, nekad nezaobilaznih slastica, prošao sam u
širokom luku. Umjesto paketa mlijeka kupio sam tek jednu litru. Kavu sam
smanjio sa pola kilograma na dvadeset deka. Sokove, mineralnu vodu, maslac i
slične proizvode preskočio sam kao trkačke prepone. Nisam se spotaknuo ni na
jednu, sve do kase. Usput sam umjesto bijelog kupio polubijeli kruh. Slance i
peciva nisam ni pogledao. Od kasirke sam zatražio dvije kutije omiljenih
cigareta. Toliko sam pušio svaki dan od kad sam se zaposlio i postao svoj
čovjek. Nisam ga smanjivao ni nakon odlaska u penziju jer mi je duhan ublažavao
stres izazvan umanjenim mjesečnim primanjima.
Sljedeća podmira bila je još
siromašnija. Salamu sam prekrižio sa spiska jer se ženi nije sviđala. Šećer nam
nije trebao pošto smo smanjili potrošnju zbog opasnosti od težeg dijabetesa. Na
mlijeku sam nešto uštedio uzevši ono sa 0,9 posto masnoće. Potrošnju kave smo
prepolovili jer smo, umjesto četiri žlice, u džezvu stavljali po dvije, tako da
smo stvorili rezervu za nekoliko dana. Žena je zbog toga rondala, ali šta je tu
je; iz tijesne se kože ne može. Pošto sam uranio, na polici sam zatekao
polubijeli kruh od jučer po sniženoj cijeni. Dvije kutije cigareta nisam mogao
preskočiti, iako mi je kćer prigovorila da puno pušim te da to šteti zdravlju i
kućnom proračunu. Iznos koga je kasirka otkucala bio je takav da sam se pobojao
kako neću imati dovoljno novca u džepu. Na sreću bilo ga je, pa sam čak dobio
kusur - kunu i deset lipa.
U novu kupovinu otišao sam sa
spiskom najnužnijih prehrambenih artikala. Od mesnih proizvoda kupio sam četiri
paštete i dva snižena nareska. Kave i mlijeka još smo imali jer je sin odbio
zbog štednje piti redovnu dozu mlijeka bez koje nije mogao od kad je prestao majku
dojiti. Kruha od jučer bilo je dovoljno pa sam kupio dva komada crnoga. Kad se
ima neka se troši. Sa police s voćem i povrćem spremio sam poveću glavicu
kupusa i dvije kile krumpira koji je bio snižen za 30 posto zbog evidentne
klijalosti. Da ne bi jeli solo kupus uzeo sam 600 grama kokošjeg hrpta čija je
cijena bila, također, snižena. Na kasi sam opet zatražio dvije kutije cigareta
i otrpio začuđen pogled kasirke koju sam godinama poznavao. Jednu sam odmah
spremio u džep da je kćer i žena ne vide kad budem vadio stvari iz vrećice. Taj
dan sam pušio kradom u wc-u, uz širom otvoreni prozor radi bržeg provjetravanja.
Narednu kupovinu sveo sam na deset
deka kave, margarin umjesto maslaca, pola litra mlijeka, jedan jučerašnji crni
kruh, kilu soli i sušena svinjska rebra na kojima je mesa bilo tek u tragovima.
I naravno, da ne zaboravim, opet sam od kasirke zatražio dvije kutije cigareta.
Ona me nije pogledala samo prijekorno već i s krajnjim sažaljenjem. No, nije
ništa rekla već mi je ispostavila račun zbog koga sam morao pretresti sve
džepove u sakou i hlačama.
Posljednju kupovinu obavio sam dva
dana kasnije. Uz stari crni kruh, pola litra mlijeka i vrhnje od 100 grama
kupio sam svoje posljednje dvije kutije cigareta, čija je cijena bila tri puta
veća od preostale kupljene robe.
Sve naredne kupovine obavljale su na
smjenu žena i kćerka. Kupovale su više robe od mene, ali u njihovim vrećicama
nikad nisam vidio cigarete. Tako sam se, ne svojom voljom već voljom više ženske
sile, konačno upisao među nepušače.
0 коментара:
Постави коментар