Ivo Mijo Andrić
OBJEKTIVNA
SUBJEKTIVNOST I
SUBJEKTIVNA
OBJEKTIVNOST
Marina Aristo Marković:
ARISTOFORIZMI, „Alma“, Beograd, 2019.
Dok sam čitao zbirku aforizama
Marine Aristo Marković pod naslovom Aristoforizmi slatko sam se smijao
i veselio što na našim prostorima imamo tako vedre i moćne aforistice, koje idu
ukorak i rame uz rame sa svojim muškim kolegama. Kad sam ih pročitao do
posljednje stranice, rastužio sam se što ih nema više i što knjiga nije barem
dvaput duža. No, razvedrio sam se kad sam, bez oklijevanja započeo pisati ovaj
prikaz, jer sam opet neke od njih trebao pročitati i prepisati kao dokazni materijal za
sve naprijed rečeno.
Takvu lakoću smišljanja i pisanja
aforizama odavno nisam zapazio niti osjetio kod većine naših aforističara i
aforističarki. Vidi se to iz svakog od prvih stotinjak aforizama. Skoro o
svakom mogao bi se napisati kraći esej u kome bi se promišljao i potražio
odgovor na pitanje: šta je autorica htjela reći i poručiti čitačima, ali i
onima kojima su aforizmi posvećeni.
Marina Aristo Marković zapisuje
svoje lucidne i van serijski duhovito isklesane misli tako da im se nema što
dodati niti oduzeti. Ni znak interpunkcije, a kamo li slovo ili slog. Sve je
kod nje na svome, savršenom mjestu. Lepršavo, mudro, jednostavno, a duboko i
visoko da seže od dna mora do nedohvatnih nebeskih visina. Teško je to opisati
jednom rečenicom i naslikati dostatnom količinom smijeha koji ostaje nakon
pročitanog skoro svakog Aristoforizma. Čitaoci će to sami osjetiti i doživjeti kad
budu čitali aforizme kojima ću potkrijepiti ove svoje tvrdnje.
Teme o kojima ona piše, dileme koje
nas sve muče i problemi na koje nailazimo u svakodnevnom životu, u svakom su
aforizmu i satiričnoj misli opisani s nekoliko jednostavnih ali smiješno ubojitih
riječi, da pažljivog čitača ostavljaju gotovo bez teksta. Bez glasnog
komentara, ali sa smiješkom na usnama ili zaraznim smijehom razvučenim od uha
do uha. Iza svakog pročitanog aforizma pitao sam se: otkud joj takva vještina
slaganja običnih riječi u neobične slike ljudskog ponašanja i leksičkog
izražavanja? Je li to naučila u školi, ili je to isto učila iz svakodnevnog
života? Vjerovatno su u pitanju i jedno i drugo, jer život bez škole ne može, a
škola bez života, pogotovo. Vjerujem da je do istog zaključka došao i glavni
urednik zbirke Đorđe Otašević, koji je imao veliku sreću da mu je takav rukopis
došao u ruke u beogradskoj Izdavačkoj kući „Alma“. Nema veće sreće za urednika
od one kad mu se na radnom stolu nađe rukopis kakvi su Marinini Aristoforizmi.
Biseri koji jednako duhovno iskričavo svijetle i danju i noću i od kojih, dok
ih gledate i čitate, zastaje dah i svjetlucaju oči do kristalnih suza. Poželio
sam velikom meštru kratke misli profesoru Đorđu da mu se takva štiva što češće
nađu tamo gdje sklada knjige u svojoj čestitoj domaćinskoj kući.
„Ako me neko traži, ja sam u čudu“,
kaže Marina u jednom kratkometnom i kratkometražnom aforizmu. U kakvom čudu? To
je pitanje za sebe, na koga će svaki čitalac ponuditi svoj odgovor. Čisto ne
vjerujem da će i jedan odgovor biti sličan drugom, jer na obično konkretno
pitanje u istoj rečenici dat je neobično apstraktan odgovor. Kakvom čudu? Zašto
baš u čudu? Koliko je to čudo? Kako se osjeća onaj tko se nađe u čudu? Sve su
to moguće i nemoguće misli koje se nameću i misije kroz koje treba proći da bi
se odgonetnula priroda i suština tog čuda. Zbog svega toga, aforizam i jest, ne
samo književna vrsta, već i cjelovito književno djelo koji mora zadiviti i
ostaviti bez daha svakog pravog čitača. Naravno i sa smijehom koji nakon
čitanja slijedi.
Mogao bih na temu aforizama Marine
Aristo Marković napisati esej ili cijeli roman, ali vrijeme i prostor to
prikazivaču knjige ne dopuštaju. Zato ću za potvrdu svega naprijed rečenog
citirati tridesetak aforizama i misli iz ove vanserijske zbirke koja će, duboko
vjerujem, zadiviti svakoga kome se nađe u rukama ili tko pročita ili čuje bilo
koji njezin duhoviti misaoni uradak. A, evo šta sam za vas i za kraj odabrao:
*Ko visoko leti, ne pada mu se.
*Kad je o poštenju nekih ljudi reč, o tome nema govora.
*Mnogo je istomišljenika. Malo je onih koji misle.
*Sve je išlo svojim tokom, dok informacije nisu počele da
cure.
*Ako ćemo pravo, bolje da hvatamo krivine.
*Živeti u Srbiji, sreća u nesreći.
*Kako god bilo, biće kako bude.
*Od danas neću da mislim na juče. To je moj plan za
sutra.
*Nije njemu jezik brži od pameti. Jezik ima.
*Predlog je dobar ali nije prihvaćen, jer je većina
protiv predlagača.
*Narod na izborima svojom voljom bira nevolju.
*Gladan narod ima loš režim … ishrane.
*Rođenje, život, smrt. To je naša tragedija u tri čina.
*Majci Srbiji ne može da pomogne ni Bog Otac.
*Promenili smo ugao gledanja čim su nas saterali u ćošak.
*Dole Vlada! Vreme je da promenimo pozu.
*Mislim dakle… teško meni.
*Šta smo sve preživeli pokazaće istorija. Istorija
bolesti.
*Nisu još svi pametni otišli, ali ostale su sve budale.
*Svima je pokazao koliko je vernik. Umesto sveće zapalio
je crkvu.
*Stali smo na svoje noge. Sad možemo da pobegnemo.
*Ovde su u minusu svi oni pored kojih ne stoji krst.
*Ne može u parlament da uđe svaka budala. Može samo ona
koju su budale izabrale.
*Kriminalci ne poštuju zakon, jer je pisan protiv njih.
*Da nisu iznad zakona bili bi pod istragom.
*Ako se naše propadanje završava ulaskom u EU, to znači
da je EU dno.
*To kako on krade, to još niko nije video.
*Prvi može da bude poslednji kad mu svi okrenu leđa.
*Situacija u zemlji je loša, a ni ljudi nisu bolji.
*Bacili Srbiju međ' vukove, ona se vratila sa vučićem.
*Imamo mi prijatelje, samo što su oni neprijateljski
raspoloženi.
*Ovde je svaki drugi lud. Prvi je najluđi.
*Navali narode! Još malo pa te nestalo.
Ako
nisam naveo dovoljno dobrih aforističkih primjera za ono što sam naprijed
napisao, predlažem da cijelu zbirku pročitate do kraja. Tako će te se i sami uvjeriti
da objektivan prikazivač ne griješi u ocjeni knjiga o kojima piše.
0 коментара:
Постави коментар