IVO MIJO ANDRIĆ - DOBROHOTNE MISLI I IZREKE

Ivo Mijo Andrić

DOBROHOTNE MISLI I IZREKE

Ivica Kesić: PRODUŽENI ESPRESSO, Napredak, Kreševo, 2023.

Duže od pola stoljeća pišem i objavljujem aforizme i druge kratke misli i izreke humornog i satiričnog sadržaja. Za svo to vrijeme nikad me nitko nije pozivao na informativne razgovore niti prigovorio da sam nekoga uvrijedio ili oblatio zapisanim mislima i riječima. Možda se to nije svima svidjelo, a možda se netko u njima osjetio prozvanim i uvrijeđenim, ali to je ostalo među nama i izvan domašaja otvorene ljutnje i javne rasprave. Moguće je da su me u nekim državnim službama stavili na spisak nepoćudnih i režimu neprihvatljivih osoba, no to je ostalo prekriveno velom tajne. U narodu bi se reklo, zameteno šutnjom administracije koju sam osjećao kad sam tražio posao u državnoj upravi ili očekivao potporu za objavljivanje knjiga koje sam pisao. Tako je to u životu uvijek bilo i uvijek će biti dok je ovoga svijeta i ljudi u njemu. I nije to samo moja stvar i problem, već je to stvar i problem svih ljudi koji na sličan način gledaju i reagiraju na sve oko sebe.

Podjednako se to odnosi i na Ivicu Kesića pjesnika, aforističara i pisca kratkih misli iz sela Vranci pokraj živopisnog bosanskohercegovačkog gradića Kreševa. Nekad kasabe u turskom vremenu, a danas modernog mjesta koje se ponosi svojom rudarskom, topioničarskom, zanatskom i trgovačkom prošlošću. I sadašnjošću, uljepšanom gradnjom i naprednim privrednim razvitkom.

Pjesnik i spisatelj Ivica Kesić u svojim srednjim godinama života otkrio je osobnu nadarenost i potrebu da piše o svemu što ga inspirira i tangira u svijetu koji ga okružuje. Kako o onom lokalnom i ljudskom duhovnom, tako i o širem i univerzalnom. Iz te intelektualne nadarenosti i potrebe rodilo se i izraslo nekoliko knjiga poezije i aforizama. Zasad su to njegovi uspješni rani radovi, ali s vremenom će to, nadam se i vjerujem, prerasti u pravo i vrijedno književno djelo. Svi uvjeti za to postoje i treba ih samo do kraja iskoristiti i pretočiti u nove pjesničke i prozne knjige.

Pisanje poezije rađa se iz ljubavi i to je tako bilo odvajkada. Ali pisanje aforizama i drugih kratkih misli potječe iz Antičke Grčke i Rima i ono je misaoni proizvod toga vremena, koji se razvijao i usavršavao do današnjih dana. Kako sada stvari stoje, razvoj te vrste umjetničkog stvaralaštva nastavit će se u budućnosti još dinamičnije i uspješnije nego što je bilo u prošlim vremenima. Na takav zaključak upućuju brojne nove napisane i objavljene zbirke aforizama i drugih kratkih misli balkanskih i evropskih pisaca, potomaka starih Grka i Rimljana. Dakako, i Slavena koji su kasnije došli na ove zemljopisne i povijesne prostore, a kojima porijeklom pripada Ivica Kesić, kreševski spisatelj.

Aforizam i kratka misao koju baštini i zapisuje Ivica Kesić, nastala je u vremenu nakon užasnog rata u Bosni i Hercegovini i na prostorima bivše Jugoslavije. Zato je ona odraz i slika svega onoga što se događalo i događa u toj maloj zemlji opterećenoj sumornom prošlošću i neizvjesnom sadašnjošću i budućnošću. Svemu tome kumovale su loše politike i vjersko-nacionalne podjele koje stoljećima drže u okovima cijeli ovaj prostor, obdaren prirodnim ljepotama i rudnim bogatstvima. Te ljepote i bogatstva bile su i ostale metama bogatijih i jačih sila i država koje su ih željele prisvojiti sebi. Nekada oružjem, a danas modernom ekonomskom i političkom ekspanzijom odnosno globalizacijom. Gdje je tome kraj ne znaju ni proroci, a kamo li manje-više znani književnici.

Krupna je to tema za pisca Kesićevog literarnog formata, pa se on u svojim aforizmima, gnomama, sentencama i drugim mudrim i humorističko satiričnim izrekama, bavi pratećim nakaradnim društvenim pojavama i problemima koji muče i opterećuju obične male ljude, ali i one koji vrše političku i ekonomsku vlast. Zapravo, pisac samo bilježi te efemernosti i negativnosti, dajući im ironičan, alegoričan, paradoksalan i satiričan ton. Leksički, jer jezik je njegovo jedino i učinkovito sredstvo rada i stvaranja.

U njegovoj obradi nalazimo raznovrsne stilske figure koje slikovito prikazuju, i insertno predočavaju stanje svijesti i pragme kod nas i u svijetu. Za ilustraciju navodim samo neke od tih kroki slika i prilika koje, svaka za sebe, dovoljno govore o tome što je autor osjetio, vidio i zapisao. Za demokraciju smo se izborili. Neimaština je došla sama od sebe; Prošao je sito i rešeto, pa ostao na cjedilu; Kad krenete grlom u jagode, obično završite u banani; Spadaju li u sisavce i oni koji su sisali vesla; Da niste išli ispred vremena, ne bi vas pregazilo; Da su gladni na vlasti, siti bi im vjerovali; Žedni istine i pravde, najčešće popiju batine; I psi rata žive na državnim jaslama; I šipak je nekad bio ruža; Režije su sve skuplje, a režiseri sve jeftiniji; Naše društvo je otvoreno. Puše na sve strane; Ako vam ni jedna vlast ne leži, možda biste trebali ustati…

Mogli bi se tako nizati aforizmi i ukrasne misli u nisku bez kraja, ali i ovih nekoliko citiranih govore o raskoši duha i riječi Ivice Kesića i njegovoj potrebi da ih kaže svijetu. Hoće li to netko čuti ili pročitati, to više nije piščev, već društveni problem. Da li će se na njih samo nasmijati ili iskazati ljutnju, a možda i prijetnju, to znaju samo čitači i slušači. I, dakako, oni kojima te riječi mogu zasmetati. A to su, prije svih, pripadnici vlasti i politike svih boja i smjerova u modernom svijetu. Od lokalnog, preko regionalnog, državnog, kontinentalnog i međunarodnog nivoa.

Jer, vlasti svih država svijeta, počev od Afganistana, Albanije, Alžira, Andore, Angole, Argentine, Armenije, Austrije, Australije i Azerbejdžana, pa do Zaira, Zambije, Zimbabvea, Zelenortskih otoka i, naravno, Vatikana kao najvećeg moralnog autoriteta svijeta, manje ili više, griješe prema svojim građanima i na štetu svojih podanika. Zašto bi onda aforisti i drugi vedri i veseli dobronamjernici prešućivali te pogreške i štetna djelovanja političara, izabranih predstavnika naroda i drugih moćnika. Zašto bi živjeli zatvorenih očiju i ušiju, zatočenih misli i ukočenog jezika. Niko nema pravo nametati nam šutnju kao odgovor na sve nepodopštine i zla što ih čine oni kojima je povjereno da nas štite i predvode na putu u bolju, izvjesniju i ljepšu budućnost. Ako neko misli drugačije, neka to mišljenje zadrži za sebe i sebi slične, ili baci u mutnu i duboku vodu zaborava.

Sloboda govora i pisane riječi prvo je i posljednje slovo abecede demokratije koga nitko ne bi trebao, niti smio ugrožavati i ograničavati. Ona bi morala biti vrhovni zakon prirode i svevišnje sile koju mnogi nazivaju Bogom, a koga ljudi samo prepisuju u svoje ustave i druge propise nužne za održavanje reda i mira u svojim državama i na planeti Zemlja. Sve drugo bilo bi neprirodno nametanje od strane onih koji zlorabe silu kao oružje radi podčinjavanje drugih, ponajčešće, manjih i slabijih.