Ivo Mijo Andrić
VEDAR SMIJEŠAK, MOLIM
Milenko
Šarac: USLOVNA SLOBODA, Aforizmi i epigrami, „Alma“, Beograd, 2022.
Apsolutna sloboda čist je teorijski
pojam koji u praksi ima tek ograničeno značenja. Svačija sloboda ograničena je
slobodom drugih ljudi, ustavom, zakonima i drugim propisima. I sviješću svakog
pojedinca. Dobro je to poznato profesoru ekonomske grupe predmeta u Srednjoj
stručnoj školi u Pljevljima Milenku Miri Šarcu, koji uz redovan profesorski
posao piše pjesme, priče, aforizme i epigrame. Iz njegove bogate književne
radionice nedavno je u čitalački svijet odaslana obimna zbirka duhovitih
satiričnih uradaka pod naslovom Uslovna sloboda.
Prije
desetak godina sudjelovao sam na Danima humora i satire „Vuko Bezarević“ u
Pljevljima, nevelikom, a živopisnom rudarskom crnogorskom gradu i od tada čuvam
lijepe uspomene na druženja sa brojnim humoristima i karikaturistima s područja
bivše Jugoslavije. Pljevlja su jedini grad na našim prostorima koji ima Muzej
humora i satire u kome se, uz knjige i novinske napise, nalaze i postavke
radova više naših poznatih karikaturista.
U toj i takvoj sredini duže od šest decenija
živi i djeluje humorist i aforist Milenko Miro Šarac na sreću svojih učenika,
sugrađana i ljubitelja poezije, humora i satire. Sve njih, kao i ljubitelje
humora i satire diljem Balkana, on uveseljava svojim aforizmima i epigramima
pisanim na aktuelne teme iz svakodnevnog života. Miro Šarac je u neku ruku
postao hroničarem svega što se događalo na našim prostorima naročito od devedesetih
godina prošloga stoljeća do današnjih dana. Za to vrijeme objavio je šest
knjiga poezije i četiri zbirke aforizama i epigrama, koje se nalaze u muzeju i
brojnim crnogorskim bibliotekama.
Zbirka aforizama i epigrama Uslovna sloboda pisana je stilom i
jezikom literarnog znalca koji je odabrao humor i satiru kao moćna sredstva za
razobličavanja negativnosti u društvu i njegovoj okolini te izravno imenovanje
i neizravno označavanje njihovih nosilaca i eksponenata. Te negativnosti su
vezane uz loše provedenu tranziciju, lopovsku privatizaciju, uništavanje nekad
uspješnih firmi, ostavljanje radnika bez posla i ugrožavanje njihove
egzistencije. U to su do guše uronjeni i do lakata upleteni nosioci štetočinske
politike, nesposobni tajkuni i politički diletanti koji su za šaku dinara,
dolara i eura rasprodali privredu i druga nacionalna bogatstva. Iza njih su
ostala pusta polja, napuštene i razorene tvornice, i stotine hiljada
nezaposlenih, mahom mladih ljudi koji su morali potražiti sreću u drugim zemljama.
Taj prljavi posao politički lumpen- profiteri odradili su pod parolom uvođenja
tzv „nove demokratije“, kakva po njima
nije viđena na našim i širim svjetskim prostorima. A zapravo; riječ je o… od
ranije poznatoj strategiji koja se provodi u stilu „j... lud zbunjenog“.
Radnici i sirotinja su tu gubitnici čija je društvena pozicija, iz relativno
loše predratne, unaprijeđena u daleko goru poratnu.
Obični ljudi poznati su po tome što
se lako mire sa svakim zlom koje ih u životu snađe. Pisci i duboko misleći
članovi društva, ne pristaju tako lako na poraz bez ispaljenog satiričnog,
ironičnog ili barem duhovitog metka prema tvorcima narodne nesreće, pa posežu
za perom i kompjuterom, zapisujući jetke i britke misli u formi aforizama,
epigrama ili drugih kratko uzlaznih duhovnih metaka. Neki bi rekli – petardi,
ali piscu prikaza zbirke Uslovna sloboda to su ipak sredstva koja kod jednih proizvode
vedrinu i smijeh, a kod drugih vidljiv grč i nelagodu na licu. Ovdje je posve
jasno ko su prvi, a ko su ti drugi. Jasno je to i duhovito ubojitom Šarcu koji
ispaljuje ironično-sarkastičan aforizam iz države čudesa… Alisa, ovo je zemlja za tebe!? U prilog tome dodaje vidovitu
konstataciju : U ovoj državi nema
nevinih. Jeben smo mi narod! A i kako ne bi bili kad smo, zbog loše
nacionalističke i šovinističke politike i još lošijih političkih manipulanata
svi, ili gotovo svi dobrano najebali. Ako neko misli drugačije, neka to dokaže
na sudu… Časti ili javnosti, svejedno. U
šumi propisa najbolje se snalaze drvosječe. Naravno, i političari koji
sijeku sve oko sebe. A kad je već riječ o političarima, aforist je tvrdi i
dokazuje, da… Najviše naslednika imaju
jalovi političari. Zato kod nas, barem u toj sferi nema većih natalitetnih
problema. S tim se slaže i Milenko, pa to ovjerava riplijevskim aforizmom koji
glasi odveć proročanski: Iako natalitet
opada, broj kurvinih sinova je u porastu. Ako ne vjerujete, okrenite se oko
sebe, pogledajte malo pažljivije i lako će te se u to sami uvjeriti.
Majstori aforistike i satire ne bi
bili to što jesu, ako se ne bi našalili i poneku ironiju i oštriju žaoku
ispalili na svoj račun. Miro Šarac je tu prosvjetarsku poziciju najbolje opisao
aforizmima: Pronašli su me. Pratili su
tokove besparice; Ja sam svoju imovinu prokockao na vrijeme. Što je sigurno,
sigurno; Ostao sam dosledan. Partija me je napustila; Kada vidim ko je sve
uspio u životu, bude mi milo što sam umro na vrijeme. Šta na sve to reći osim…čuvaj obraz čovječe
i kad ti pljuju u lice. Jer, ne rade to ljudi, već njihove lažne kopije – ludi.
Miro to najbolje opisuje jednostavnom rečenicom preuzetom iz naše svakodnevne
prakse: I ranije je bilo budala, ali ih
nisu zvali liderima. Mislite li drugačije, pogledajte pažljivo večerašnji
tv-dnevnik, pa će te vidjeti ko je u pravu.
Aforističko-satiričnu ubojitost
profesora Šarca bitno pojačavaju njegovi epigramski rafali ispaljeni iz raznih
smjerova na negativne pojave i deformacije, koje štete društvu i ruže državu.
Tu on potvrđuje da je sjajan pjesnik kome ne promiče ni najsitniji detalji
naših krupnih polit-ekonomskih i inih promašaja. Šta drugo reći za epigram pod
naslovom U epigramu, osim… 'bravo majstore', taj ti je za čistu
desetku:
Pogledom kroz drugu prizmu / satiričar pravi dramu;
Nije sve u aforizmu / nešto je i u epigramu.
A
u epigramu, kao i u aforizmu, uostalom, ne možeš ništa mudro i duhovito reći
bez politike i političara. I naroda, razumije se, jer od njega sve počinje ni
na njemu sve i svako svršava. Epigramski rečeno…
U
ove teške dane / fukare na svoje dođu,
Do podne sebe brane / od podne brane vođu.
Kad
se Šarac raspištolji niko nije siguran da neće biti pogođen barem ponekom
strelicom, ili žaokom pčele radilice. Čak ni oni iz magarećih klupa, kojima je
škola bila jeziva dosada i gubljenje vremena što se moglo korisno iskoristiti
za igre u polju.
Došla
vremena glupa / posmatram moralnu bedu,
Oni iz magarećih klupa / sad stoje u prvom redu.
E, ako ste mislili da je epigramist
Miro kritičan samo prema drugima, onda niste bili u pravu. Ne štedi on nikoga,
pa ni sebe samoga. Najbolje se to vidi i osjeti u epigramu pod naslovom Kratke forme, koji glasi i razglašava
istinu poznatu samo piscu ovih stihova:
Mnogi
čitaju mene / praćen sam iznad norme,
Samo me ne traže žene / ne vole kratke forme.
Šta
reći na kraju ovog osvrta na dugovječnu knjigu Milenka Mire Šarca, a da se
potvrdi i pojača sve naprijed napisano. Pa, mislim da je najbolje citirati
epigram s naslovom Presuda, u čijem
dispozitivu stoje stihovi:
Presuda
je donesena / ali čemu sve to vodi?
Sloboda je uhapšena / fukare su na slobodi.
I to bi bilo to za prvo čitanje. Za
drugo čitanje predlažem da potražite zbirku Uslovna
sloboda, pa će te se i sami uvjeriti da je pisac ovih redaka u pravu kad
kaže da nema apsolutne sloboda i da je sloboda svakoga ograničena slobodom za
svakoga. To se ponajbolje vidi iz knjige Milenka Mire Šarca naciljane i
ispaljene iz rudarskog grada Pljevlja, u kome se nalazi ugljen crn kao katran,
a dobar za potpaliti i vatru i misli.
Za
kraj smiješak, molim, jer takve vas volim.
0 коментара:
Постави коментар